P-5926/2024-14

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja FK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika VK, odvjetničkog vježbenika, a po objavi presude dana 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe Ugovora o kreditu broj 212092 od 5. studenog 2007. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja FK kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle dio točke 11.2. Ugovora kojom je ugovoreno "sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora".

II. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog u toč. I. izreke ove presude, kao neosnovanim.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, da tužitelju FK, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 429,63 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu zateznih kamata na iznos od 429,63 EUR, za razdoblje od 26. travnja 2011. do od 27. travnja 2011., kao neosnovanim.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 23. rujna 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od

23. rujna 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika kao kreditorom 5. studenog 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 212092 kojim je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 24.996,07 CHF. Ugovorena namjena kredita je bila kupnja vozila za osobne potrebe tužitelja. Točkom 11.2. Ugovora određeno je: „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“ Tužitelj je gornji kredit prijevremeno u cijelosti otplatio dana 26. travnja 2011., za što je tuženiku platio naknadu u iznosu od 3.237,01 kn. Navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Prednik tuženika je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit. Točnije, sporna ugovorna odredba iz točke 11.2. Ugovora u slučaju prijevremenog vraćanja kredita govori samo o „uvjetima dogovorenim s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora“, dakle, prednik tuženika je tom ugovornom odredbom sebi u biti ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnom odredbu čl. 11.2. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 429,63 EUR sa zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Navodi kako je potraživanje tužitelja u zastari. Tužitelj prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita, zbog čega tuženik trpi štetu. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim Odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Sastavni dio Ugovora o kreditu je odredba članka 11.2. u kojoj je navedeno kako Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -346. ZOO koju je zbog toga pretrpjela. Tuženik je postupao prema važećim propisima prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, a ugovaranje izlazne naknada je bilo dopušteno u navedenom vremenskom periodu kada je Ugovor sklopljen, što je potvrdila i Hrvatska narodna banka. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO jer odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika, dostupna je svima pa tako i tužitelju. Odlukom je određena naknada za prijevremenu otplatu. Navedena naknada bila je jasno navedena i u naknadnim Odlukama o kamatama i naknadama. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom nastaje tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik kreditna institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom ekonomskom i pravnom režimu. Trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Potrebno je uzeti u obzir i činjenicu da tuženik 2007. kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od 3 % od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom u 2018. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjeva može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 5- 10 spisa), otplatni tablica po kreditu (stranica 11-12 spisa), prometna kartica po kreditu (stranica 13-17 spisa), proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s posrednikom tuženika VOLKSBANK d.d. dana 5. studenog 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 212092. Nije sporno niti da je člankom 11.2. Ugovora o kreditu određeno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Nije sporno niti da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit te da je tuženik tužitelju s tog osnova 26.4.2011. naplatio naknadu u iznosu od 3.237,01 kn. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna. Sporno je da li je potraživanje tužitelja u zastari.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Odredbom 11.2. Ugovora o kreditu određeno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.

7. Iz pregleda prometa po kreditu razvidno da je dana 26.4.2011. tužitelj platio iznos od 3.237,01 kn na ime troška prijevremenog zatvaranja kredita.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je saslušao tužitelja. Tužitelj je iskazao kako je on te 2007. kod tadašnje Volksbank d.d. ishodio Ugovor o kreditu, a namjena je bila kupnja vozila Mitsubishi Colt. Radilo se o novom vozilu koje je pronašao u autokući u Velikoj Gorici čijeg naziva se sada ne sjeća, a vozilo je korišteno za njegove osobne potrebe. On se uopće ne sjeća da je bio u poslovnici tadašnje Volksbank d.d., već se sve vezano za kredit odvijalo u autokući koja je surađivala upravo sa navedenom bankom. Taj kredit je otplatio prijevremeno na način da je ishodio novi kredit kod Zagrebačke banke kojim je onda otplatio ovaj. Nitko mu u autokući nije ništa spominjao glede obveze plaćanja izlazne naknade niti visine iste, a niti mu je išta spominjano za što bi banka eventualno koristila sredstva ostvarena laćanjem izlazne naknade.

8.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 46/07, 79/07, dalje: ZZP), koji odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 74. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 102. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

10. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je dio odredbe sadržane u čl.11. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća "sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora" ništetan temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP. Ovo iz razloga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Dio odredbe čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužitelju kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na istu pa je dio takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivan i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO. Dio predmetne odredbe čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu je ništetan bez obzira što naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna, a kako to tuženik ispravno navodi, a kako proizlazi i iz Direktive 2014/17 Eu parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, kao i iz kasnije donesenog Zakona o potrošačkom kreditiranju "("Narodne novine" br. 75/09., u daljnjem tekstu: ZPK), ali pod uvjetom da se o takvoj odredbi posebno pregovaralo i da ona ne uzrokuje neravnotežu među strankama, a što ovdje nije slučaj (tako i u odlukama Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2471/2018-2 od 06. prosinca 2019. i poslovni broj Gž-2359/17-2 od 23. studenoga 2017.). Uostalom valja ukazati da iz spornog dijela odredbe ugovora o kreditu proizlazi da je prijevremena otplata kredita moguća "sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora" pa bi u takvom ugovornom odnosu tuženik mogao proizvoljno odrediti visinu same naknade, o kojoj se niti nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi iz Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već je utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, čime je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i visinu te naknade.

11. Prema odredbi čl. 1024. ZOO dopušteno je ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete. U konkretnom slučaju činjenica da li je tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužitelja nije odlučna u konkretnom slučaju s obzirom na to da je dio ugovorene odredbe na temelju koje je naplaćena naknada tužitelju zbog prijevremene otplate kredita ništetan iz iznijetih razloga, a posebice imajući u vidu da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužitelju na temelju dijelom ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.

12. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je dio predmetne ugovorne odredbe čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu ništetan te je stoga odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

13. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji osobnog vozila marke Mitsubishi colt. Tužitelj je isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti.

14. Temeljem članka 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao stečene bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, temeljem čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1., u svezi čl. 183. st. 1. ZOO. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO. Prigovor zastare nije osnovan, budući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke. Imajuću u vidu da je naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelju naplaćena 26. travnja 2011., tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu zateznih kamata na iznos te naknade od 429,63 EUR, za razdoblje od 26. travnja 2011. do od 27. travnja 2011. pa je odlučeno kao u toč. IV. izreke.

15. U preostalom dijelu zahtjev u kojem tužitelj traži da se utvrdi ništetnost dijela odredbe čl. 11.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je "prijevremena otplata moguća na pisani zahtjev korisnika kredita" tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan jer sud nije našao iz kojeg razloga bi taj dio odredbe Ugovora bio ništetan pa je u tom (preostalom dijelu) dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (toč. II. izreke). Naime, ovaj sud je ocijenio da je u tom dijelu odredba određena i razumljiva tužitelju kao prosječnom potrošaču.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podneska od 13.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1.), trošak zastupanja na ročištima održanim 9.4.2025. i 9.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužitelju je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

16.1. Tužitelju nije priznat trošak sastavljanja podneska od 8.1.2025. kojim se očituje na po tuženiku istaknuti prigovor zastare jer se na taj prigovor tužitelj mogao očitovati još u podnesku od 13.11.2024. (za koji mu je priznat trošak) kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, a tuženik je još u odgovoru na tužbu istaknuo navedeni prigovor. Nije mu priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na to ročište nije pristupio. Stoga je riješeno kao u toč. VI. izreke ove presude.

U Zagrebu, 23. rujna 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu- 66,36

EUR

2. tuženiku po punomoćniku