REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7184/2024-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivani Požar, a na prijedlog više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja NB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, DB, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Frane Bazine i zamjenice punomoćnice tuženika ĐB, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, isplatiti tužitelju NB iznos od 1.329,76 EUR (slovima: tisuću tristodvadeset devet eura i sedamdeset šest centi) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 2,15 EUR od 27. ožujka 2008. do isplate

- 5,63 EUR od 23.10.2008. do isplate

- 2,33 EUR od 28.11.2008. do isplate

- 9,89 EUR od 30.12.2008. do isplate

- 11,48 EUR od 30.01.2009. do isplate

- 16,99 EUR od 20.02.2009. do isplate

- 11,86 EUR od 24.03.2009. do isplate

- 13,90 EUR od 01.05.2009 do isplate

- 10,95 EUR od 30.05.2009. do isplate

- 9,59 EUR od 30.07.2009. do isplate

- 9,46 EUR od 29.08.2009. do isplate

- 10,21 EUR od 01.10.2009. do isplate

- 7,76 EUR od 29.10.2009. do isplate

- 10,81 EUR od 28.11.2009. do isplate

- 12,76 EUR od 30.12.2009. do isplate

- 16,48 EUR od 31.01.2010. do isplate

- 15,44 EUR od 23.02.2010. do isplate

- 19,57 EUR od 27.03.2010. do isplate

- 18,62 EUR od 30.04.2010. do isplate

- 20,63 EUR od 01.06.2010. do isplate

- 32,77 EUR od 01.07.2010. do isplate

- 29,94 EUR od 25.07.2010. do isplate

- 37,18 EUR od 01.09.2010. do isplate

- 34,93 EUR od 01.10.2010. do isplate

- 30,49 EUR od 29.10.2010. do isplate

- 39,38 EUR od 01.12.2010. do isplate

- 48,92 EUR od 25.12.2010. do isplate

- 42,97 EUR od 28.01.2011. do isplate

- 46,27 EUR od 26.02.2011. do isplate

- 42,33 EUR od 29.03.2011. do isplate

- 43,45 EUR od 28.04.2011. do isplate

- 54,24 EUR od 28.05.2011. do isplate

- 57,10 EUR od 16.06.2011. do isplate

- 68,14 EUR od 23.07.2011. do isplate

- 65,72 EUR od 01.09.2011. do isplate

- 58,17 EUR od 30.09.2011. do isplate

- 57,76 EUR od 01.11.2011. do isplate

- 56,20 EUR od 30.11.2011. do isplate

- 59,29 EUR od 22.12.2011. do isplate

- 63,51 EUR od 01.02.2012. do isplate

- 63,76 EUR od 01.03.2012. do isplate

- 60,76 EUR od 17.03.2012. do isplate

sve po kamatnoj stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., nadalje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., isplatiti tužitelju NB troškove parničnog postupka u iznosu od 2.264,60 EUR (slovima: dvije tisuće dvjesto šezdeset četiri eura i šezdeset centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 9. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012328200 na temelju kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.931,74 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora, odnosno tuženika, važeće na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeće na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu topu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10% godišnje. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos 10.316,95 kn, stoga predlaže naložiti tuženiku isplatu navedenog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj. Ističe kako tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipira na način kao da je ugovor još na snazi, iako je isti prestao otplatom kredita pa tužitelj nema pravni interes za podizanje tužbe. Postupanje tuženika, koje tužitelj smatra protupravnim, više ne postoji, odnosno istoga nikada nije ni bilo. Fizičke i pravne osobe mogle bi se pozvati na utvrđenja iz kolektivne presude samo u posebnim parnicama za naknadu štete, što ovdje nije slučaj. Tužitelj je potpisao ugovor o kreditu i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njegove prave volje i bile su mu jasne ugovorne odredbe, prava i obveze te je tužitelj izričito pristao na valutnu klauzulu. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je banka informirala o posljedicama i svim evenutalnim rizicima promjene tečaja. Smatra da je zahtjev utemeljen na pogrešnoj premisi da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Ističe prigovor zastare. Predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o trošku.

3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev potražujući ukupan iznos od 1.329,76 eura sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke presude kao i trošak parničnog postupka.

4. Nadalje valja navesti da je presudom ovog suda, poslovni broj: P- 7359/2021 od 31. listopada 2023. točkom I. izreke presude naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.272,85 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom II. izreke presude odbijen je tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 59,91 eura sa pripadajućim zateznim kamatama dok je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.798,36 eura sa zateznim kamata koje teku od 31. listopada 2023. do isplate. Rješenjem istog suda, istog poslovnog broja i istog datuma dopuštena je preinaka tužbe od 1. srpnja 2022.

5. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj: Gž-1079/2023-5 od 23. listopada 2024. u točci I. izreke uvažene su žalbe tužitelja i tuženika, ukinuta je presuda ovog suda od 31. listopada 2023. te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Točkom II. izreke drugostupanjske presude odbijena je žalba tuženika protiv rješenja ovog suda, poslovni broj: P- 7359/21 od 31. listopada 2023.

