Poslovni broj: Us I-999/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja HH s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Pavlu Krmpotiću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Ladan i Krmpotić d.o.o., Zagreb, Metalčeva ulica 5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupanog po ĆH prema generalnoj punomoći pohranjenoj u Uredu predsjednice suda, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 09. rujna 2025. godine u prisutnosti stranaka, 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za upravne poslove i državljanstvo, KLASA:UP/II-224-04/24-01/130, URBROJ:511-01- 203-25-3 od 10. veljače 2025. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U pravovremenoj tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika, KLASA:UP/II- 224-04/24-01/130, URBROJ:511-01-203-25-3 od 10. veljače 2025. godine u bitnom je navedeno: da je tužitelj zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva utemeljio na odredbi članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91,70/91,28/92, 113/93, 4/94, 130/11,110/15,102/19 i 138/21, u daljnjem tekstu: ZHD-u); da je navedena odredba donesena 2019. godine i to temeljem članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 102/19); da je citiranom odredbom ZID Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 2019. godine bio predviđen dvogodišnji rok za1 podnošenje zahtjeva za upis u evidenciji hrvatskih državljana1, a da je taj rok produljen na tri godine, odredbom članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 2021. godine ("Narodne novine", broj: 138/21); da je slijedom navedenog trogodišnji rok sukladno članku 5. stavku 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu istekao 01. siječnja 2023. godine; da je tužitelj sukladno odredbi članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu podnio u zakonom propisanom roku putem Veleposlanstva Republike Hrvatske u Crnoj Gori, u prosincu 2022. godine; da je tužitelj u cijelosti ispunio uvjete navedene u članku 5. stavak 2. (uvjete od a) do c); da Ministarstvo unutarnjih poslova nije ni utvrđivalo postojanje zapreka iz članka 8. stavak 1. točka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu; da se u obrazloženju osporenih rješenja navodi da je tužitelj rođen 1982. godine, dakle prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91) koji je stupio na snagu 08. listopada 1991. godine, a da se odredba članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu primjenjuje na osobe starije od 21 godine života koje su rođene nakon stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91, odnosno nakon 08. listopada 1991. godine; da tuženik također navodi da je tužitelj podrijetlom stekao državljanstvo Crne Gore, te da mu se zbog tadašnje primjene Zakona o državljanstvu SR Hrvatske prema kojem se moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, ne može naknadno utvrditi istovremeno stjecanje i hrvatskog državljanstva. Navodi se da su obrazloženja osporenih rješenja neosnovana i da su u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske kao i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući njezine dodatne Protokole; da u tekstu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 2019. godine nije predviđeno ograničenje primjene članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu isključivo na osobe koje su rođene u inozemstvu, koje imaju više od 21 godinu i koje su rođene nakon **.**.1991.; da zakonodavac navedeno materijalno ograničenje nije unio u sadržaj članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, niti i Prijelazne i završne odredbe ZID Zakona iz 2019. kao ni u kasnije Prijelazne i završne odredbe Zakona o izmjenama iz 2021. godine; da tužitelj smatra da ukoliko je zakonodavac zaista imao namjeru uvesti navedena ograničenja da su navedena ograničenja morala biti jasno i nedvojbeno normirana u navedenim zakonskim odredbama. Budući da zakonski propisima nije normirano nikakvo ograničenje da se isti propisi moraju primijeniti onako kako glase. S obzirom na sadržaj obrazloženja osporenih rješenja da se istim rješenjima tužitelja diskriminira temeljem dobi što je protivno Ustavu Republike Hrvatske i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s pripadajućim Protokolima; da je u vrijeme stupanja na snagu članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu (01. siječnja 2019), tužitelj: - bio stariji od 21 godine života i rođe je u inozemstvu, - da je jedan od roditelja tužitelja bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja tužitelja (majka), - da je u propisanom roku tužitelj podnio zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva podrijetlom temeljem odredbe članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu; da tužitelj pored prigovora u vezi diskriminacije ističe i povredu pravne predvidivosti i izvjesnosti objektivnog pravnog poretka što je jedan od zahtjeva vladavine prava iz odredbe članka 3. Ustava republike Hrvatske. Slijedom navedenog da je u konkretnoj situaciji se legitimno mogao pouzdati u gramatički način tumačenja odredbe članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, prema kojoj ograničenje koje se navodi u rješenju ne postoji. Stoga da predmetna rješenja nisu utemeljena zakonskom tekstu niti sudskoj praksi i da su protivna načelima pravne sigurnosti i vladavine prava. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje od 25. srpnja 2024. godine.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja, osporivši sve navode tužbe. Navodi da je tužba neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih člankom 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i podataka spisa predmeta. Tuženik ističe da se na tužitelja koji je rođen **.**.1982. u mjestu [adresa], Crna Gora, dakle, kao osobu rođenu prije **.**.1991. tj. prije stupanja na snagu ZHD-a, ne može primijeniti članak 5. stavak 2. važećeg Zakona; da je tužitelj rođen u vrijeme kad je važio Zakon o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977. godine, kojim su u članku 4. bili propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, a da tužitelj pogrešno traži stjecanje hrvatskog državljanstva po odredbama kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom za djecu i osobe rođene za vrijeme važenja sadašnjeg Zakona o hrvatskom državljanstvu; da tužitelj u tužbi ponavlja navode u vezi odredbe članka 5. stavak 2. Zakona, koji su bili izneseni i u žalbi, a da je očitovanje na njih već sadržano u obrazloženju osporenog rješenja, te s time u vezi tuženik ističe da se na tužitelja, kao osobu rođenu prije **.**.1991. tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, ne može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. važećeg Zakona. Tuženik ističe da iz tužbenih navoda proizlazi da tužitelj ne povezuje stvari i da nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, kako ga se jedino može sagledati i tumačiti, te odredbu članka 5. stavka 2. Zakona pogrešno tumači izvan konteksta cijelog Zakona; da tužitelj ne uočava da su izmjene i dopune Zakona o hrvatskom državljanstvu, koje su stupile na snagu 01. siječnja 2020. godine, samo jedne od niza izmjena i dopuna koje je doživio Zakon o hrvatskom državljanstvu od stupanja na snagu 08. listopada 1991. godine, pa da tako ne uočava niti činjenicu da navedene izmjene i dopune nisu ukinule, ni brisale, niti mijenjale odredbu članka 30. stavak 1. istog Zakona. Ističe da odredba članka 30. stavak 1. Zakona predstavlja granicu za primjenu odredbi članka 4. i 5. kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, pa tako i odredbe članka 5. stavak 2. Zakona. Tuženik ističe da je odredbom članka 30. stavak 1. uređeno načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva na način da se propisuje tko se smatra hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu tj. na dan 08. listopada 1991. godine; da je načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva jedno od najvažnijih načela na kojima se temelji Zakon o hrvatskom državljanstvu; da bi tužiteljevim tumačenjem neograničene primjene odredbe članka 5. stavka 2. Zakona zapravo bilo poništeno, odnosno izgubilo bi svaku svrhu što nije bio cilj zakonodavca; da tužbeni navodu da tuženikovo tumačenje odredbe članka 5. stavak 2. Zakona nije utemeljeno na sudskoj praksi, nije osnovan te se tuženik u odgovoru na tužbu poziva na praksu upravnog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Tuženik ukazuje da je tužiteljevo tumačenje predmetne odredbe pogrešno te da isto proizlazi iz odredba članka 30a stavak 2. Navodi da je u brojnim presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (od kojih se pojedine navode u prvostupanjskom rješenju, jasno izraženo stajalište da se odredba članka 5. stavak 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 08. listopada 1991. godine, jer bi inače došlo do zadiranja u prije važeće propise i do proturječnosti a načelom kontinuiteta hrvatskog državljanstva sadržanog u odredbi članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu; da je po navedenom pitanju prisutna ustaljena i dosljedna upravnosudska i ustavnosudska praksa u kojoj se jasno razlikuje kad se primjenjuju pravne osnove upisa u evidenciju hrvatskih državljana temeljem podrijetla (članak 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu (a kad se utvrđuje je li osoba stekla hrvatsko državljanstvo podrijetlom po propisima važećim do 08. listopada 1991. godine i vrši naknadni upis u evidenciju hrvatskih državljana temeljem članka 30. stavak 1. Zakona (u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 01. siječnja 2023. i temeljem 30a. stavak 2. Zakona). Vezano za tužbeni navod da se tužitelja diskriminira temeljem dobi tuženik navodi da nema nikakve diskriminacije obzirom na činjenicu da se ispunjavanje uvjeta za upis u evidenciju državljana Republike Hrvatske temeljem podrijetla se utvrđuje po zakonu koji je važio u vrijeme rođenja podnositelja zahtjeva, a to je kod tužitelja bi Zakon o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977. godine. Tuženik ističe da budući da je tužitelj na dana 08. listopada 1991. godine bio državljanin Crne Gore, ne može se utvrditi da se na isti dan smatrao i državljaninom Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba članka 5. stavak 2. istog Zakona na tužitelja, iz navedenih razloga, na tužitelja ne može primijeniti. Tuženik je predložio da se tužba odbije kao neosnovana.

3. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA:UP/II-224-04/24-01/130, URBROJ: 511-01-203-25-3 od 10. veljače 2025. godine odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, KLASA:UP/I-224-04/24-01/623, URBROJ:511-03-06-24-2 od 15. srpnja 2024. godine.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, temeljem članka 30. stavak 1.ZHD-u, uz obrazloženje da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva („Narodne novine“, broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11,110/15 i 102/19), u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske, budući da je tužitelj po propisima važećim do 08. listopada 1991. godine upisan u evidenciju državljana Crne Gore. Ujedno se navodi da se na tužitelja ne mogu primijeniti zakonske odredbe kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom.

4. Na raspravi od dana 09. rujna 2025. godine opunomoćenik tužitelja je iskazao da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva. Popisao je trošak sastava tužbe i zastupanja tužitelja na raspravi, za svaku radnju u visini od po 500 bodova (po 1.000,00 eura), sve uvećano za PDV od 25 %.

Opunomoćenica tuženika je iskazala da ostaje kod odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

U dokaznom postupku čitana je tužba, osporeno rješenje tuženika od 10. veljače 2025. godine, odgovor na tužbu, te pregledan cjelokupni spis i spis upravnog tijela priložen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale nikakvih drugih dokaznih prijedloga.

5. Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika odnosno da li je zakonito prvostupanjskim rješenjem od 25. srpnja 2024. godine odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

7. Člankom 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu istog Zakona tj. do dana 08. listopada 1991. godine.

8. Odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu uređeno je načelo pravnog kontinuiteta državljanstva. Prema navedenoj odredbi hrvatskim državljaninom se smatra osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima važećim do 08. listopada 1991. godine tj. do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu.

9. Sukladno navedenome, u slučaju kada se utvrdi da je osoba hrvatsko državljanstvo stekla po navedenim propisima smatra se da hrvatsko državljanstvo ima od rođenja. Odredba članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu osnova je za primjenu ranijih propisa o državljanstvu. Iako je njihovo važenje prestalo, oni i dalje vrijede kao pravni izvori, odnosno primjenjuju se na one činjenice koje su nastale u vrijeme njegova važenja, ako su te činjenice utjecale na državljanstvo neke osobe. To znači da će se stjecanje, promjena ili prestanak hrvatskog državljanstva uvijek prosuđivati po propisima koji vrijede ili su vrijedili u vrijeme i na području kada je, odnosno gdje je nastala činjenica od koje ovisi državljanstvo neke osobe.

10. Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj rođen **.**.1982.. Tužiteljev otac KH rođen je 1960. godine u mjestu Pljevlja, Crna Gora, državljanin Crne Gore, dok je tužiteljeva majka OH djevojačko H, rođena 1960. godine u Dubrovniku, državljanka Republike Hrvatske te je 1977. godine upisana u knjigu državljana koja se vodi u Matičnom uredu Dubrovnik, pod rednim brojem 30099, temeljem rješenja SUP-a. Tužiteljevi roditelji su 1980. godine sklopili brak u Crnoj Gori ([adresa]) u kojoj im je bilo prebivalište u vrijeme rođenja tužitelja.

11. Prema podacima iz uvjerenja o državljanstvu Crne Gore, broj: 18 UPI br. 211/18/31634 od 21. rujna 2018. godine tužitelj je upisan u evidenciju državljana u općini [adresa], pod rednim brojem 14543.

12. Stoga, na tužitelja kao osobu rođenu prije **.**.1991. (jer je rođen **.**.1971. godine) tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine“, broj: 53/91,70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15 i 102/19), se ne mogu primijeniti odredba članka 5. stavak 2. važećeg Zakona kojima su propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, već se zahtjev tužitelja mogao riješiti sukladno članku 30. stavak 1. ZHD-u, primjenom prije važećih propisa, koji je važio u vrijeme tužiteljevog rođenja i to Zakon o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine", broj: 13/65).

Člankom 2. navedenog Zakona, hrvatsko državljanstvo stjecalo je dijete čija su oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo i ako su u vrijeme rođenja djeteta imala prebivalište na području [adresa]. Ukoliko nije bio ispunjen koji od uvjeta, dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su se roditelji tako sporazumjeli. Istu ovakvu odredbu u odnosu na stjecanje podrijetlom republičkog državljanstva sadržavao je i tada važeći Zakon o državljanstvu drugih republika u sastavu bivše države.

13. Kako je tužitelju po propisima važećim do 08. listopada 1991. godine utvrđeno i upisano u maticu rođenih republičko državljanstvo - državljanstvo Crne Gore, nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

14. U odnosu na ostale tužbene navode sud je suglasan sa očitovanjem tuženika iznijetim u odgovoru na tužbu. Slijedom naprijed navedenog, sud ocjenjuje da je osporeno rješenje zakonito.

15. Sud ocjenjuje da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa je osporeno rješenje zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u izreci presude.

U Splitu 23. rujna 2025. godine

SUDAC

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Odvjetničkom društvu Ladan i Krmpotić, Zagreb,

Metalčeva ulica 5,

- tuženiku MUP RH, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33,

- spis,