Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1141/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom društvu Danko Kovač i Ivan Borić iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude, u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj P-114/2023-9 od 4. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju UL iznos od 2.578,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, računajući iste:

- na iznos od 19,71 € od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 2,30 € od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 24,43 € od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 27,83 € od 31.1.2009. do isplate

- na iznos od 29,37 € od 28.2.2009. do isplate

- na iznos od 25,13 € od 31.3.2009. do isplate

- na iznos od 25,94 € od 30.4.2009. do isplate

- na iznos od 19,46 € od 31.5.2009. do isplate

- na iznos od 14,69 € od 30.6.2009. do isplate

- na iznos od 15,96 € od 31.7.2009. do isplate

- na iznos od 18,48 € od 31.8.2009. do isplate

- na iznos od 18,26 € od 30.9.2009. do isplate

- na iznos od 15,72 € od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 20,49 € od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 24,31 € od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 29,75 € od 31.1.2010. do isplate

- na iznos od 28,50 € od 28.2.2010. do isplate

- na iznos od 35,88 € od 31.3.2010. do isplate

- na iznos od 34,48 € od 30.4.2010. do isplate

- na iznos od 37,21 € od 31.5.2010. do isplate

- na iznos od 60,84 € od 30.6.2010. do isplate

- na iznos od 55,97 € od 31.7.2010. do isplate

- na iznos od 70,83 € od 31.8.2010. do isplate

- na iznos od 65,70 € od 30.9.2010. do isplate

- na iznos od 57,44 € od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 74,86 € od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 97,03 € od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 81,33 € od 31.1.2011. do isplate

- na iznos od 86,84 € od 28.2.2011. do isplate

- na iznos od 79,84 € od 31.3.2011. do isplate

- na iznos od 81,10 € od 30.4.2011. do isplate

- na iznos od 110,81 € od 31.5.2011. do isplate

- na iznos od 113,70 € od 30.6.2011. do isplate

- na iznos od 138,52 € od 31.7.2011. do isplate

- na iznos od 125,77 € od 31.8.2011. do isplate

- na iznos od 111,81 € od 30.9.2011. do isplate

- na iznos od 110,32 € od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 109,24 € od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 115,90 € od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 121,70 € od 31.1.2012. do isplate

- na iznos od 122,48 € od 29.2.2012. do isplate

- na iznos od 118,47 € od 31.3.2012. do isplate.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. nadoknaditi tužitelju UL parnični trošak u iznosu od 1.161,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekućom od dana 4. travnja 2025. do isplate, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik zbog svih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP). U žalbi posebno ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Nadalje, smatra da prvostupanjski sud nije obrazložio svoj stav o nepoštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi pa se isti ne može ispitati. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka, navodeći da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, a posebno ističe da se trošak ročišta za objavu presude koji je dosuđen tužitelju ne može smatrati potrebnim za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu po osnovi stjecanja bez osnove za razdoblje od listopada 2008.do ožujka 2012., s pripadajućim zateznim kamatama, koje teku na svaki mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate.

7. Suprotno navodima žalitelja, pobijana presuda jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema nejasnoća ni drugih proturječnosti pa se može ispitati, tako da donošenjem iste prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Prvostupanjski sud je raspravio sva sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i čl. 8. ZPP-a).

9. Stoga nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud proveo sve potrebne dokaze odlučne za donošenje pravilne i zakonite presude, a s obzirom da se učinak presude u predmetu kolektivne zaštite proteže na tužitelja, dok banka na kojoj je teret dokaza, nije dokazala drugačije stanje u ovoj pravnoj stvari.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom izvedenim dokazima je utvrđeno:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 13. ožujka 2007. sklopljen ugovor o kreditu broj 158-50-3963557,

- da je tuženik istim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.310,68 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita,

- da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila,

- da je Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nitko nije ništa objašnjavao vezano uz valutu CHF te da nije imao utjecaja na sadržaj ugovorne odredbe, jer je ta odredba dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika,

- da je tuženik u postupku osporavao osnovu, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva.

11. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Tužitelj ima status potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03), jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namijenjena zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema rezultatima postupka proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao fizička osoba radi kupnje osobnog automobila za vlastite potrebe.

12. Suprotno navodima žalitelja, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Navedenim presudama utvrđeno je da je nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli.

12.1. Pobijana presuda u skladu je i s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., kojom je utvrđeno da su banke, među kojima i tuženik, u navedenim razdobljima povrijedile interes i prava potrošača korisnika kredita, koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, a što je suprotno odredbama čl. 96.-102. ZZP/03. Radi se o ugovorima koje je unaprijed formulirao tuženik, dok tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj.

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe na osnovi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a sud je vezan za utvrđenja iz te parnice. Dakle, propisan je direktan učinak na pojedinačno pokrenute postupke potrošača pa su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika kojima ističe drugačije pravno mišljenje.

14. Nadalje, odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12 - dalje ZZP/07) propisano je da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Nastavno valja ukazati da se odstupilo od shvaćanja o direktnom učinku presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa iz čl. 502. a ZPP-a u svezi s čl. 502. c ZPP-a samo u pogledu činjenice o pojedinačnom pregovaranju između potrošača i djelatnika banke o rizicima ugovaranja valutne klauzule u predugovornoj fazi nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. u kojem je zauzeo shvaćanje da utvrđenja iz odluke Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ne predstavljaju neoborivu presumpciju te je u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivanje da je sklapanju spornih odredbi prethodilo pojedinačno pregovaranje.

16. Po ocjeni ovog suda, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti objašnjeni parametri koji mogu utjecati na opseg njegove obveze te je tuženik trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od promjene tečaja ugovorene valute i da navedeno može ugroziti mogućnost vraćanja kredita. Pri tome nije dovoljno da su odredbe gramatički razumljive potrošaču, već mu moraju biti jasne u smislu da zbog rizika promjene tečaja snosi financijski teret.

17. Polazeći od izloženog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su odredbe Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne.

18. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisano je da je na trgovcu teret dokaza da se o odredbama ugovora na unaprijed standardiziranom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

19. Tuženik (na kojem je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim odredbama pregovaralo) nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnost pregovaranja i obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, dok je tužitelj status potrošača izrazio tužbom i iskazom tijekom postupka.

20. Stoga se po ocjeni ovoga suda potrošač može pozivati na direktan učinak parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502. c ZPP-a, dok su žalbene tvrdnje tuženika kojima se ističe drugačije pravno mišljenje bez pravnih posljedica.

21. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije zanemario navode tuženika u kojima ukazuje da bi sporna odredba bila jasna, da se o njoj pregovaralo i da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Naime, prvostupanjski je sud pravilno proveo test poštenosti sporne odredbe te iz provedenih dokaza zaključio suprotno iznesenom stavu tuženika, odnosno da se o toj odredbi nije pregovaralo već je odredba uglavljena u ugovor od strane tuženika, dok tužitelju nije pojašnjena odredba o valutnoj klauzuli, odnosno tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

22. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je tuženik bio dužan informirati tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Kako tuženik za svoje tvrdnje da se o toj odredbi pregovaralo nije predložio dokaze, pravilno je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazu tužitelja iz čijeg iskaza je utvrdio odlučne činjenice.

23. Neodlučni su žalbeni navodi da tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi o valutnoj klauzuli, jer je svoje protivljenje istoj tužitelj iskazao podnošenjem ove tužbe.

24. Činjenica da je predmetni kredit u cijelosti ispunjen nije od utjecaja na tužiteljevo pravo isticanja ništetnosti. U skladu sa čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a okolnost da je ugovor prestao ispunjenjem u konkretnom slučaju nije od utjecaja, jer se i nakon ispunjenja stranka može pozivati na ništetnost. Takvo je stajalište izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Pri tome, ne može se govoriti da je zabrana u konkretnom slučaju bila manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a) upravo iz razloga što je posljedica ništetnosti dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi tuženika o tome da se tužitelj ne može pozivati na ništetnost ugovornih odredbi. Osim toga, na temelju odredbe čl. 324. ZOO-a, ništetnost pojedinih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu ne uzrokuje ništetnost čitavog Ugovora.

25. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja odredbe o valutnoj klauzuli, navodeći da je navedena ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva.

26. Naime, ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03, što za posljedicu ima ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli po čl. 87. istog Zakona. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a kako je u ovom predmetu u pobijanom dijelu presude u toč. I. izreke presuđeno.

27. Odredbom čl. 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

28. U konkretnom slučaju se radi o tipskom ugovoru, sastavljenom od strane tuženika, što je utvrđeno iz iskaza tužitelja, na unaprijed formuliranom obrascu pa se na temelju zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Prema čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

29. Prvostupanjski sud pravilno obrazlaže da sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, ali da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formuliranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane Banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne.

29.1. Vezano uz navedeno, radi se o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, jer prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

30. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tako je zaključio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima. U istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a na koju odredbu se sud prvog stupnja pravilno pozvao odlučujući o prigovoru zastare.

31. Postupak pred prvostupanjskim sudom je pokrenut tužbom podnesenom 29. ožujka 2023., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a zastara je počela ponovno teći od 15. lipnja 2018., tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, zastara nije nastupila.

32. Restitucijski zahtjev po odredbi čl. 1111. ZOO-a u svezi s čl. 1115. ZOO-a prvostupanjski sud je pravilno prihvatio sa zaključkom da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta pa do isplate. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se smatra nepoštenim stjecateljem.

33. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a,) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

34. Ostalim žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, jer se oni zapravo svode na ponavljanje razloga općenito korištenih u žalbi, a na koje je odgovoreno kako u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, tako i navođenjem stavova Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

35. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužitelju trošak koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspio u sporu.

36. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ljiljana Banac