6. U tijeku ponovljenog postupka, sud je izvršio uvid u Pregled uplata po kreditu (list 6-7 spisa), plan otplate (list 8-9 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 10-18 spisa), izračun (list 19 spisa), Ugovor o kreditu s prilogom otplatnog plana (list 21-27 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještakinje Petre Blašković (list 50-55 spisa) i iskaz vještakinje Petre Blašković (list 76 spisa).

7. Stranke nisu imale preostalih dokaznih prijedloga o kojima bi sud trebao odlučivati.

8. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), sud je našao tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

9. Nesporna je činjenica da je 9. ožujka 2007. sklopljen između stranaka ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporna je zastara utuženog iznosa, kao i osnova i visina tužbenog zahtjeva. Također, sporno je ima li tuženik pravo potraživati razliku između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

10. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

12. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak

(valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

13.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

13.2. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu, 13.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16- 5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

13.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-

1401/12 od 4. srpnja 2013.,

13.5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

14. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

15. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

16. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem sudionika ugovornog odnosa jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

17. Pritom valja dodatno navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude

18. U pogledu navedenog također valja istaknuti i to da tuženik tijekom postupka nije predložio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, odnosno djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora, pa čak niti samog tužitelja. Stoga se na konkretnu pravnu situaciju ne mogu primijeniti utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, jer tuženik u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije predložio relevantan dokaz na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu.

19. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega sud nalazi ništetnima one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

20. Iz toga nadalje proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

21. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Centra za financijska vještačenja d.o.o. AB, sa zadatkom utvrditi kolike je iznose anuiteta izraženo u kunama, a po mjesecima, tužitelj otplatio svojom otplatom kredita do dana konačne otplate ugovora o kreditu u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao tečaj CHF spram kune, na dan isplate kredita.

22. Iz nalaza i mišljenja vještakinje Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 10.019,08 kn. S druge strane, ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 428,74 kn. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 9.590,34 kn (Tabela 1 stupac ' 10').

23. Tuženik je prigovarao nalazu, međutim njegovi prigovori bili su usmjereni na zadatak vještaka smatrajući da je sud unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene tečaja u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početni tečaj na cijelo vrijeme trajanja kredita, a što nije bila volja ugovornih stranaka.

24. Sud je proveo dokaz usmenim očitovanjem stalne sudske vještakinje Petre Blašković koja je navela da ostaje u cijelosti pri nalazu i mišljenju, a u odnosu na prigovore tuženika navodi kako se radi o pravnim pitanjima, te da tuženik ne prigovara samom matematičkom izračunu. Ističe kako je matematički izračun rađen prema fiksnom tečaju CHF na dan isplate kredita kako je i određeno zadatkom suda.

25. Kako se dakle nije radilo o računskim prigovorima, a zadatak vještaku sud je dao sukladno utvrđenjima iz kolektivne parnice Potrošač, kojem zadatku je vještakinja udovoljila, to je sud nalaz prihvatio u cijelosti kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu i pravilima financijske znanosti.

26. U odnosu na navode tuženika da se u obzir trebaju uzeti i iznosi pojedinih anuiteta plaćenih tijekom razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen tužiteljici (tzv. negativne razlike), treba reći da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu čl. 323. ZOO-a, prema kojoj odredbi svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora (to jest u ovom slučaju ugovorne odredbe). Kao što je naprijed već rečeno, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, no tuženik tijekom postupka nije postavio nikakav zahtjev za povrat iznosa koje je tužitelj manje platila zbog pada tečaja. Stoga sud, koji odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. ZPP), ne može odlučivati o zahtjevu tuženika koji nije niti postavljen tijekom postupka. Isto tako, tuženik tijekom postupka nije istaknuo niti prigovor prijeboja pa ne može biti izvršen niti prijeboj s tražbinom tužitelja budući da prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima.

27. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

28. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

29. Pritom valja posebno istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

30. Slijedom navedenog prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta bez umanjivanja za tzv. "negativne razlike", a kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

31. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom ugovaranja valutne klauzule rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

32. Na temelju čl. 154 st. 1. i 155. ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje OT) dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1 OT) 200,00 EUR, sastav podnesaka od 31. siječnja 2022. i 30. lipnja 2022.(Tbr 8/1 OT) po 200,00 EUR, za zastupanje na ročištima održanim 5. travnja 2022., 3. svibnja 2023., 27. rujna 2023. i 11. rujna 2025. (Tbr 9/1) od po 200,00 EUR, za sastav žalbe protiv presude 125,00 eura (Tbr 10/1 OT) ukupno je dakle priznat troška tužitelja u iznosu od 1.525,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 381,25 EUR, predujam za financijsko vještačenje od 199,08 EUR, pristojba na tužbu 53,09 EUR i pristojba na presudu u iznosu od 106,18 eura. Slijedom navedenog, ukupan trošak tužitelja iznosi 2.264,60 EUR.

32.1. Sud je našao neosnovanim trošak sastava podneska od 30. studenoga 2022. jer u istome tužitelj isključivo dvojno iskazuje iznose navedene u podnesku od 30. lipnja 2022.,a koji sastav podneska je tužitelju priznat.

33. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Sutkinja

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku