Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž-1847/2024-3

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Branke Guljaš, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Berislava Babića i Katice Krajnović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Alija Hrastinski, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Alija Hrastinski & Graf j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dražen Lančić, odvjetnik u Zagrebu, radi iseljenja, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-144/2022-16 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-144/2022-16 od 24. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Nalaže se tuženiku RM, [adresa], OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj], iseliti i predati u posjed tužitelju, SM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 46196/100000 dijela nekretnine označene kao zk.č.br.

33/2, stambena zgrada, [adresa] površine 98 m2, pomoćna zgrada površine 43 m2, dvorište površine 120 m2 i dvorište površine 35 m2, sveukupne površine 296 m2, upisane u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji je odgovarajući razmjeran idealni suvlasnički dio temeljem odredbi članaka 68., 69. i 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima neodvojivo povezan s vlasništvom posebnog dijela predmetne nekretnine koji u naravi predstavlja trosobni stan oznake S1 u prizemlju stambene zgrade koji se sastoji od ulaznog hodnika, predprostora, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, sobe i sobe, površine 69,11 m2, sa sporednim dijelom – balkonom površine 2,16 m2 i pripacima: spremište u suterenu, površine 34,64 m2, koji se sastoji od spremišta i pomoćne prostorije (u snimci izvedenog stanja označena kao radionica); parkirališno mjesto P1 na parceli površine 10,61 m2, sve u nacrtima označeno plavom bojom, a upisan je u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (2. suvlasnički dio, E-1), te zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade koja je na predmetnoj nekretnini (zk.č.br. 33/2) sagrađena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku RM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužitelju SM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 553,08 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 24. listopada 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga označenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07., 84/08., 96/08. – odluka USRH, 123/08., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbu odbije u cijelosti, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode žalbe te predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane, uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se ukazuje u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se sa sigurnošću ispitati, a nije počinjena ni koja druga bitna povreda iz navedenog članka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika iz nekretnine u njegovom vlasništvu te da ju slobodnu od osoba i stvari preda u posjed i vlasništvo tužitelja.

7. Među strankama je nesporno da je tužitelj vlasnik 46196/100000 dijela nekretnine označene kao zk. č. br. 33/2, stambena zgrada, [adresa], površine 98 m2, pomoćna zgrada površine 43 m2, dvorište površine 120 m2 i dvorište površine 35 m2, sveukupne površine 296 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji je odgovarajući razmjeran idealni suvlasnički dio temeljem odredbi čl. 68., 69. i 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima neodvojivo povezan s vlasništvom posebnog dijela predmetne nekretnine koji u naravi predstavlja trosobni stan oznake S1 u prizemlju stambene zgrade koji se sastoji od ulaznog hodnika, predprostora, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, sobe i sobe, površine 69,11 m2, sa sporednim dijelom – balkonom površine 2,16 m2 i pripacima: spremište u suterenu, površine 34,64 m2, koji se sastoji od spremišta i pomoćne prostorije (u snimci izvedenog stanja označena kao radionica); parkirališno mjesto P1 na parceli površine 10,61 m2, sve u nacrtima označeno plavom bojom, a upisan je u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (2. suvlasnički dio, E-1) te zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade koja je na predmetnoj nekretnini (zk. č. br. 33/2) sagrađena.

7.1. Nesporno je i da su tužitelj i tuženik braća te da u predmetnoj nekretnini, osim tuženika, stanuju njegova supruga, kćerka i majka, koja je ujedno i majka tužitelja, a supruga tuženika je vlasnica kuće u mjestu [adresa], koja je u postupku renovacije.

7.2. Zatim je nesporno kako je tužitelj pravo vlasništva nekretnine stekao nasljeđivanjem iz oca (1/4 dijela), sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju s majkom, s tim da je stranka tog ugovora bila i supruga tužitelja, koja mu je kasnije darovala svoj dio (1/2 dijela) te kupnjom na dražbi u sudskom postupku suvlasničkog dijela tuženika (1/4 dijela), a tuženik niti jednom radnjom nije osporavao stjecanje prava vlasništva tužitelja, na prethodno opisani način.

7.3. Nadalje je nesporno da su između stranaka vođeni pregovori oko iseljenja tuženika iz nekretnine i da je tužitelj tuženika pozvao na iseljenje i predaju u posjed predmetne nekretnine, uz opoziv prava na korištenje.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, odnosno pravni interes tužitelja, jer tuženik smatra da kao posjednik ima pravo odbiti predaju stvari tužitelju kao vlasniku, a sve iz razloga jer tuženik inzistira da su između stranaka, osim iseljenja, vođeni razgovori i oko isplate tuženika, u svezi stjecanja vlasništva tužitelja, budući se radi o obiteljski povezanim osobama i njihovim međusobnim odnosima. Sporno je i da li je prvostupanjski sud raspravio činjenično stanje po toj osnovi i izveo sve dokaze. Također je sporno i je li tijekom postupka na pravilan način raspravljeno pitanje zaštite prava na dom.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZV) kada je naložio tuženiku da iseli iz nekretnine i istu preda tužitelju kao vlasniku u posjed jer je tužitelj dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine, a da se tuženik u istoj nalazi bez ikakve pravne osnove.

10. Pritom se kao neosnovani ukazuju žalbeni navodi tuženika o nepostojanju aktivne legitimacije i pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe, budući je u postupku utvrđeno kako je isti vlasnik predmetne nekretnine, da se tuženik u istoj nalazi bez ikakve pravne osnove i da iz iskaza tuženika na ročištu održanom kod prvostupanjskog suda jasno proizlazi kako smatra da ne treba iseliti s predmetne nekretnine.

11. Tuženik u žalbi ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da isti u predmetnoj nekretnini stanuje bez ikakve pravne osnove jer da je usmeno sa tužiteljem dogovorio da može stanovati u predmetnoj nekretnini, a da će ga prije eventualnog iseljenja, tužitelj isplatiti. Stoga smatra da je prvostupanjski sud neosnovano propustio utvrditi činjenično stanje po toj osnovi.

12. Prema stajalištu ovoga suda, navodi kojima tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja o razlozima donesene odluke, o sadržaju odnosa tužitelja i tuženika u svezi predmetne nekretnine, o tome je li tuženik sklopio "usmeni ugovor" na koji se poziva i da bi takav dogovor postojao i obvezivao tužitelja te navodi u kojima tuženik iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana presuda zasnovana te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu i nezadovoljstvom ocjenom izvedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem, ne utječu na pravilnost presude suda prvog stupnja.

13. Prema odredi čl. 161. st. 1. ZV-a vlasnik stana ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, dok je čl. 162. st. 1. ZV-a propisano da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njego vlasništvo i da se nalazi u posjedu tuženika.

14. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge kada je utvrdio da je tuženik neovlašteni korisnik predmetnog stana i da nije dokazao da za posjed i korištenje ima valjani pravni temelj te da su i ispunjenje pretpostavke iz čl. 162. ZV-a.

15. Stoga, u prethodno opisanoj činjeničnoj i pravnoj situaciji te uzimajući u obzir da su između stranaka doista vođeni razgovori o načinu i rokovima iseljenja tuženika iz nekretnine, a da nije postojao dogovor o isplati tuženika u svezi iseljenja, suprotne tvrdnje tuženika ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje i kao takve su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

16. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno raspravio i pozivanje tuženika na prigovor prava na poštivanje doma u smislu odredbe čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, br. 18/97., 8/99., 14/02., 13/03. 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija) u svezi odredbe čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 85/10. i 5/14. dalje: Ustav).

17. Prvostupanjski sud je utvrdio da u konkretnom slučaju postoje dva suprotstavljena interesa, tužiteljevo jače pravo na posjed i postojanje vlasništva, te tuženikovo pravo na dom. Pri tome uzima u obzir odredbu čl. 161. ZV-a koja daje vlasniku pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari i nasuprot toga odredbu čl. 8. Konvencije koja propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

18. Također je potrebno uzeti u obzir činjenicu da je Republika Hrvatska ratificirala Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 7. studenoga 1997. i ona je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona. Pored navedenog, pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz čl. 34. st. 1. u svezi čl. 35. i čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske prema kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči poštovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Nadalje, postoje iznimke od zabrane miješanja propisane u čl. 8. st. 2. Konvencije, a može li neka od propisanih iznimki opravdati miješanje da se prosuđuje primjenom testa razmjernosti na okolnost konkretnog slučaja.

19. Sud prvog stupnja uzima u obzir kako je u konkretnom slučaju nedvojbeno da je razdoblje korištenja predmetne nekretnine od strane tuženika, u trajanju od 1966. do danas, razdoblje u kojem se mogla razviti dovoljna i kontinuirana veza s predmetnom nekretninom na način da tuženik upravo tu nekretninu može smatrati svojim domom, slijedom čega bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma.

20. U ocjeni prava na miješanje tužitelja kojim se pravo na dom tuženiku oduzima, prvostupanjski sud smatra da je valjalo ocijeniti opravdanost miješanja u pravo tuženika na dom te pritom utvrditi je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja te je li nužno u demokratskom društvu pri čemu bi negativan odgovor na jedno od navedenih eliminacijskih pitanja bio dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. S obzirom na istaknuti prigovor prava na dom, sud prvog stupnja je odvagnuo interes tuženika kojemu prijeti gubitak posjeda predmetnog stana nasuprot cilju tužitelja koji svoje pravo želi postići mjerom iseljenja. Stavljajući u odnos ta dva pojedinačna prava, pravilno je ocijenjeno da u konkretnom slučaju pravo tužitelja koji ima jači posjed i vlasnik je nekretnine, preteže u odnosu na pravo tuženika da taj stan posjeduje.

21. Ocjenu o tome da preteže pravo tužitelja u odnosu na tuženika kao bespravnog posjednika ovaj sud temelji na utvrđenju da tuženik nije pokušao poboljšati svoj status zaposlenjem i stambenim zbrinjavanjem, uzimajući u obzir da je njegova supruga vlasnica nekretnine koja bi renoviranjem postala odgovarajuća nekretnina za život tuženika i njegove obitelji, dok s druge strane tužitelj živi kao podstanar i vidljivo je da je upravo tužitelj pokušavao dogovorom riješiti prijepor, radi čega je i produžavao rokove za iseljenje pa je tuženik odbijanjem dogovora i nametanjem dodatnih uvjeta, potaknuo pokretanje ovog postupka.

22. U tim okolnostima zahtjev tužitelja kao vlasnika predmetnog stana za iseljenje tuženika, prvostupanjski sud smatra osnovanim jer nije protivan odredbi čl. 8. Konvencije. Konačno, to što je miješanje tužitelja utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (čl. 161. ZV-a), sud prvog stupnja je ocijenio da je u konkretnom slučaju miješanje (iseljenje) nužno u demokratskom društvu i razmjerno potrebi tužitelja kao vlasnika predmetne nekretnine.

23. Ocjenu i zaključke suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora prava na dom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud zbog čega se žalbeni navodi tuženika koji na drugačiji način interpretira svoje pravo na dom i iznosi niz okolnosti o svom životu, ne mogu prihvatiti.

24. Budući da žalitelj nije naveo određene razloge pobijanja odluke o troškovima postupka, ovaj sud je istu ispitao te utvrdio da je ista zakonita i pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

25. Tuženiku nije priznat trošak žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a), dok tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu, jer ta procesna radnja nije bila nužna (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. ZPP-a).

26. Dakle, s obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Osijek, 5. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Guljaš