Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-1997/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Drage Grubeše, predsjednika vijeća, Snježane Androš, suca izvjestitelja i Sanje Sušilović, člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja ĐŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru od 4. srpnja 2025. poslovni broj P-4139/2024-16, u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru od 4. srpnja 2025. poslovni broj P-4139/2024-16.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 216-127/2007 od 11.4.2007. godine zaključenog između tužitelja ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj] kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.
II.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 4.511,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5.5.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 983,12 EUR sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od presuđenja (4. srpnja 2025.) pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više traženo tužitelj odbija sa zahtjevom za trošak postupka."
2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naknadi tuženiku trošak parničnog postupka uvećano za trošak žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku odluku u okviru žalbenih navoda kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).
6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ovo stoga što je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 11. travnja 2007. kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,25% iznosa kredita i zahtjev za isplatu stečenog bez osnove u iznosu 4.511,15 EURA zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
8. Iz stanja spisa proizlazi:
- da su stranke 11. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 216-127/2007 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 609.400,00 CHF prema srednjem tečaju važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate 15 godina,
- da je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja da jednokratno plati naknadu u visini 1,25% od iznosa kredita (ulazna naknada) i da je tužitelj platio naknadu u iznosu 4.511,15 EURA,
- da prema iskazu tužitelja nije bilo moguće mijenjati odredbe Ugovora niti se o istima pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor bio pripremljen od strane tuženika na standardiziranom obrascu,
- da u Ugovoru o kreditu nije naveden konkretan opis troškova i usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora te nije jasno na što se sporna naknada odnosi,
- da tuženik nije predložio izvođenje dokaza na okolnosti pojedinačnog pregovaranja prije sklapanja Ugovora.
9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je predmetna ugovorna odredba (čl. 5. Ugovora) kojom je predviđena naknada za obradu kredita nepoštena jer se o istoj nije posebno pregovaralo i tužitelj nije mogao utjecati na njen sadržaj što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je riječ o ništetnoj odredbi u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07) i čl. 3. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
10. Zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
11. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba nepoštena te u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.).
12. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač može iz njih na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade (koje usluge, koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini) niti je imao informaciju o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2013). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne / prihvaćanja što je sve prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
13. Suprotno žalbenim navodima u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini i svrsi te naknade, a tuženik tijekom postupka navedeno nije dokazao.
14. Neosnovano je ukazivanje tuženika na to da ugovaranje predmetne naknade nije bilo protivno prisilnim propisima jer okolnost što je dopušteno ugovaranje navedene naknade ne znači da ista ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je isključena od ispitivanja poštenosti.
15. Pri tome se sud prvog stupnja pravilno poziva na presude suda Europske Unije C-84/19 i C-224/19 iz kojih proizlazi da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade bez obrazloženja na temelju čega su troškovi nastali.
16. Budući se iz odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu ne može zaključiti za koje usluge je ugovorena naknada 1,25% od iznosa kredita, kao niti što ona obuhvaća, a tuženik je odredio visinu predmetne naknade bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, i po ocjeni ovog suda radi se o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu.
17. Ostali opširni žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značaja za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva pod toč. I. izreke.
18. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznos od 4.511,15 EURA po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja pa do isplate sukladno odredbi čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).
19. Na žalbene prigovore glede tijeka zateznih kamata valja odgovoriti da je u konkretnom slučaju tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe bez mogućnosti pregovaranja s tužiteljem te je nepošteni stjecatelj zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade (Rev-1051/23).
20. Glede prigovora zastare, prvostupanjski sud je ispravno odbio prigovor zastare tuženika i svoju odluku utemeljio na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/20202-2).
21. Pravna shvaćanja koja tuženik iznosi u tijeku postupka, a što ponavlja u žalbi u pogledu zastare restitucijskog zahtjeva, ovaj sud ne prihvaća jer je prvostupanjski sud ispravno odlučio kada je odbio prigovor zastare tuženika.
22. Odluka o trošku pravilna je i zakonita, utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa).
23. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Osijek, 16. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Drago Grubeša
