Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2339/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Vlatke Fresl Tomašević, kao predsjednika vijeća, Tomislava Aralice, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FJA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tanja Krašovac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-3421/2022-33 od 20. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 23. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-3421/2022-33 od 20. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.081,72 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,44 eura od 01.12.2007. do isplate

- na iznos od 8,63 eura od 26.01.2008. do isplate

- na iznos od 1,27 eura od 30.01.2008. do isplate

- na iznos od 1,41 eura od 01.03.2008. do isplate

- na iznos od 3,73 eura od 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 0,35 eura od 30.04.2008. do isplate

- na iznos od 0,17 eura od 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 0,42 eura od 30.09.2008. do isplate

- na iznos od 12,57 eura od 29.10.2008. do isplate

- na iznos od 3,67 eura od 29.11.2008. do isplate

- na iznos od 8,07 eura od 30.12.2008. do isplate

- na iznos od 11,20 eura od 29.01.2009. do isplate

- na iznos od 11,51 eura od 03.03.2009. do isplate

- na iznos od 10,29 eura od 08.04.2009. do isplate

- na iznos od 11,13 eura od 29.04.2009. do isplate

- na iznos od 8,57 eura od 29.05.2009. do isplate

- na iznos od 7,65 eura od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 8,41 eura od 29.07.2009. do isplate

- na iznos od 8,75 eura od 29.08.2009. do isplate

- na iznos od 8,70 eura od 29.09.2009. do isplate

- na iznos od 7,75 eura od 29.10.2009. do isplate

- na iznos od 9,57 eura od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 10,50 eura od 29.12.2009. do isplate

- na iznos od 12,18 eura od 29.01.2010. do isplate

- na iznos od 12,43 eura od 02.03.2010. do isplate

- na iznos od 15,09 eura od 30.03.2010. do isplate

- na iznos od 14,70 eura od 29.04.2010. do isplate

- na iznos od 15,86 eura od 29.05.2010. do isplate

- na iznos od 20,48 eura od 29.06.2010. do isplate

- na iznos od 21,35 eura od 29.07.2010. do isplate

- na iznos od 27,08 eura od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 26,13 eura od 29.09.2010. do isplate

- na iznos od 23,24 eura od 29.10.2010. do isplate

- na iznos od 27,42 eura od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 33,98 eura od 29.12.2010. do isplate

- na iznos od 30,58 eura od 28.01.2011. do isplate

- na iznos od 32,37 eura od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 30,50 eura od 29.03.2011. do isplate

- na iznos od 31,06 eura od 28.04.2011. do isplate

- na iznos od 38,19 eura od 28.05.2011. do isplate

- na iznos od 43,35 eura od 02.07.2011. do isplate

- na iznos od 49,98 eura od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 45,47 eura od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 42,55 eura od 18.09.2011. do isplate

- na iznos od 39,64 eura od 29.10.2011. do isplate

- na iznos od 39,24 eura od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 39,77 eura od 17.12.2011. do isplate

- na iznos od 43,22 eura od 25.01.2012. do isplate

- na iznos od 43,75 eura od 24.02.2012. do isplate

- na iznos od 42,55 eura od 18.03.2012. do isplate

- na iznos od 43,09 eura od 25.04.2012. do isplate

- na iznos od 43,48 eura od 18.05.2012. do isplate

- na iznos od 44,15 eura od 21.06.2012. do isplate

- na iznos od 42,82 eura od 22.07.2012. do isplate

- na iznos od 41,49 eura od 22.08.2012. do isplate

- na iznos od 39,50 eura od 19.09.2012. do isplate

- na iznos od 43,09 eura od 28.10.2012. do isplate

- na iznos od 43,48 eura od 23.11.2012. do isplate

- na iznos od 42,82 eura od 22.12.2012. do isplate

- na iznos od 39,77 eura od 24.01.2013. do isplate

- na iznos od 41,09 eura od 26.02.2013. do isplate

- na iznos od 42,29 eura od 28.03.2013. do isplate

- na iznos od 41,23 eura od 26.04.2013. do isplate

- na iznos od 39,38 eura od 16.05.2013. do isplate

- na iznos od 38,75 eura od 18.06.2013. do isplate

- na iznos od 39,13 eura od 16.07.2013. do isplate

- na iznos od 38,73 eura od 17.08.2013. do isplate

- na iznos od 40,15 eura od 17.09.2013. do isplate

- na iznos od 41,06 eura od 16.10.2013. do isplate

- na iznos od 41,51 eura od 16.11.2013. do isplate

- na iznos od 43,10 eura od 17.12.2013. do isplate

- na iznos od 41,49 eura od 16.01.2014. do isplate

- na iznos od 43,46 eura od 18.02.2014. do isplate

- na iznos od 44,46 eura od 18.03.2014. do isplate

- na iznos od 43,12 eura od 23.04.2014. do isplate

- na iznos od 42,16 eura od 21.05.2014. do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 1. siječnja 2008. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i konačno po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 234,46 EUR sa zateznim kamatama od 5. svibnja 2007. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 1. siječnja 2008. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i konačno po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.181,22 EUR sa zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine. Traži trošak žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava pa je pobijana presuda sačinjena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev i kojima ih tuženik pobija te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom sporu.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa na temelju utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula kojoj je glavnica vezana uz CHF.

8. Neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, trebao u individualnom postupku kao što je ovaj, ponovno dokazivati činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 13. rujna 2019. godine, a koje se odnose i na tuženika, utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.

10. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je donesena u kolektivnom sporu, a odnosi se i na tuženika u pojedinačnom sporu, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak i utvrđivati ništetnost spornih odredbi jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tih postupaka, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošače.

11. Isto tako, navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je ugovorena otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te se nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 - dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

13. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

14. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15. Pritom nije dostatno da su odredbe tužiteljici kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica podignula kredit kod tuženika, a da pritom nije informirana o rizicima ugovaranja u valuti CHF, time da kako su anuiteti rasli i mijenjali se obzirom da je taj kredit bio najpovoljniji, a od strane banke joj nije bilo nuđeno sklapanje ugovora u drugim valutama te da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu dobila unaprijed sastavljen ugovor od strane tuženika. Od strane javnog bilježnika i djelatnika banke nije bila upozorena na rizičnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

17. Iz navedenog ne proizlazi da bi obavijesti ukoliko i jesu bile dane bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim". Pravilno je sud prvog stupnja odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer tuženik na kojem je bio teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača nije dokazao da su potrebne obavijesti za informiranost tužiteljice doista i dane.

18. Prema tome, iz navedenog jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo i da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - u daljnjem tekstu ZZP/07). Dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 101. ZZP-a/07) te da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavnost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 102. ZZP-a/07).

19. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

20. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

21. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

22. Neosnovano tuženik navodi da sud prvog stupnja nije u postupku utvrdio je li tužiteljica potrošač, jer iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je kredit podignula za kupnju vozila za vlastite potrebe.

23. Člankom 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, u daljem tekstu ZOO) propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

24. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

25. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora t. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći.

26. Kako je predmet ovoga postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te isplata preplaćenih iznosa zbog ugovaranja ništetnih odredbi, tužba od 28. rujna 2021. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO za zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF pravodobno je podnesena, obzirom da je presuda u kolektivnom sporu koji se odnosi na jednostranu izmjenu kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF 14. lipnja 2018.

27. Tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

28. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

29. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete te je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

32. Tuženik ističe i kako u obračunu nije uzet u obzir "manjak" koji mu je nastao u vrijeme nižeg tečaja CHF glede kojih navoda se ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023. kojom je odgovoreno na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija tako da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

33. Kako tuženik izrijekom nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na matematički izračun, a prijedlogom dopune nalaza i mišljenja glede izračuna "manjka" koji je nastao tuženiku, a povodom kojeg nije postavio prigovor prijeboja ili radi prebijanja odnosno protutužbu to tuženik ne može s uspjehom osporavati pravilnost utvrđenja vještaka koji je nalaz i mišljenje izradio sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP-a te je sva njegova utvrđenja prvostupanjski sud zakonito prihvatio.

34. Ujedno valja navesti da je i isto i stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl. br. Rev- 549/23 od 18. prosinca 2023.

35. Tuženik nije dokazao da se o odredbi kojom je ugovorena ulazna naknada pojedinačno pregovaralo, a radi se o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada pa je takova ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu obveza na štetu potrošača iz kojih je svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada ništetna ugovorna odredba te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici utuženi iznos po navedenoj osnovi.

36. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

"3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.", pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 2. svibnja 2007., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba. Stoga je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren trošak jednokratne naknade od 3,30% koji je naplaćen prilikom korištenja kredita.

37. Slijedom iznesenog odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita imajući pri tome u vidu i činjenicu da tuženik određeno niti ne prigovara načinu obračuna te broju i vrstama radnji za koje mu nije priznato pravo na naknadu troškova parničnog postupka, a ovaj sud na pravilnost iste ne pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

38. Zaključno, tužitelju nisu nastali posebni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, odnosno od dana postavljanja određenog tužbenog zahtjeva do smanjenja tužbenog zahtjeva (isti bodovni razred iz Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 prema vrijednosti tužbenih zahtjeva - 100 bodova), pa nije osnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva sukladno čl. 155. st. 1. ZPP.

39. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagrebu, 23. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević