Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2193/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Sanje Sušilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Mladena Majseca, OIB:17236111114, iz Zagreba, Dubovačka ulica 50, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-484/2025-11 od 21. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja, kao i žalba tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično uvažavaju kao osnovane, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-484/2025-11 od 21. kolovoza 2025.

- potvrđuje u pobijanim točkama I. i II. izreke, u dijelu točke III. izreke kojim je tužitelju dosuđena isplata iznosa od 1.179,88 EUR-a te u dijelu pobijane odluke o trošku postupka iz točke IV. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 684,77 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačava u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamatu na iznos od 1.179,88 EUR-a od dana 20. ožujka 2025. do isplate tako da se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija,

- preinačava u pobijanom dijelu točke IV. izreke za daljnji trošak postupka od 62,50 EUR-a sa zateznim kamatama tako da se nalaže tuženiku da tužitelju uz dosuđene troškove postupka u iznosu od 684,77 EUR-a sa zateznim kamatama, naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 62,50 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 21. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 7,81 EUR-o u roku 15 dana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404627-5102671223 od 17.10.2005. sklopljenog između tužitelja Mladena Majseca, Dubovačka 50, Zagreb, OIB: 17236111114 i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, sadržana u čl. 10. a koja glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju Mladenu Majsecu, Dubovačka 50, Zagreb, OIB: 17236111114, isplati iznos od 613,31 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju Mladenu Majsecu, Dubovačka 50, Zagreb, OIB: 17236111114, isplati iznos od 1.179,88 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju Mladenu Majsecu, Dubovačka 50, Zagreb, OIB: 17236111114, nadoknadi parnični trošak u iznosu od 684,77 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. "

2. Navedenu presudu u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke pravovremenom žalbom, pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se da se tužitelju dosudi daljnji trošak od 125,00 EUR-a. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

2.1. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi odbiju, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

4. Žalba tužitelja, kao i žalba tuženika djelomično su osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio njezinom donošenju, žalbene navode tužitelja i tuženika, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano u žalbi ukazuje tuženik jer je presuda jasna, neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Predmet spora su zahtjevi tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102671223 od 17. listopada 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., koja glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.'', te za isplatu iznosa od 613,31 EUR-o sa zateznim kamatama i za isplatu iznosa od 1.179,88 EUR-a sa zateznim kamatama.

7. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102671223 od 17. listopada 2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), u iznosu od 39.080,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, uz ugovorenu kamatu po stopi od 7,99% godišnje promjenjivom u skladu s važećim odlukama banke, s otplatom u 120 mjesečnih anuiteta, a radi zatvaranja obveza (iz minusa u plus).

- da je u čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije korištenja kredita plati naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita od 2,50% na iznos kredita prilikom isplate plasmana,

- da je navedena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP03).

8. Slijedom utvrđenog sud prvog stupnja zaključuje da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna, pa primjenom odredbi čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 i sukladno odredbama čl. 104. st. 1., čl. 210. st. 1., čl. 214. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94,111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, prihvaća tužbene zahtjeve. Također sud prvog stupnja odbija prigovor zastare sukladno odredbama čl. 110. i čl. 371. ZOO/91 jer pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva i jer tražbine s osnova stjecanja bez osnove zastarijevaju za pet godina.

9. Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanim točkama I. i II. presude tj. kada je prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja.

10. Sud prvog stupnja je na temelju gore navedenih utvrđenja prihvaćajući iskaz tužitelja, te stipulacije predmetne odredbe (čl. 10. Ugovora o kreditu) koja je standardna pravilno zaključio da se o sadržaju predmetne odredbe nije pojedinačno pregovaralo sa ovdje tužiteljem niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge banke se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja koji ima svojstvo potrošača.

10.1. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, (st. 2.), a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz sklopljenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba, a kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

11. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio utvrđenja iz testa transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, prema kojoj odredbi ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, jer se podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ako potrošač može iz njih na temelju točnih i razumljive kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pri tom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP/03 treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

11.1. Naime, iako je navedena odredba lako uočljiva nije jasna i lako razumljiva prosječnom potrošaču na način da bi bilo razvidno da odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11.2. Tako je sud prvog stupnja pravilno saslušao tužitelja na okolnosti da je sporna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva te je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužitelja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, jer da je već od strane tuženika bio pripremljen ugovor, da mu nije objašnjeno što predmetna ugovorna odredba znači, koje usluge i u kojoj visini ulaze u naknadu.

12. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na predmetnu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

13. Uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za troškove obrade kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

13.1. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1065. do 1068. ZOO/91 nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi za troškove obrade kredita prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. U skladu s čl. 59. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova koji se plaćanjem predmetne naknade naplaćuju, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

15. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi obrade kredita koji terete tužitelja unošenjem predmetne odredbe u Ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja valja ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na predmetnu ugovornu odredbu. Iz okolnosti predmetnog slučaja koje je sud prvog stupnja provedenim dokaznim postupkom pravilno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, pa se zaključuje da tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.

17. S obzirom na izloženo, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da takvim postupanjem suprotno čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82., čl. 84. ZZP/03 tuženik je uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da je predmetna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna slijedom čega je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 613,31 EUR-o sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 20. ožujka 2025. do isplate te zateznim kamatama obračunatim na iznos od 613,31 EUR-o od 18. listopada 2005. do 19. ožujka 2025. u apsolutnom iznosu od 1.179,88 EUR-a, (čl. 104. st. 1., čl. 210. st. 1. ZOO/91).

18. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017 propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

18.1. Pri tome sama činjenica da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

19. Bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (ĆE protiv CIB Bank Zrt.) na koju se tuženik u žalbi poziva, navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora o kreditu uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita.

20. Odluka o zateznim kamatama suprotno žalbenim navodima tuženika u skladu je s odredbom čl. 214. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio ništetnu ugovornu odredbu ne može smatrati poštenim stjecateljem.

21. Valja navesti da se tuženik sadržajem žalbe neosnovano poziva na odredbu čl. 7. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20, 83/20) kojom je propisano da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu ovoga Zakona ne teku zatezne kamate jer ovaj Zakon propisuje posebne interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, a u konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u odnosu na koji nisu propisane posebne interventne mjere.

22. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tužitelj zatražio isplatu zateznih kamata od dana 20. ožujka 2025. do isplate na dosuđene iznos od 1.179,88 EUR-a koji se odnosi na zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu na glavnicu od 613,31 EUR-a. Naime, čl. 279. st. 1. ZOO/91, (isto propisano čl. 31. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11,78/15,29/18,126/21, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) propisano je da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Imajući u vidu da je navedenom odredbom ZOO-a zabranjen anatocizam u odnosu na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate, valjalo je pobijanu presudu u tom dijelu preinačiti i odlučiti kao u točki I. povlaci drugoj izreke ove presude.

23. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve restitucijske tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojim zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, Sud EU u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

24. Budući tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svojih zahtjeva, a zbog kojih nisu nastali posebni troškovi, na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, tuženik mu je dužan naknaditi sve odmjerene troškove.

24.1. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja odmjerio troškove postupka prema vrijednosti predmeta spora od 613,31 EUR-o jer je deklaratorni zahtjev trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-774/05-2 od 13. prosinca 2005.). Također, vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, to se deklaratorni zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 613,31 EUR-a, po kojoj je tužitelju odmjeren parnični trošak. Isto tako po stavu ovoga suda zahtjev za isplatu zateznih kamata obračunatih u apsolutnom iznosu za razdoblje od 18. listopada 2005. do 19. ožujka 2025. na iznos glavnice od 613,31 EUR-a ne predstavlja glavni zahtjev prema kojem se određuje vrijednost predmeta spora, čl. 35. st. 1. ZPP-a.

24.2. Pravilno tužitelj u žalbi ističe da mu je sud prvog stupnja trebao dosuditi naknadu za trošak pristupa na ročište za objavu presude jer se radi o trošku koji je bio nužan za ovaj postupak. Naime, tužitelju pripada trošak za zastupanje na navedenom ročištu ne samo primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa) već i prema odredbama čl. 335. st. 7., st. 9. ZPP-a kojim je propisano da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud neće dostavljati presudu prema odredbi ZPP-a o dostavi pismena, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Upravo zbog navedenog ne može se reći da trošak pristupa na ročište za objavu presude na kojem je ta presuda i uručena "nije bio neophodan za vođenje postupka". Stoga je tužitelju trebalo na temelju odredbi Tbr. 9. toč. 3., Tbr. 46, Tbr. 54 Tarife uz odmjereni dosuditi i daljnji trošak u iznosu od 62,50 EUR-a.

25. Tužitelj je sa žalbom uspio sa 50% pa mu temeljem Tbr. 10. toč. 4., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife pripada iznos od 7,81 EUR-a. Iz spisa i e-Spisa proizlazi da tužitelj nije platio sudsku pristojbu na žalbu niti mu je sud prvog stupnja naložio da plati tu pristojbu pa mu taj trošak nije priznat.

26. Tuženik je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporednu tražbinu pa mu nije priznat trošak žalbenog postupka čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

27. Slijedom navedenoga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Osijek, 6. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić