Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1970/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Dragičević i Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Addiko Bank d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Slavonska avenija 6, kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6682/2024-9 od 17. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6682/2024-9 od 17. srpnja 2025. u pobijanim točkama I. i II. izreke te pobijanoj odluci o trošku postupka pod točkom IV. izreke.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 266-300/2005 sklopljenog između tužitelja MS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj] od dana 26.09.2005. godine, sadržana u članku 5. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelodvadesetpet posto) jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe.''

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.415,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2005. do isplate,te mu naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.07.2025. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice po stopi koja je veća od one koja mu je dosuđena u točci II izreke ove presude.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka."

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkom I., II. izreke i u odluci o trošku postupka pod točkom IV. izreke, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbiju tužbeni zahtjevi u cijelosti, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, postupak koji je prethodio njezinom donošenju, žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano u žalbi ukazuje tuženik jer je presuda jasna, neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, presuda u pobijanom dijelu sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan. Stoga se ne može govoriti o povredi prava na pravično suđenje.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 266-300/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 26. rujna 2005. sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i tužitelja, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod brojem OU-1155/05-1 dana 28. rujna 2005., u dijelu koji se odnosi na naknadu za troškove obrade kredita, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 1.415,93 EUR-a sa pripadajući zateznim kamatama.

8. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita sklopio Ugovora o kreditu broj 266-300/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 26. rujna 2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), u iznosu od 178.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz ugovorenu kamatu po stopi od 3,99% godišnje promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate do 30. rujna 2035., a radi adaptacije kuće i stana,

- da je u čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno između ostaloga da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno,

- da je navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu neodređena, da se o njoj nije posebno pojedinačno pregovarao, da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Slijedom navedenog sud prvog stupnja zaključuje da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna, pa primjenom odredbi čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82. alineja 3. Zakona o zaštiti potrošač ("Narodne novine" broj 96/03.; u daljnjem tekstu: ZZP/03) i sukladno odredbama čl. 104. st. 1., čl. 210. st. 1., čl. 214. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94,111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, prihvaća tužbene zahtjeve. Također sud prvog stupnja odbija prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 110. i čl. 371. ZOO/91 jer pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva i jer tražbine s osnova stjecanja bez osnove zastarijevaju za pet godina.

10. Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanim točkama I. i II. presude tj. kada je prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja.

11. Sud prvog stupnja je na temelju gore navedenih utvrđenja prihvaćajući iskaz tužitelja, te stipulacije predmetne odredbe (čl. 5. Ugovora o kreditu) koja je standardna, koja je neodređena i neodrediva, pravilno zaključio da se o sadržaju predmetne odredbe nije pojedinačno pregovaralo sa ovdje tužiteljem niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge banke se naknada odnosi niti je jasno određen način izračuna visine naknade, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja koji ima svojstvo potrošača.

11.1. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, (st. 2.), a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz sklopljenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba, a kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja neispravno primijenio utvrđenja iz testa transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, prema kojoj odredbi ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, jer je utvrđeno da se podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ako potrošač može iz njih na temelju točnih i razumljive kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pri tom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP/03 treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

12.1. Naime, iako je navedena odredba lako uočljiva nije jasna i lako razumljiva prosječnom potrošaču na način da bi bilo razvidno da odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12.2. Tako je sud prvog stupnja pravilno saslušao tužitelja na okolnosti da je sporna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva te je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužitelja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, jer da je već od strane tuženika bio pripremljen ugovor, da mu nije objašnjeno što predmetna ugovorna odredba znači, koje usluge i u kojoj visini ulaze u naknadu.

12.3. Ne radi se o odredbi koja definira glavni predmet ugovor kojom je određen predmet i cijena, kako to pogrešno smatra tuženik budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o jednokratnim troškovima za obradu kredita, dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača koje proizlaze iz ugovora i podliježu testu poštenosti.

13. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na predmetnu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

14. Uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za troškove obrade kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

14.1. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1065. do 1068. ZOO/91 nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi za troškove obrade kredita prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. U skladu s čl. 59. alineja 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova koji se plaćanjem predmetne naknade naplaćuju, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

16. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi obrade kredita koji terete tužitelja unošenjem predmetne odredbe u Ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je neovisno o predmetnoj naknadi ugovorenoj u čl. 5. Ugovora o kreditu tužitelj preuzeo i obvezu snošenja svih drugih troškova veznih uz izradu Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te sve druge eventualno nastale nuzgredne troškove (sve također navedeno u čl. 5. Ugovora o kreditu). Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja valja ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na predmetnu ugovornu odredbu. Iz okolnosti predmetnog slučaja koje je sud prvog stupnja provedenim dokaznim postupkom pravilno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, pa se zaključuje da tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.

18. S obzirom na izloženo, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da takvim postupanjem suprotno čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82., čl. 84. ZZP/03 tuženik je uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da je predmetna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna slijedom čega je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.415,93 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2005. do isplate (čl. 104. st. 1., čl. 210. st. 1. ZOO/91).

19. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

19.1. Pri tome sama činjenica da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

20. Bespredmetno je pozivanje tuženika na Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22; u daljnjem tekstu: ZPK) jer je riječ o propisima koji su u ovom predmetu (vremenski) neprimjenjivi (istovjetno i Sud Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C- 567/2020, t. 36. do 40. i čl. 29. st. 1. ZPK-a). Osim toga, pozivanje na te propise u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o predmetnoj (ulaznoj) naknadi je i pogrešno jer iz obveznog tumačenja Suda Europske unije izraženog u presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64., proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” u smislu čl. 3. točke (g) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

21. Odluka o zateznim kamatama suprotno žalbenim navodima tuženika u skladu je s odredbom čl. 214. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio ništetnu ugovornu odredbu ne može smatrati poštenim stjecateljem.

22. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve restitucijske tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojim zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, Sud EU u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

23. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo donoseći odluku o troškovima parničnog postupka (dio točke II. i točka IV. izreke), sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

24. U nepobijanoj točki III. izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

25. Slijedom navedenoga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

26. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude jer tuženik nije uspio žalbom.

Osijek, 16. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić