Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1964/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Maja Šilić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d. o. o. Zagreb, temeljem generalne punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5857/2024-11 od 5. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5857/2024-11 od 5. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke.

II. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 031-50-3416623, od dana 20. travnja 2006. godine, sklopljenog između tužiteljice PŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austra d.d., [osobni identifikacijski broj], kao kreditora, a koja glasi: ''3./treće/ NAKNADA 2.50% (dva zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici ČŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 132,72 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.04.2006. do isplate,

kao i naknaditi joj parnični trošak ovog postupka u iznosu od 769,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05.06.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim tužiteljica zahtjeva isplatu zakonske zatezne kamate u razdoblju od 01.01.2008. do isplate po stopi većoj od one stope zatezne kamate koja je tužiteljici dosuđena u izreci ove presude u točci II. IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka."

2. Tuženik pravovremeno podnesenom žalbom pobija presudu prvostupanjskog suda pod toč. I., II. i IV. izreke, zbog svih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi posebno ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda u pobijanom dijelu (toč. I., II. i IV. izreke) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Navodi i to da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326. a ZPP-a u vezi sa čl. 186. c ZPP-a, jer da tražbina tužitelja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave pa je tužbu trebalo odbaciti. Ističe prigovor zastare te smatra da prvostupanjski sud nije obrazložio svoj stav o ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i da se ne može ispitati. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu, u kojem osporava žalbene navode tuženika te predlaže drugostupanjskom sudu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu (toč. I., II. i IV. izreke), uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu tužiteljici.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika i navode tužiteljice iz odgovora na žalbu, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 031-50-3416623 od 20. travnja 2006., kojeg je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa (132,72 eura) plaćenog na ime navedene naknade s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 21. travnja 2006. do isplate.

7. Suprotno navodima žalitelja, pobijana presuda jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema nejasnoća ni drugih proturječnosti pa se može ispitati, tako da donošenjem iste prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. U vezi s pozivanjem tuženika na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 326. a ZPP-a, ukazuje se tuženiku da ta odredba nije sadržana u ZPP-u pa stoga prvostupanjski sud nije mogao ni počiniti povredu iste.

8.1. Osim toga, vezano za povredu čl. 186. c st. 2. ZPP-a, koju žalitelj obrazlaže navodeći da ako zastara tužiteljeve tražbine dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, prvostupanjski sud je trebao odbaciti tužbu, jer da tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave pa da stoga tužitelju ne pripadaju ni kamate koje teku prije dospijeća tražbine, valja istaknuti da pozivanje tuženika na navedenu odredbu nije relevantno, jer se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi zbog nedospjele tražbine. Suprotno navodima žalbe, tužba nije preuranjena i nema zapreke u istom postupku tražiti utvrđenje ništetnosti i postaviti kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe.

8.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka, jer ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati. Stoga je, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23 – dalje: ZOO), svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna isto vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost.

9. Nadalje, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Prvostupanjski sud je provedenim dokazima utvrdio:

- da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 20. travnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 031-50-3416623,

- da je tuženik istim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici nenamjenski brzi kredit u iznosu od 40.000,00 HRK s rokom otplate od 60 mjeseci,

- da je odredbom čl. 3. istog ugovora ugovorena naknada koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita u visini 2,50% od iznosa kredita,

- da je tužiteljica 20. travnja 2006. platila tuženiku naknadu temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu u iznosu od 1.000,00 kuna, što sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) te fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, iznosi 132,72 eura, koju činjenicu tuženik niti ne osporava.

11. Iz iskaza tužiteljice i dovođenjem istog u vezu s materijalnom dokumentacijom u spisu, prvostupanjski sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu pripremila i sastavila Banka, da tužiteljici nije bilo omogućeno s djelatnicima Banke pregovarati o ugovornoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita niti joj je bilo objašnjeno na što se odnosi ta naknada, odnosno koja usluga banke se njome plaća. Također je utvrdio da je tužiteljica ovaj ugovor sklopila po principu "uzmi ili ostavi", a sve stoga što su djelatnici tuženika rekli da je takav ugovor "špranciran", da to svi potpisuju i ne može biti drugačiji od onog koji je zaključen.

12. Kako je ugovor o kreditu tužiteljica zaključila kao fizička osoba i sredstva odobrenog kredita iskoristila za vlastite potrebe (kupnju automobila), pravilno je zaključio prvostupanjski sud da ista ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP/03).

13. Budući da je tuženik tužiteljici, kao slabijoj ugovornoj strani, ponudio sklapanje tipskog ugovora o kreditu u kojem je uglavljena i predmetna odredba po obvezi jednokratnog plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita (u visini, odnosno postotku 2,50% od iznosa kredita), isti je morao u toj odredbi jasno navesti koji sve troškovi (usluge) čine trošak jednokratne naknade i zašto baš u iznosu od 2,50% od iznosa kredita, kao i zašto se mora platiti prije isplate kredita.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika predmetna ugovorna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu ne može se smatrati jasnom i lako razumljivom, jer to ne proizlazi iz izvedenih dokaza, a tuženik nije predložio dokaze kojima bi se utvrdilo suprotno, radi čega je u konkretnom slučaju bilo dopušteno ocjenjivati je li riječ o poštenoj ugovornoj odredbi u skladu s odredbom čl. 84. ZZP/03.

15. Ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03, što za posljedicu ima ništetnost odredbe ugovora o jednokratnoj ulaznoj naknadi po čl. 87. istog Zakona.

16. Odredbom čl. 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

17. U konkretnom slučaju je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 031-50-3416623 određena u tipskom ugovoru od strane tuženika, što je utvrđeno iz iskaza tužiteljice, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj slabija strana, odnosno tužiteljica, nije imala mogućnosti pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Prema čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. Za napomenuti je da odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a, kojima je reguliran ugovor o kreditu i prava i obveze korisnika kredita i kreditora, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da navedeno nije zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ali da je ta odredba u konkretnom slučaju nepošteno ugovorena, što je nepovoljno utjecalo na položaj tužiteljice kao potrošača, a sve primjenom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03.

19. Prvostupanjski sud pravilno obrazlaže da sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, ali da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane Banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne.

19.1. Dakle, kako tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, što je pravilno zaključio prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice, koji tuženik nije osporio nijednim dokazom, to je očito da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, radi čega postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 132,72 eura. Ovo stoga što je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati.

19.2. Vezano uz navedeno, radi se o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice, jer prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Činjenica da je trošak jednokratne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu te govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

21. Budući da je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 2,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, to ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

22. Kako je tuženik nesavjestan stjecatelj već od dana plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 132,72 eura, to je pravilan zaključak i obrazloženje prvostupanjskog suda da je tuženik dužan na temelju odredbe čl. 1111. ZOO-a u vezi sa čl. 323. st. 1. ZOO-a vratiti isplaćeni iznos tužiteljici s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, tako da zatezna kamata teče od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja, odnosno od 21. travnja 2006. do isplate, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a.

23. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prigovor zastare nije osnovan, pozivajući se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), prema kojem zastarni rok, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako odluka o utvrđenju ništetnosti predmetne ugovorne odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok.

23.1. Pored navedenog, valja istaći da je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare u skladu i s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pa tuženikovo suprotno pravno shvaćanje o dospjelosti i zastari nije pravilno.

24. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku (toč. IV. izreke). Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužitelju trošak koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspio u sporu.

25. U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

26. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ljiljana Banac