Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2087/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Bjelousov predsjednice vijeća, te suca izvjestitelja i člana vijeća mr. sc. Krunoslava Barana i članice vijeća sutkinje Jasne Bratek, u pravnoj stvari tužitelja ĆO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Antunu Zanetti, odvjetniku iz [adresa], protiv I-tuženice Republike Hrvatske, [osobni identifikacijski broj], zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli, Građanskog upravni odjel i II-tuženika ŽO, OIB [osobni identifikacijski broj], nepoznata prebivališta, zastupanog po privremenoj zastupnici JO, odvjetnici iz [adresa], radi proglašenja postupka osiguranja djelomično nedopuštenim, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola od 26. kolovoza 2025., broj P- 821/2023-55, u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e  i r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola od 26. kolovoza 2025., broj P-821/2023-55.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: " Osiguranje novčane tražbine određeno rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr-1077/14 od 11.06.2014. proglašava se nedopuštenim i to u dijelu kojim je osiguranje pod B zemljišnoknjižnog izvatka na udjelu 872/44220, a sada na udjelima u vlasništvu tužitelja, zavedenih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižni odjel Pula pod rednim brojem 35. suvlasničkom dijelu: 109/11055 i radnim brojem 36. suvlasničkom dijelu: 1069/11055 na k. č. br. [katastarska čestica] [adresa] (dvorište – 500 m2, stambena zgrada, [adresa] – 462 m2 i kuća, [adresa] – 118 m2) upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]."

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Dopušta se preinaka tužbe tužitelja iz podneska od 5. svibnja 2025.

II Nalaže se tužitelju da I tuženoj naknadi trošak paničnog postupka u iznosu od 7.500,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 26. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tužitelju naknaditi trošak privremene zastupnice II tuženika JO, odvjetnice iz [adresa] u iznosu od 5.625,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 26. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uplatom na žiro račun koji se vodi kod Zagrebačke banke d.d. pod brojem [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

IV Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troškova postupka u cijelosti."

3. Ovu presudu i rješenje pravovremenom žalbom pobija tužitelj zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi kako je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev jer nije vodio računa o revizijskoj odluci. Ističe kako tužitelj u svojoj izjavi nije „ugađao svom pravnom interesu“, kako to pogrešno navodi sud prvog stupnja te da I-tuženica nije osporila navode tužitelja istaknute u prigovoru. Ističe kako je Porezna uprava imala saznanje o predmetnom Ugovoru o prodaji nekretnina i da zemljišnoknjižno stanje nije i stvarno stanje i da ne može valjano zasnivati prinudno založno pravo na toj nekretnini, koja je otuđena prije 5 godina. Stoga, po navodima tužitelja, I-tuženica nije bila savjesna i znala je za pravo treće osobe – tužitelja glede spornog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine. Ističe kako je u postupku utvrđeno da je javni bilježnik dostavio Ugovor o prodaji poreznoj upravi, ali sud prvog stupnja tu činjenicu namjerno ne utvrđuje i na istoj ne donosi svoju presudu. Navodi kako sud prvog stupnja nije potpuno i valjano utvrdio činjenice da je I-tuženica pri prinudnom zasnivanju založnog prava na suvlasničkom dijelu nekretnine znala da je za tu prodanu nekretninu postupala na teret tužitelja kao kupca u postupku razreza poreza, tako da je I-tuženica bila nesavjesna, pa samim time i predmet upisa osiguranja tražbine nije dopušten. Navodi, kako je postupanjem suda prvog stupnja, tužitelju povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, te ustavno pravo kojim mu se jamči pravo vlasništva, te je tužitelju povrijeđeno i Konvencijsko pravo na pravično suđenje. Predlaže uvažiti žalbu i ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno preinačiti na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova tužitelju s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj traži trošak žalbe u iznosu od 2.549,94 Eur-a

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Naime, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, kako one na koje se poziva tužitelj u žalbi, tako niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i nisu proturječni, te je sud prvog stupnja potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

7. U ovom postupku tužitelj tvrdi da glede predmeta osiguranja na dijelu nekretnine od 872/44220 na kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina], ima takvo pravo koje sprječava osiguranje tražbine I-tuženice prema II-tuženiku u iznosu od 677.498,63 kn prisilnim zasnivanjem založnog prava, pa tužbom traži proglašenje tog osiguranja određenog rješenjem prvostupanjskog suda broj Ovr-1077/14 od 11. lipnja 2014. nedopuštenim.

8. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

- da je tužitelj upućen na pokretanje ove parnice rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-1077/14 od 7. travnja 2017.,

- da je tužitelj s II-tuženikom sklopio Ugovor o kupoprodaji u pogledu 75/4020 dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], 6. srpnja 2009.,

- da je u tom Ugovoru navedeno da će s tim suvlasničkim dijelom biti povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine ukupne površine od 65,15 m2, time da je u radnoj verziji etažnog elaborata taj dio označen kao apartman IV na prvom katu,

- da je po Ugovoru o kupoprodaji tužitelj imao pravo upisati se kao suvlasnik 75/4020 dijela predmetne nekretnine, time da u to vrijeme još nije bilo provedeno etažiranje, odnosno u zemljišnoj knjizi nisu bili upisani posebni dijelovi nekretnine,

- da je tužitelj upis svog prava suvlasništva izvršio 20. srpnja 2016., time da je u trenutku zaključenja glavne rasprave isti bio upisan kao suvlasnik 109/11055 dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].,

- da je I-tuženica Republika Hrvatska podnijela prijedlog za uknjižbu prisilnog založnog prava za svoju tražbinu prema II-tuženiku, te da je zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Puli svojim rješenjem br. Z-6020/14 od 13. lipnja 2014. to pravo i uknjižio, dakle da je do uknjižbe prisilnog založnog prava u korist I-tuženice došlo prije nego što je tužitelj izvršio upis prava suvlasništva u svoju korist,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je nakon ovjere potpisa na Ugovoru o kupoprodaji javni bilježnik dostavio taj Ugovor nadležnoj poreznoj upravi, te da je tužitelj platio porez na promet nekretnina.

- da iz dopisa Porezne uprave, Ispostava Pula-pola od 5. srpnja 2024. nedvojbeno proizlazi kako je zaprimljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 5. srpnja 2009. sklopljenog između ŽO kao prodavatelj i ĆO kao kupca za 75/4020 dijela nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da je ugovor dostavila javna bilježnica, te da je donijeto rješenje o razrezu poreza 11. prosinca 2009., međutim to rješenje nije uručeno stranci i isto nije postalo izvršno pa se zbog toga razloga ne smatra da je utvrđena obveza poreza na promet nekretnina po predmetnom ugovoru, i da tužitelj ĆO nije patio porez na promet nekretnina.

9. Cijeneći izvedene dokaze, sud prvog stupnja je, odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja nedopuštenosti postupka osiguranja, zaključio da je tužitelj pravo suvlasništva na spornoj nekretnini stekao tek upisom u zemljišnu knjigu u srpnju 2016., neovisno od toga što je sam Ugovor o kupoprodaji sklopljen 2009., sve u smislu odredbi čl. 119. st. 1. i čl. 120. st .1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine,broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09- dalje ZV). Nadalje, sud prvog smatra da I-tuženicu prilikom stjecanja založnog prava na spornoj nekretnini, odnosno spornom suvlasničkom dijelu nekretnine štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige u smislu odredbe čl. 122. ZV-a, ali i odredba čl. 8. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj: 91/96, 114/01, 100/04, 107/07, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK). Ujedno sud prvog stupnja smatra kako tužitelj nije dokazao niti tvrdnju da I-tuženica u vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranje nije postupala u dobroj vjeri, odnosno da je znala ili da je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati u da stvar pripada otuđivatelju, te da se nedostatak dobre vjere ne može predbacivati nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Ujedno sud prvog stupnja ističe, kako je Ugovor o prodaji bio podoban za upis tužiteljeva prava vlasništva u zemljišne knjige, ali da je tužitelj iz svojih razloga odlučio zahtjev za upis podnijeti sedam godina od dana sklapanja ugovora, čime tužitelj dovodi u pitanje svoje savjesno postupanje, pa slijedom svega navedenog odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

10. Osnovano tužitelj u žalbi ukazuje na pravno shvaćanje revizijskog suda zauzeto u odluci Rev-602/14-2 od 20. ožujka 2018. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 22. veljače 2018. zauzeto je pravno shvaćanje da predmnjevani vlasnik može uspješno štiti svoje pravo na predmetu ovrhe (a time i na predmetu osiguranja) kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj (u konkretnom slučaju predlagatelja u postupku osiguranja) bio nesavjestan, nepošten, odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

11. Tužitelj ističe kako je u odluci Rev-602/14 Vrhovni sud zauzeo shvaćanje da je tuženica Republika Hrvatska, prilikom stjecanja prisilnog založnog prava, znala odnosno da je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da je izvanknjižno stanje za predmetnu nekretninu drugačije od knjižnog stanja, kao i da je I-tuženica u tom slučaju postupala nesavjesno prilikom podnošenja prijedloga za zasnivanje založnog prava.

12. U konkretnom slučaju, tužitelj ističe kako je javni bilježnik nakon ovjere potpisa na Ugovoru o kupoprodaji nekretnina 2009. dostavio taj Ugovor nadležnoj Poreznoj upravi i da je Porezna uprava razrezala porez na promet nekretnina, pa se može zaključiti da je I-tuženica bila nesavjesna prilikom stjecanja založnog prava na nekretnini tužitelja.

13. Prema odredbi čl. 122. ZV-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njima upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (st. 1.).Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao, niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (st. 2.).Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao zemljišno knjižno stanje (st. 3.).

14. Prema odredbi čl. 8. st. 3. ZZK-a, stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

15. Dakle, da bi se primijenilo načelo povjerenja u zemljišne knjige potrebno je da je zemljišno knjižno stanje bilo nepotpuno ili neistinito i da je stjecatelj bio pošten i u dobroj vjeri postupao ne znajući da ono što je u njima upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Dobra vjera stranaka može se samo odnositi na nepoznavanje izvanknjižnog stanja jer je neoboriva presumpcija da je zemljišno knjižno stanje svima poznato. Stjecatelj treba primijeniti uobičajenu pažnju koja se očituje kod takvog postupanja.

16. Iz rezultata postupka slijedi da je I-tuženica podnijela prijedlog za uknjižbu prisilnog založnog prava za svoju tražbinu prema II-tuženiku, te da je zemljišno knjižni odjel Općinskog suda u Puli-Pola svojim rješenjem broj Z-6020/14 od 13. lipnja 2014. to pravo i uknjižio i to u vrijeme kada tužitelj još nije uknjižio svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Tužitelj je svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini uknjižio tek 9. kolovoza 2016., dakle nakon što je već bilo upisano založno pravo I-tuženice.

17. Tužitelj prethodno utvrđene činjenice i ne spori, već prigovara poštenju i dobroj vjeri I-tuženice, jer da je u vrijeme upisa prisilnog založnog prava znala da nekretnina nije u vlasništvu II-tuženika, s obzirom da je po službenoj dužnosti javni bilježnik, koji je ovjerio potpis na Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 6. rujna 2009. sklopljenog između tužitelja kao kupca i II-tuženika kao prodavatelja, dostavio taj Ugovor nadležnoj poreznoj upravi.

18. Međutim, iz dopisa Porezne uprave, Ispostava Pula-pola od 5. srpnja 2024. nedvojbeno proizlazi kako je zaprimljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 6. srpnja 2009. sklopljenog između ŽO kao prodavatelj i ĆO kao kupca za 75/4020 dijela nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da je ugovor dostavila javna bilježnica, te da je donijeto rješenje o razrezu poreza 11. prosinca 2009., i da to rješenje nije uručeno stranci i isto nije postalo izvršno pa se zbog toga razloga ne smatra da je utvrđena obveza poreza na promet nekretnina po predmetnom ugovoru, i da tužitelj ĆO nije platio porez na promet nekretnina.

19. Ć, iz izvatka iz zemljišnih knjiga koji prileži spisu, razvidno je da je u trenutku upisa založnog prava I-tuženice na spornoj nekretnini, ta nekretnina ima drugačija obilježja nego je to navedeno u Ugovoru o prodaji od 6. srpnja 2009.

20. Dakle, imajući u vidu da je nekretnina u Ugovoru o prodaji od 6. srpnja 2009. drugačije označena nego li je to bilo u trenutku upisa založnog prava u korist I- tuženice u zemljišnim knjigama, da tužitelj nije u tom trenutku upisao svoje pravo vlasništva, te da tužitelj nije primio rješenje Porezne uprave o razrezu poreza i da nije taj porez platio, pa stoga Ugovor o prodaji od 6. srpnja 2009. nije niti bio predmet razreza poreza, to je razvidno kako I-tuženica nije znala niti je imala dovoljno razloga posumnjati da stanje u zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju, odnosno da je postupala s povjerenjem u istinitost i točnost zemljišnih knjiga i u dobroj vjeri, kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

21. Kako dakle tužitelj ni na koji način nije publiciralo svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama do upisa založnog prava I-tuženice, te da kroz sadržaj provedenih dokaza, nije utvrđeno da bi I-tuženica znala za prodaju II-tuženikove nekretnine tužitelju u vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini, pravilnom primjenom odredaba o teretu dokazivanja (čl. 219. st. 1. ZPP-a i čl. 221. a. ZPP-a) pravilno je postupio sud prvog stupnja kad je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

22. Tužitelj u žalbi ističe kako pobija i rješenje suda prvog stupnja koje se odnosi na odluku o troškovima. Međutim, svojom žalbu odluku o troškovima nije posebno osporio. S obzirom da je tužitelj spor izgubio dužan je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a naknaditi prouzročene parnične troškove I-tuženici kao i II-tuženiku.

23. Kako žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi u cijelosti presudu suda prvog stupnja.

24. Na temelju odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a valjalo je žalbu tužitelja odbiti i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

25. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Osijek, 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Bjelousov