Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2015/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., [osobni identifikacijski broj], iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-454/2023-12 od 21. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-454/2023-12 od 21. svibnja 2025.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 016-77/2006 od 13. siječnja 2006., a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta, pod brojem OU-49/06, koji je sklopljen između tužitelja i tuženika i to u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadestpet posto) iznosa kredita.".

II Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju UA iznos od 728,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2006., po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.276,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbiju tužbeni zahtjevi i tužitelju naloži da tuženiku naknadi trošak postupka, podredno da se predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio njenom donošenju, žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano u žalbi ukazuje tuženik jer je presuda jasna, neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Kako iz obrazloženja presude proizlazi sud prvog stupnja presudu je sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a pa tuženik neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-77/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2006. sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, ovjerenog kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod brojem OU-49/2006 dana 14. siječnja 2006., i to u dijelu koji se odnosi na naknadu za troškove obrade kredita.

8. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita sklopio Ugovora o kreditu broj 016-77/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2006., (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), u iznosu od 93.200,00 CHF protuvrijednost u kn prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 300 mjesečnih anuiteta, a radi kupnje kuće,

- da je u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita,

- da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu od 19. siječnja 2016. prema kojem je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR,

- da je tužitelju prilikom isplate kredita 7. veljače 2006. naplaćena naknada za obradu kredita koja iznosi 782,70 EUR-a,

- da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u navedenom dijelu nepoštena jer se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je nametnula tužitelju obvezu plaćanja neobrazložene naknade za troškove obrade kredita u iznosu za koju nije ni utvrđeno da odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Slijedom utvrđenog sud prvog stupnja zaključuje da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna, pa primjenom odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03), čl. 323. st. 1., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) prihvaća tužbene zahtjeve.

10. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja prihvaćajući iskaz tužitelja, te stipulacije sporne odredbe (čl. 5. Ugovora o kreditu) koja je unaprijed formulirana u tipskom ugovoru, pravilno zaključio da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo sa ovdje tužiteljem niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge banke se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, dok je od prijedloga za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka DA odustao, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja koji ima svojstvo potrošača.

10.1. Naime, prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, (st. 2.), a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz sklopljenog Ugovora o kreditu pa je stoga takva odredba ništetna ugovorna odredba kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

11. Suprotno žalbenim navodima iz iskaza tužitelja proizlazi da nije detaljno čitao ugovor, a ne da ga nije pročitao, a na tuženiku je bilo da informira tužitelja i objasni mu o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade (koje određene troškove pokriva naknada).

12. Naime, u presudi suda Europske unije donesenoj u spojenim predmetima broj C- 259/2019 i C-224/2019 zauzeto je shvaćanje da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

12.1. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da naknada u visini od 1,25%, a što u predmetnom Ugovoru o kreditu iznosi 782,70 EUR-a, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu članka 84. ZZP-a uz tvrdnju da nije dopuštena ocjena poštenosti navedene odredbe.

13.1. Naime, iako je navedena odredba lako uočljiva nije jasna i lako razumljiva prosječnom potrošaču na način da bi bilo razvidno da odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14. Iako se radi o ugovornoj odredbi koja omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,25% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi koja definira glavni predmet ugovor kojom je određen predmet i cijena, kako to pogrešno smatra tuženik budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o jednokratnim troškovima za obradu kredita, dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača koje proizlaze iz ugovora i podliježu testu poštenosti.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za troškove obrade kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16.1. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

17. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđene usluge, koji terete tužitelja unošenjem predmetne odredbe u Ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

18. S obzirom na izloženo, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je takvim postupanjem suprotno čl. 81. st. 1., 2. i 3., čl. 82. ZZP/03 tuženik uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da je predmetna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna slijedom čega je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 728,70 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 7. veljače 2006. do isplate (čl. 322. st. 1., 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a).

19. Odluka o zateznim kamatama suprotno žalbenim navodima tuženika u skladu je s odredbom čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio ništetnu ugovornu odredbu ne može smatrati poštenim stjecateljem.

20. S pravom je sud prvog stupnja odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja s obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.)

21. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a donoseći odluku o troškovima parničnog postupka pa budući da je tužitelj uspio u ovom postupku dosuđen mu je zatraženi trošak sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa).

22. Slijedom navedenoga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

23. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude jer tuženik nije uspio sa žalbom.

Osijek, 16. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić