REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-832/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]), [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Danko Kovač i Ivan Borić – odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda Danko Kovač i Ivan Borić u Sisku, Stjepana i Ante Radića 15, protiv tuženika ERSTE&STEIERMӒRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 22, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-270/2019-26 od 17. prosinca 2020., u sjednici održanoj 7. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki 1. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 694,06 kuna (92,11 EUR) , s pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u ovoj točki izreke. U točki 2. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju i iznos od 17.576,60 kuna (2.332,81 EUR) također s pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u ovoj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki 3. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 8.520,40 kuna (1.130,85 EUR).

2. Presudom je suda drugog stupnja odbijena žalba tuženika te je prvostupanjska presuda potvrđena.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-2778/2021-3 od 9. svibnja 2023. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

„Ima li potrošač valjanu pravnu osnovu da mu se dosudi isplata od strane Banke s osnove možebitno ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, u slučaju kada su potrošač i Banka sukladno glavi „IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ i ZIDZPK/15 zaključili Anex ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR?“.

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tuženik pobija drugostupanjsku presudu u cijelosti, pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda ukine u okviru razloga istaknutih u reviziji.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7. U povodu revizije iz članka 382. ZPP, u skladu s odredbom članka 391. stavka 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (članak 391. stavak 3. ZPP).

8. U revizijskom je stadiju postupka sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR izvršenoj sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pravima potrošača s tim u vezi.

9. O spornom je pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji odlučeno u presudi i rješenju broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koja se temelji na pravnom shvaćanju koje je usklađeno s pravnim shvaćanjem broj Su -IV- 33/2022-21 prihvaćenim na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. koje je u toj odluci obrazloženo, a koje glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“. Ova je odluka nakon izrade pisanog otpravka predana građanskoj pisarnici u siječnju 2023., a otpravljena je strankama 10. listopada 2024.

9.1. Pravno shvaćanje na kojem su utemeljeni presuda i rješenje broj Rev -586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. prihvaćeno je na spomenutoj odjelnoj sjednici većinom glasova, a činjenica zauzimanja tog pravnog shvaćanja je javno publicirana priopćenjem od 21. prosinca 2022. objavljenim na službenoj web stranici VS RH čiji sadržaj do odlučivanja u ovom postupku u tom razdoblju nije mijenjan.

9.2. Povod za održavanje te odjelne sjednice bila je neujednačena praksa najvišeg suda jer su drugačija pravna shvaćanja bila izražena u drugim dvjema odlukama, i to u presudi broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. kojom je o istom pitanju izraženo također obrazloženo pravno shvaćanje koje glasi:

„Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate.“.

9.2.2. U rješenju, pak, broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. izraženo je slijedeće pravno shvaćanje:

„Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“.

9.3. I ove su odluke nakon izrade pisanog otpravka predane građanskoj pisarnici u siječnju 2023., a s najvišeg suda otpravljene su strankama 15. listopada 2024. (Rev - 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.), odnosno 30. prosinca 2024. (Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

10. U takvim su okolnostima donesene presuda i rješenje ovog suda broj Rev - 925/2023-2 od 8. travnja 2025. te presuda broj Rev-9/2025-2 od 15. srpnja 2025. koje su također utemeljene na većinski prihvaćenom pravnom shvaćanju spomenute odjelne sjednice. To je učinjeno nakon što je sustavom analizom domaćeg zakonodavnog okvira po pitanju mehanizama ujednačavanja neujednačene prakse ocijenjeno da ujednačavanje neujednačene prakse najvišeg suda putem odjelne sjednice u specifičnim okolnostima konkretnih slučajeva predstavlja djelotvoran mehanizam za ujednačavanje neujednačene prakse najvišeg suda zato što se njime može osigurati jednakost sviju pred zakonom, s jedne strane, što i jest ustavna uloga najvišeg suda, i to uz poštivanje zahtjeva neovisnosti i nepristranosti sudaca, pa čak i uz osiguranje dojma neovisnosti i nepristranosti kod razboritog i dobronamjernog promatrača, usprkos radnjama koje nisu povezane s odlučivanjem u pojedinačnim predmetima (npr. otprema odluka koje nisu u skladu s pravnim shvaćanjem odjelne sjednice u isto vrijeme s odlukom koja je sa shvaćanjem u suglasju). Sve to promatrano u vezi sa zahtjevima koji izviru iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog Ugovora o Europskoj uniji (Službeni list Europske unije, 202/15 od 7. lipnja 2016. - dalje: UEU) prema kojoj države članice imaju obvezu osiguranja djelotvorne sudske zaštite uz poštivanje standarda prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i članka 47. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (Službeni list Europske unije, C 202, 7. lipnja 2016. - dalje: Povelja) koji je sadržajno podudaran s člankom 6. stavkom 1. EKLJP.

10.1. Ne manje važno za ocjenu da je odjelna sjednica djelotvoran mehanizam za ujednačavanje neujednačene prakse u vezi s predmetnim pravnim pitanjem u naprijed navedenim odlukama i okolnostima, revizijski je sud našao i u pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi donesenoj u spojenim predmetima broj C- 554/21, C-622/21 i C-727/21 FInvest ECLI:EU:V: 2024:594 od 11. srpnja 2024. (odlomak 48.), a primjenjivom i u ovom slučaju, prema kojem svaka nacionalna mjera ili praksa kojom se nastoje izbjeći ili otkloniti razlike u sudskoj praksi i tako osigurati pravna sigurnost svojstvena načelu vladavine prava mora biti u skladu sa zahtjevima koji izviru iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU odnosno u skladu sa zahtjevima djelotvorne sudske zaštite u koje spadaju zahtjev neovisnosti, uz ''zakonom ustanovljeni sud'' i načelo kontradiktornosti.

10.2. Naime, riječ je o predmetu u kojem se Sud EU bavio pitanjem usklađenosti određenih aspekata hrvatskog mehanizama ujednačavanja sudske prakse s pravom EU, i to onih vezanih za ulogu sudaca evidentičara i obvezujućih pravnih stajališta sjednica sudskih odjela, doduše, u okviru postupaka vođenih pred domaćim drugostupanjskim sudom, a u kojem je u presudi od 11. srpnja 2024. Sud proglasio suprotnim pravu EU domaći mehanizam ujednačavanja sudske prakse putem sudaca evidentičara i obvezujućih pravnih shvaćanja sjednica sudskih odjela, konkretno kriterijima neovisnosti pravosuđa koje, kao jamstvom učinkovite pravne zaštite, od država članica zahtijeva upravo članak 19. stavak 1. podstavak drugi UEU. S tim je u vezi revizijski sud cijenio da je Sud EU, dajući ocjenu nesuglasnosti hrvatskog mehanizma ujednačavanja sudske praske, analizirao značenje i pravni doseg spomenutih zahtjeva koji izviru iz citiranog članka UEU, pozivajući se i na ustaljenu praksu u vezi s neovisnošću nacionalnih sudova u širem smislu s p ravom EU te naglašavajući da je ta praksa u bitnom podudarna s konvencijskim kriterijima i s praksom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) jer i ESLJP kroz svoje odluke štiti vladavinu prava i pravnu sigurnost od neujednačenih sudskih odluka uspostavljajući kriterije za utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje zbog neujednačene sudske prakse. Pri tome Sud cijeni da najstroži kriteriji ujednačenosti sudske prakse vrijede u odnosu na odlučivanje unutar suda najvišeg ranga s obzirom na njegovu ulogu rješavanja neujednačenosti u primjeni i tumačenju odredaba domaćeg prava i osiguranju jedinstvene primjene zakona budući da je sama bit ujednačavanja sudske prakse uniformna odnosno jedinstvena primjena prava, dakle jednako rješavanje pravnih pitanja u slučajevima postojanja istih ili bitno istovrsnih činjeničnih okolnosti.

10.3. I u ovoj se odluci, s tim u vezi, ponavlja: kada je riječ o ujednačavanju sudske prakse putem odjelne sjednice, odredba članka 40. stavka 1. ZS propisuje sazivanje sjednice odjela i svih sudaca, između ostalog, i onda kada se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih odjela, vijeća ili sudaca ili kad u jednom odjelu vijeće ili sudac odstupi od ranije prihvaćenog pravnog shvaćanja. Stavak 2. ovog članka propisuje obvezatnost pravnih shvaćanja sjednica odjela prihvaćenih na tim sjednicama, među ostalima, i Vrhovnog suda. Odredbu je stavka 2. članka 40. ZS, Sud EU proglasio nespojivom sa zahtjevima sudske neovisnosti u spomenutim spojenim predmetima Hann-Invest, doduše u odnosu na drugostupanjski sud, ali nije posve bez značaja i u odnosu na revizijski sud usprkos razlici u ulogama tih sudova, posebno u okolnostima konkretnog slučaja koje će niže biti analizirane. Razlog za to je u ocjeni Suda EU o neprimjerenom utjecaju sjednice odjela na sadržaj sudske odluke jer se kroz obvezujuća pravna shvaćanja sjednice odjela, sudsko vijeće drugostupanjskog suda može prisiliti na izmjenu već donesene odluke. Pored toga, iako se na sjednicama odjela načelno ne odlučuje o primjeni prava na konkretne činjenice, prilikom prihvaćanja pravnih shvaćanja sjednica odjela pravo se tumači upravo u svjetlu okolnosti konkretnih postupaka neovisno o tome kako su ta shvaćanja na kraju formulirana. Daljnji razlog nespojivosti obvezatnosti pravnog shvaćanja sjednice odjela s pravom EU, Sud nalazi i u okolnosti što sjednice odjela drugostupanjskog suda omogućuju zadiranje niza sudaca koji nisu članovi sudskog vijeća u njegov postupak odlučivanja smatrajući da se time utječe na sadržaj odluke o kojoj je to vijeće već odlučivalo.

10.4. U vezi s pravnim shvaćanjima zauzetim na odjelnoj sjednici kao mehanizmu ujednačavanja sudske prakse, presudom Hann-Invest utvrđeno je da se pravu EU protivi obvezatnost pravnog shvaćanja sjednice odjela za nadležno sudsko vijeće čija obvezatnost u osnovi prisiljava sudsko vijeće da izmijeni svoju već donesenu odluku. No ovom odlukom Suda EU nije dovedeno u pitanje ovlaštenje sjednica odjela da raspravljaju o pravno relevantnim pitanjima sudske prakse, iako je ocijenjeno da neobvezujuća pravna shvaćanja potencijalno mogu biti protumačena kao nelegitimni utjecaj na slobodu odlučivanja nadležnog drugostupanjskog sudskog vijeća, ali do toga u konkretnom slučaju, pri odlučivanju u revizijskom postupu, nije došlo upravo zato što su o spornom pitanju odlučivali svi suci koji su upoznati s činjenicama i pravom o kojem ovisi odluka u sporu odnosno tzv. sudeći suci.

10.5. Kao što je već naglašeno i u spomenutim odlukama Rev -925/2023-2 te Rev- 9/2025-2, polazna točka obnašanja sudačke dužnosti u pravnim poredcima europskoga kontinentalnog pravnog kruga, u kojeg spada i hrvatski pravni poredak, jest neovisnost sudstva koja uključuje ne samo nedopuštene utjecaje i pritiske koji dolaze iz redova drugih dviju grana vlasti ili općenito izvan sudskih krugova, već i neprimjerene utjecaje koji dolaze iz unutarnjih sudskih krugova. S tim u vezi ovaj sud vodi računa o činjenici da se predmetno pravno pitanje u povodu kojeg je dopuštena revizija, u određenim varijacijama, pojavljuje u velikom broju revizijskih predmeta pred Vrhovnim sudom RH kao najvišim sudom koji su, upravo zbog svoje brojnosti, raspoređeni u rad svim sudskim vijećima Građanskog odjela i svim sucima tog odjela, i svi su, u bitnom, utemeljeni na istim činjeničnim i pravnim okolnostima. Stoga je naprijed spomenuta sjednica Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. upravo i održana zbog razlika u shvaćanjima pojedinih vijeća, dakle iz razloga propisanog odredbom članka 40. stavka 1. ZS te je unutar suda, ali i javno, poznato mišljenje većine sudaca o spornom pravnom pitanju, a ono je obrazloženo u odluci broj Rev - 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koja je otpravljena i javno objavljena.

10.6. Upravo cijeneći naprijed navedeno, revizijski sud i u ovoj odluci ustraje u zaključku da spomenutu raspravu na sjednici odjela održanoj zbog razlika u shvaćanjima o spornom pravnom pitanju valja razumjeti kao dijalog između sudaca istog suda koji su po prirodi stvari jednaki u rangu i statusu i koji su, dakle, na najvišem stupnju raspravljali u svjetlu konkretnih činjenica i u svjetlu okolnosti konkretnih postupaka s kojima su upoznati i koji su bitno istovrsni zato što su sva sudska vijeća Građanskog odjela najvišeg suda i svi suci zaduženi bitno istovrsnim predmetima i upoznati s bitno istovrsnim činjenicama i mjerodavnim pravom u konkretnim sporovima. U takvim okolnostima, ovakva sjednica Građanskog odjela stvarno i u svojoj biti ima funkciju zajedničkog proširenog sudskog vijeća zato što u njenom radu sudjeluju svi suci općenito i sva vijeća, pa time i svi suci čija su pravna mišljenja međusobno suprotstavljena čime je isključeno zadiranje u postupak odlučivanja izvana odnosno od sudaca koji u takvim pravnim stvarima ne odlučuju.

10.7. Mehanizmom ujednačavanja neujednačene prakse najvišeg suda putem odjelne sjednice u naprijed opisanim okolnostima ujedno su osigurani kriteriji reprezentativnosti, objektivnosti i transparentnosti koji isključuju bilo čiji, sudski ili izvansudski, utjecaj na izbor sudaca koji odlučuju o ujednačavanju suprotstavljenih pravnih shvaćanja u okolnostima unaprijed uređenim zakonom jer je odjelna sjednica održana zbog razloga propisanog zakonom i u okolnostima kada su svi suci upoznati s činjenicama spora i primjenjivim mjerodavnim pravom zbog toga što u tim predmetima sude u sudskim vijećima u koja su raspoređeni. Štoviše, u opisanim okolnostima pravno shvaćanje prihvaćeno na odjelnoj sjednici na kojoj sudjeluju svi suci Građanskog odjela, po ocjeni ovog suda, upravo predstavlja ne samo djelotvoran, već i najprikladniji mehanizam ujednačavanja prakse revizijskog suda, posebno kod činjenice da je povod za odjelnu sjednicu bio u činjenici da su čak tri sudska vijeća od ukupno četiri imala različita pravna shvaćanja o spornom pitanju. Stoga sjednica odjela u kojoj sudjeluju svi suci Građanskog odjela ne izdvaja unaprijed suca ni jednog vijeća kao zadanog odnosno unaprijed određenog člana vijeća, primjerice po funkciji, niti unaprijed daje prednost vijeću čiji bi član eventualno po svojoj funkciji mogao biti član vijeća koje odlučuje o ujednačavanju neujednačene prakse najvišeg suda. Zato takav sastav suda u najvećoj mogućoj mjeri osigurava poštenost postupka.

10.8. S druge strane, valja navesti i da je u hrvatski nacionalni procesnopravni sustav uveden i institut proširenog vijeća Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a to je učinjeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 80/22 - dalje: ZID ZPP/22) koji je stupio na snagu 19. srpnja 2022. i kojim je propisano da će u slučaju ''ako vijeće ocijeni da bi svojom odlukom odstupilo od ustaljene prakse ili odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili da praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi s pravnim pitanjem o kojem odlučuje nije jedinstvena'' odluku prepustiti proširenom vijeću od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske (članak 390. stavak 2.). U obrazloženju Konačnog prijedloga ZID ZPP/22 kao razlog uvođenja ovog instituta navedeno je da se time ''sprječava razvoj neujednačene prakse različitih vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske''.

10.9. Neovisno o temporalnom kriteriju primjene ZID ZPP/22, valja istaći da ovaj sud ne dovodi u pitanje institut proširenog vijeća kao postupovni mehanizam kojim je moguće djelotvorno ujednačavati neujednačenu praksu najvišeg suda jer je načelno riječ o suvremenom instrumentu ujednačavanja neujednačene sudske prakse na što ukazuje i Sud EU u odlomku 80. presude Hann-Invest. Međutim, valja naglasiti da odredba članka 390. stavka 2. ZPP, jednako kao ni Poslovnik VSRH, ne propisuje da prošireno vijeća postupa kada pojedino vijeće čije pravno shvaćanje na sjednici odjela nije dobilo potrebnu većinu želi odstupiti od pravnog shvaćanja koje je zauzeto većinom glasova. Stoga u situaciji kada su s najvišeg suda strankama u otprilike isto vrijeme otpravljene tri različite odluke o istom ili bitno istovrsnom pravnom pitanju, od kojih je samo jedna donesena nakon zauzimanja pravnog shvaćanja kojim je ujednačena praksa najvišeg suda, i samo ta odluka slijedi to većinski zauzeto pravno shvaćanje, dok ih druge koje su donesene prije zauzimanja ujednačenog pravnog shvaćanja ne slijede, tada otpremom odluka s manjinskim pravnim shvaćanjima zajedno s onom s većinskim pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici u kojoj su sudjelovali svi suci Građanskog odjela, praksa najvišeg suda nije stvarno niti formalno neujednačena, već je samo pokušano izvan suđenja stvoriti privid neujednačenosti prakse o spornom pitanju. Takvim postupanjem i nije moguće izmijeniti činjenicu zauzimanja pravnog shvaćanja na odjelnoj sjednici.

10.10. U takvim bi okolnostima, u slučaju neprihvaćanja činjenice da je praksa suda o spornom pitanju ujednačena većinskim shvaćanjem odjelne sjednice, prepuštanje odluke vijeću trinaestorice potencijalno moglo predstavljati pokušaj otvaranja prostora za nametanje manjinskog shvaćanja većinskom odnosno za primjenu instituta proširenog vijeća izvan standarda sudačke etike te za produbljivanje pravne nesigurnosti neujednačenom praksom najvišeg suda što bi bilo u protivnosti s ulogom najvišeg suda. To stoga što bi takvo postupanje značilo negiranje pravnog shvaćanja prihvaćenog u skladu s vrijednosnim okvirom vladavine prava, a takvo postupanje već samo po sebi u opisanim okolnostima ne bi moglo udovoljiti tom okviru, i to njegovim zahtjevima zakonom ustanovljenog suda i neovisnosti sudstva. Naime, smisao je proširenog vijeća u osnovi doći do reprezentativnog mišljenja suda jednako kao što je i odlučivanju na odjelnoj sjednici smisao doći do većinskog pravnog shvaćanja većine sudaca, a u konkretnom je slučaju takvo mišljenje poznato i kao takvo javno obznanjeno. Opet se naglašava da je u okolnostima konkretnog slučaja ujednačavanje prakse najvišeg suda putem odjelne sjednice ne samo djelotvoran mehanizam ujednačavanja, već se radi o mehanizmu koji u najvećoj mogućoj mjeri doprinosi poštenosti postupaka u kojima se odlučuje o spornom pravnom pitanju zato što u sjednici odjela sudjeluju svi suci Građanskog odjela i taj mehanizam ujednačavanja prakse najvišeg suda ne izdvaja unaprijed suca ni jednog vijeća kao zadanog odnosno unaprijed određenog člana vijeća, primjerice po funkciji, niti unaprijed daje prednost vijeću čiji bi član eventualno po svojoj funkciji mogao biti član vijeća koje odlučuje o ujednačavanju neujednačene prakse najvišeg suda. To je posebno važno zbog činjenice da su takvoj odjelnoj sjednici povod bila suprotstavljena pravna shvaćanja čak triju od ukupno četiri vijeća Građanskog odjela.

10.11. Stoga se i ovdje naglašava da je većinsko mišljenje sudaca najvišeg suda o spornom pravnom pitanju već poznato, ne samo unutar Vrhovnog suda RH, već i u javnosti, i to baš kao većinsko jer je publicirano prije gotovo tri godine i jer je o njemu raspravljano na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 13. i 20. prosinca 2022., koja je sazvana upravo u skladu s odredbom članka 40. stavka 1. ZS, dakle zbog razlika u shvaćanjima između pojedinih vijeća.

10.12. Promatrano s aspekta uloge najvišeg suda, ovakav mehanizam ujednačavanja prakse koji proizlazi iz funkcionalne nadležnosti najvišeg suda može biti, a u konkretnom slučaju i jest, u granicama vrijednosnog okvira vladavine prava. Riječ je, naime, o internoj zakonski uređenoj proceduri uspostavljenoj s namjerom jačanja mehanizama koordinacije rada sudskih vijeća najvišeg suda (u konkretnom slučaju čak svih vijeća i svih sudaca koji odlučuju u istim ili istovrsnim predmetima), a sve u cilju donošenja odluka visoke kvalitete i osiguranja odstupanja u tumačenju prava. To upravo i vodi prema osiguranju jedinstvene primjene prava, što je u funkciji ustavne uloge najvišeg suda, tim više što se odvija uz izbjegavanje ne samo preširoke, već bilo kakve diskrecije u organizaciji pravosudnog sustava koja potencijalno može doći iz unutarnjih pravosudnih krugova, pa su time zadovoljeni kriteriji zakonom prethodno ustanovljenog suda i sudačke neovisnosti.

10.13. U vezi s osiguranjem sudačke neovisnosti, valja i ovdje ponoviti rečeno u odlukama Rev-925/2023-2 i Rev-9/2025-2, a to je da okolnost što se ujednačavanje prakse najvišeg suda na odjelnoj sjednici ostvaruje pravnim shvaćanjem većine sudaca konkretnog odjela tog suda ne predstavlja nelegitiman utjecaj na slobodu odlučivanja manjinskog dijela sudaca zato što je to u funkciji ustavne zadaće najvišeg suda odnosno osiguranja pravne sigurnosti koja vodi prema vladavini prava i koja legitimno može suziti granice neovisnosti sudaca najvišeg suda. To stoga što je sasvim prirodno da se pri ujednačavanju sudske prakse najvišeg suda međusobno sukobljavaju konvencijska i ustavna prava jednake pravne snage, konkretno pravo na jedinstvo sudske prakse, s jedne strane, te pravo na neovisnost, s druge. Međutim, u tom je međusobnom odnosu pravo na ujednačenu i jedinstvenu praksu pretežnije i ima primat u odnosu na pravo na neovisnost sudstva zato što su kriteriji ujednačenosti sudske prakse najstroži u odnosu na odlučivanje unutar suda najvišeg ranga. Razlog tomu leži u činjenici što se ujednačenom praksom osigurava pravna sigurnost koju neujednačena praksa upravo podriva i time vodi prema povredi prava na pravično suđenje, a to ugrožava vladavinu prava. Suđenje, pak, u skladu s vladavinom prava upravo i znači da se kod rješavanja istih ili istovrsnih pravnih pitanja i kod utvrđenja u bitnom istih činjenica donose iste odluke. Zato ovaj sud kao najviši sud, u granicama svoje funkcionalne nadležnosti, i ocjenjuje da pri ujednačavanju svoje nejedinstvene prakse valja primijeniti načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava jer to vodi prema ostvarenju ustavne uloge najvišeg suda.

11. Utoliko, zbog činjenice da je praksa o spornom pravnom pitanju ujednačena na odjelnoj sjednici, dok otprema ranije donesenih drugačijih odluka u isto vrijeme predstavlja tek pokušaj stvaranja privida neujednačenosti koji nije sastavni dio odlučivanja u postupku, a kod činjenice zbog čega je izrijekom i obrazloženo odstupljeno od te prakse, ova odluka nije suprotna odluci Ustavnog suda RH broj U- III-4144/2023 o 18. rujna 2024.

12. Što se, pak, tiče kontradiktornosti kao jednog od zahtjeva koji izvire iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU, prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju i tom zahtjevu udovoljeno. Naime, riječ je o postupovnom jamstvu koje je sastavni dio prava stranaka na pravično suđenje i učinkovitu sudsku zaštitu koja su sadržana u članku 6. stavku 1. EKLJP i članku 47. Povelje. Ujednačavanje pravne prakse pred najvišim sudom interna je procedura najvišeg suda, a poštenost postupka uvijek se ocjenjuje ispitivanjem postupka u cijelosti. U konkretnom je slučaju strankama bio osiguran kontradiktorni postupak jer su one bile u mogućnosti, u različitim stadijima postupka, iznijeti tvrdnje i dokaze koje smatraju relevantnima za svoj predmet, imale su priliku djelotvorno osporiti tvrdnje i dokaze protivne stranke, sudovi su propisno i relevantno razmotrili i ispitali njihove relevantne tvrdnje, pa se može uzeti da je postupak u cjelini bio pošten (tako i ESLJP, Garcia Ruiz protiv Španjolske, zahtjev broj 30544/96, presuda od 21. siječnja 1999.). Osim toga, u okviru ovog zahtjeva, treba imati na umu da je Vrhovni sud već ranije dijelom dao doprinos kontradiktornosti postupka donošenjem odluke u oglednom sporu broj Gos-1/2019-2 od 4. ožujka 2020. u kojem je odlučivao o pitanju valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15).

13. No čak i neovisno o tome, dodatno valja ponoviti da su odluke u odnosu na koje se praksa ujednačava javno objavljene, a to strankama daje mogućnost dodatnog očitovanja i u svakom pojedinom predmetu koji još nije okončan u revizijskom postupku.

14. Kako je, dakle, praksa revizijskog suda o spornom pravnom pitanju ujednačena, u nastavku ovog obrazloženja biti će izneseni bitni razlozi ujednačenog pravnog shvaćanja, te će u cilju osiguranja procesnih jamstava stranaka, biti ponovljeni i argumentirani razlozi zbog kojih je ovaj sud odstupio od manjinskih pravnih shvaćanja što je u skladu s dostignutim europskim standardima konvencijskog prava na pravično suđenje.

15. U revizijskom stadiju postupka nije sporno da su stranke 29. travnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102378640 s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom time da je početna kamatna stopa iznosila 5,490% te se tijekom trajanja kredita mijenjala, tako da je od 1. veljače 2008. iznosila 5,55 %, od 1. svibnja 2009. iznosila ja je 5,90 %, od 1. studenoga 2010. iznosila je 5,65 %, od 1. lipnja 2011. iznosi 5,35 %, a o d 1. studenoga 2011. iznosi 5,00% te od 1. veljače 2014. iznosi 3,23%. Također nije sporno ni da su stranke 21. siječnja 2016., nakon što je stupio na snagu ZID ZPK/15, sukladno odredbama toga Zakona, sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu na način da kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR pri čemu su sve uplate tužitelja uzete u obzir prilikom izračuna konverzije, a preplata je vraćena u originalnom iznosu bez uvećavanja za zakonsku zateznu kamatu. Utvrđeno je također da je konverzija izvršena korektno. Međutim, sud je prvog stupnja ocijenio da konverzija u konkretnom slučaju nije dovela do uspostave ravnoteže odnosa između stranaka jer nije ispravila posljedice ugovaranja nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Kako je u postupku utvrđeno da je ugovaranjem nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kod tužitelja kao potrošača nastupila preplata novčanog iznosa od ukupno 18.270,66 kuna, taj je iznos prvostupanjskom presudom tužitelju i dosuđen s pripadajućom zateznom kamatom.

16. Drugostupanjski sud, iako reproducira sadržaj utvrđenja prvostupanjskog suda, ne daje svoju ocjenu pravilnosti primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda u vezi s pravnim učincima zaključenog Aneksa 1predmetnom Ugovoru o kreditu. Sadržaj obrazloženja drugostupanjske odluke upućuje na razloge ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu zbog odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali ne i o učincima zaključenog Aneksa tom Ugovoru. Kako je to izostalo, nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

17. Nadalje, slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Aneksa 1 Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate.

18. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i ovaj sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', ovaj sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

19. Dodatno valja naglasiti da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

20. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

21. U postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15, Ustavni je sud RH u postupku broj U-I/3685/2015 odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

22. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

23. Iz odredbi članaka 19.b i 19.c ZID ZPK/15 proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR, a u skladu s odredbom članka 2. ZOO, sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose te ih ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

24. Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Aneksa 1 Ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.

25. U postupku je utvrđeno da je Anex 1 Ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji je Zakon izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Anex 1 Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Anexa 1 Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

27. Pri ovakvoj ocjeni revizijski sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za ''trajno rješenje problema u CHF.''.

28. Tako je ZID ZPK/15 u članku 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

29. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

30. S druge strane, odredba članka 19.e stavaka 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točka 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, stavkom 8. članka 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

31. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku primjerice od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio). S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

32. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C308/156 DNC, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed pozna ta i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

33. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa 1 Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi članka 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

34. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa, ZOO, na čiju primjenu upućuje odredba članka 4. ZZP.

35. Iz svih naprijed navedenih razloga, i ovaj sud, imajući na umu da je načelo jedinstva sudske prakse na najvišem sudu zapravo načelo tumačenja prava jer se samo tako može osigurati jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, podupire ujednačeno pravno shvaćanje najvišeg suda većinski zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su -IV-33/2022-21, a koja je, kao što je naprijed kazano, imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, a koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.''.

35.1. Drugim riječima, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

36. U pogledu razloga odstupanja od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. i Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022., ovaj sud u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u presudi i rješenju broj Rev - 925/2025-2 od 8. travnja 2025. (odlomak 55.), kao i presudi broj Rev-9/2025-2 od 15. srpnja 2025.

37. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije ni u opsegu obuhvaćenom obračunom izvršenim sukladno odredbi članka 19.c ZID ZPK/15 prestala obveza tuženika po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule iz izvornog Ugovora o kreditu, drugostupanjski se sud nije očitovao o visini preplaćenih mjesečnih iznosa obroka kredita od dana plaća tih pojedinačnih mjesečnih iznosa preplate od dana plaćanja do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO. Stoga nema mjesta preinaci drugostupanjske presude, već je valjalo na temelju odredbe članka 391. stavka 7. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

38. Budući da je pobijana presuda ukinuta, ukinuta je i odluka o parničnom trošku jer je ona vezana za ishod postupka (arg. iz članka 154. stavak 1. ZPP) koji u okolnostima ukidanja drugostupanjske presude za sada nije poznat.

39. Odluka je iz točke II. izreke rješenja o tome da se o troškovima postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci utemeljena na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

Zagreb, 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil