Poslovni broj: Usž-931/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenicima Ani Mendrila Dobrović i Lei Lukšić Acinger, odvjetnicama u Odvjetničkom društvu Stanić i partneri d.o.o. Rijeka, Riva 4, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), Uprave za građansko,, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49. OIB: 729104302076, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29a, Split, radi određivanja naknade za zemljište proglašeno pomorskim dobrom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-715/2024-13 od 3. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-715/2024-13 od 3. prosinca 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-943-05/21-01/27, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24- 03 od 19. siječnja 2024. i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.
1.1. Rješenjem tuženika, po žalbi zainteresirane osobe, poništeno je rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-944-07/15-01/00002, URBROJ: 2181/1-13/565-21-37 od 29. listopada 2021. i odbačen je zahtjev tužitelja za određivanje naknade za nekretninu, označenu kao čest. zem. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u površini od 451 m2, koja je utvrđena pomorskim dobrom.
2. Tužitelj je protiv presude prvostupanjskog suda podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Ukratko ponavlja dosadašnji tijek postupka i poziva se na svoje navode istaknute tijekom upravnog postupka i spora. Glede sporne čestice navodi da je i danas upisana kao pomorsko dobro, ali više nije u koncesiji brodogradilišta jer je Odlukom Vlade Republike Hrvatske (RH) od 5. prosinca 2018. izmijenjena ranija Odluka Vlade RH iz 2000. godine te je lučko područje koje se daje u koncesiju suženo i više ne obuhvaća ovdje predmetnu česticu. Iako je Odluka Vlade RH iz 2000. izgleda bila dovoljna da se čestica upiše kao pomorsko dobro, izmjena Odluke iz 2018.g. ne može biti temelj brisanja upisa pomorskog dobra. Navodi da Odluka RH iz 2000., temeljem koje je upisano pomorsko dobro i koja je u svojoj biti odluka o koncesiji, sadrži rečenicu prema kojoj je „Pomorsko dobro - lučko područje koje je predmet ove Odluke u svrhu gospodarskog korištenja postojeće luke posebne namjene – brodogradilišta koje je od značaja za Republiku Hrvatsku, obuhvaća prostor:……''. Prema stavu prvostupanjskog suda, tom rečenicom je ovdje sporna čestica deklaratorno utvrđena pomorskim dobrom. Navodi da je predmetna čestica zelena površina, 400 metara od mora, koja nikada nije služila iskorištavanju mora niti je služila brodogradilištu. Odluka može biti deklaratorna samo ako se konstitutivni moment desio negdje ranije u prošlosti. Temeljem takve rečenice iz Odluke Vlade, zemljišnoknjižni sud je proveo upis pomorskog dobra i time oduzeo majci tužitelja zemlju koja je bila vlasništvo njene obitelji više od stotinu godina. Čestica u tom trenutku niti prije niti poslije nikada nije služila ni brodogradilištu ni moru, ali je prvostupanjski sud stava da je jedino bitno da je Odluka Vlade RH konstatirala da je predmetna čestica dio pomorskog dobra i da je time potvrđeno da nije došlo do proširenja pomorskog dobra, već da je predmetna čestica bila i prije pomorsko dobro po samom zakonu, kao dio lučkog područja. Navodi da je donošenjem Odluke o izmjeni 2018. sama Vlada RH potvrdila da predmetna čestica nije dio lučkog područja te ju je izuzela iz koncesioniranog područja. Pomorsko dobro ne može to postati dosjelošću, već se utvrđuje rješenjem o utvrđenju granice pomorskog dobra, kojeg rješenja za predmetno područje nema. Drži nespornim da je, u konkretnom slučaju, došlo do proširenja granice pomorskog dobra izvan onoga što čini pomorsko dobro po zakonu, jer je predmetna česticama Odlukom Vlade RH iz 2000. godine samo na papiru postala pomorsko dobro i dio brodogradilišta, dok je u naravi bila, i sada jeste, zelena površina 400m od mora, neposredno uz gradsku cestu. Slijedom svega navedenog, smatra da ima pravo na naknadu za oduzeto zemljište i stoga predlaže ukinuti pobijanu presudu, uz naknadu troška žalbenog postupka.
3. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovore na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo valjane, argumentirano obrazložene razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine”, broj: 36/24., dalje: ZUS), protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Sud nalazi da se, suprotno žalbenim navodima, osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi.
8. Prvostupanjski sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama koji su u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, pravilno i u potpunosti utvrđeni, nakon čega je osnovano zaključio da, u konkretnoj upravnoj stvari, nema mjesta primjeni odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (“Narodne novine”, broj:74/14., 69/17., 98/19., dalje: ZION), koja propisuje da se u slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu, kojim se uređuje pomorsko dobro, smatra pomorskim dobrom odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, za nekretnine na koje je proširena granica, naknada, po zahtjevu prijašnjeg vlasnika, određuje u postupku i na način propisan ovim Zakonom.
9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je Odlukom o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene Brodogradilišta Split ("Narodne novine", broj 9/00., dalje: Odluka/2000) »Brodosplitu-Brodogradilište« d.o.o. Split, dano ovlaštenje za gospodarsko korištenje luke posebne namjene luke brodogradilišta Split. Istom Odlukom opisan je prostor kojeg obuhvaća pomorsko dobro - lučko područje koje je predmet te Odluke u svrhu gospodarskog korištenja postojeće luke posebne namjene -brodogradilišta koja je od značaja za Republiku Hrvatsku, te je određeno kako opisani posjed, među ostalim, obuhvaća i ovdje spornu k. č. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina]. Ujedno je utvrđena morska granica, površina morskog dijela (222319 m²) i određene koordinatne točke kojima prolazi granica pomorskog dobra – lučkog područja. Dakle, radi se o aktu nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro sukladno članku 58. stavku 1. ZION-a.
10. Tuženik je pravilno otklonio prigovor tužitelja da činjenica što, u naknadno donesenoj Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o koncesiji iz 2018. godine, predmetna čestica nije navedena, nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari jer nije došlo do proširenja granice pomorskog dobra izvan granice određene Odlukom/2000 već se radi o zemljištu unutar te granice.
11. Stoga, a obzirom na u postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilnu primjenu u osporenom rješenju tuženika citiranih odredaba mjerodavnog materijalnog prava, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ovdje nema mjesta utvrđivanju naknade sukladno odredbi članka 58. ZION-a, jer je pravna pretpostavka za primjenu te zakonske odredbe postojanje odluke o naknadno promijenjenoj - proširenoj granici pomorskog dobra, koja u konkretnom slučaju nije donesena.
12. Pri tom nije u nadležnosti upravnog suda ocjenjivati zakonitost Odluke Vlade RH iz 2000., jer je predmet ovog upravnog spora ocjena zakonitosti rješenja tuženika (članak 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a). Granica pomorskog dobra može se izmijeniti, dopuniti ili staviti izvan snage samo nakon što se provede postupak propisan zakonom, sada vežećim Zakonom o pomorskom dobru I morskim lukama (“Narodne novine”, broj: 83/23.).
13. Zaključno, tužitelju je osporenim rješenjem tuženika pravilno ukazano da se, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odlukama, broj: Rev-887/04 od 10. studenog 2004., Rev-1381/12 od 22. studenog 2016. i Rev- 2433/15 od 2. veljače 2016., naknada za nekretnine koje su proglašene pomorskim dobrom, odnosno za oduzeto zemljište za koje nije proveden propisani postupak oduzimanja, ne može tražiti u postupku pred upravnim tijelom, već u redovnoj parnici pred nadležnim sudom.
14. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
15. Odluka o trošku žalbenog postupka utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.
16. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 23. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
