Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1465/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku u vijeću sastavljenom od sudaca Katice Krajnović, kao predsjednika vijeća, te sudaca Branke Guljaš, kao suca izvjestitelja i Berislava Babića, kao člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja Dragana Dujića iz Zagreba, Trnsko 7/D, OIB: 41629381598, koga zastupa punomoćnik Milan Rimay odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Croatia banka d.d., Zagreb, Ulica Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 32247795989, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici Boženka Mostarčić i Maro Ogresta, iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 24. ožujka 2025., poslovni broj P-373/2024-12, u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 24. ožujka 2025. poslovni broj P-373/2024-12:

a) potvrđuje u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev pod toč. I. i toč. II, kao i u odluci o parničnom trošku za iznos od 250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (toč. II.).

b) preinačuje u odluci o parničnom trošku pod toč. II., tako da se zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja iznad iznosa od 250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom odbija kao neosnovan.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom broj 5140130-5-120-02679-0 sklopljenog dana 14. kolovoza 2003. između tužitelja Dragana Dujića i tuženika Croatia banka d.d. kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,50%.

II. Nalaže se tuženiku Croatia banka d.d. da tužitelju Draganu Dujiću plati iznos od 210,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 14. kolovoza 2003. do isplate te da mu nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 750,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 24. ožujka 2025. do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik iz razloga označenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23. dalje: ZPP), kao i u odluci o parničnom trošku, s prijedlogom da se preinači ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a ne postoje ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom broj 5140130- 5-120-02679-0 sklopljenog 14. kolovoza 2003. između tužitelja i tuženika kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,50%, te da se naloži tuženiu da isplati tužitelju iznos od 210,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

7. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu s valutnom klauzulom broj 5140130-5-120-02679-0 14. kolovoza 2003., da je Ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od 6.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, da je odredbom čl. 7. toga Ugovora ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,50%, te da je tužitelj navedenu naknadu platio 14. kolovoza 2003. upravo u iznosu od 210,00 EUR.

8. U navedenom postupku dokazano je i po mišljenju ovog suda da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o odredbi kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade, da je navedena odredba bila unaprijed formulirana i bila dio tipskog ugovora kojeg je banka sklapala s potrošačima, te da tužitelj nije ni mogao pregovarati o spornoj odredbi ugovora i utjecati na njezin sadržaj.

8.1. Naime, tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio zato što su mu bila potrebna sredstva za podmirenje životnih potreba, da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva već djelatna vojna osoba, da mu je odmah rečeno da će mu se taj kredit odobriti, da je samo pričekao da se ispiše, da ga je djelomično pročitao i da pri tome uopće nije uočio odredbu temeljem koje bi bio dužan platiti nekakvu naknadu jer se o tome uopće nije razgovaralo niti mu je ukazano na istu, da mu odredba nije pojašnjena, te da se začudio kad mu je pri isplati kredita ustegnut iznos od 210,00 EUR s osnova te naknade.

8.2. Svjedokinja pak čije saslušanje je tuženik predložio kao svog kreditnog referenta na okkolnost da je tužitelju objašnjeno na što se ova jednokratna naknada odnosi, navela je da se ne sjeća tužitelja kao klijenta tuženika, te da Ugovor o kreditu nije potpisala niti sudjelovala pri njegovom sklapanju.

8.3. U dokumentaciji koju je tuženik priložio uz odgovor na tužbu tvrdeći da ju je predočio tužitelju također nije navedeno od čega se sastoji predmetna naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su odobreni tužitelju.

9. Iz svega navedenog opravdano se može zaključiti da je tuženik ugovaranjem obveze plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,50% iznosa kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koji uopće nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, niti mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja odredbe o jednokratnoj naknadi.

9.1. Naime, iz presude suda Europske unije donesene u spojenim predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019 zauzeto je shvaćanje da članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

9.2. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da naknada u visini od 3,50%, a što u predmetnom Ugovoru o kreditu iznosi 210,00 EUR, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Odredbom članka 81. st. 1. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – dalje ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.1. Prema odredbi članka 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovora odredba je ništava.

11. Kako je odredba čl. 7 .st. 2. Ugovora o jednokratnoj naknadi u iznosu od 3,50% iznosa kredita bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je bio upoznat na što se točno navedeni troškovi odnose, to je s pravom prvostupanjski sud utvrdio da je predmetna odredba sadržana u čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna i naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 210,00 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 14. kolovoza 2003. do isplate (čl. 322. st. 1., 323. st. 1. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj: 35/05, 48/08, 29/18, 126/21, 114/22. – dalje ZOO).

12. Odluka o zateznoj kamati suprotno žalbenim navodima tuženika u skladu je s odredbom čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio ništetnu ugovornu odredbu ne može smatrati poštenim stjecateljem.

13. S pravom je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja s obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.).

14. Međutim ispitujuću pobijanu presudu povodom izjavljene žalbe u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kad je kao vrijednost predmeta spora povodom prigovora tuženika odredio iznos od 710,00 EUR naznačen u tužbi imajući u vidu da je tužitelj pored kondemnatornog zahtjeva postavio i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe.

14.1. Pri tom je prvostupanjski sud naveo da iznos od 500,00 EUR u odnosu na deklaratorni zahtjev nije naznačen suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužitelj na glavnicu od 210,00 EUR potražuje i zatezne kamate i to od 14. kolovoza 2003.

15. Takvo shvaćanje suda prvog stupnja ne može se prihvatiti.

15.1. Naime, u slučaju kad je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, kao što je u ovom predmetu slučaj, vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (tako i Rev-1264/2007, Rev-1605/17, Rev-1811/16, Rev-1927/2017).

16. Zahtjev za isplatu kamata pak istaknut uz zahtjev za isplatu glavnice ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (čl. 35. st. 2. ZPP-a).

17. Stoga je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačena presuda suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku, tako da su troškovi priznati po prvostupanjskom sudu na ime sastava tužbe, sastava podneska od 17. srpnja 2024. i zastupanja na dva ročišta 7. listopada 2024. i 14. veljače 2025. odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 210,00 EUR u iznosu od po 50,00 EUR (25 bodovax2 EUR) odnosno zajedno sa PDV-om u ukupnom iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj: 138/23.), te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka iznad iznosa od 250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom odbijen kao neosnovan.

18. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe s obzirom da je s izjavljenom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu u odnosu na troškove postupka, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi, niti promijenjen odnos uspjeha u parnici.

19. Dakle, s obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a).

Osijek, 23. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Katica Krajnović