Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-311/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicama Meri Blaslov-Pavasović i Eciji Kuljiš Bajić, odvjetnicama u Splitu, Ćiril Metodova 38, protiv tuženika Lesnina H d.o.o., Kukuljanovo, Kukuljanovo 345, OIB: 36998794856, zastupanog po punomoćnici Andrei Kožar, odvjetnici u Zagrebu, Nemčićeva 7, radi zaštite od diskriminacije i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-5/20 od 20. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 23. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-5/20 od 20. srpnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom III. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen, te se u tom dijelu sudi :

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem isti glasi:

"I. Utvrđuje se da je tuženik svojim ponašanjem i postupcima, posebno oduzimanjem tužiteljici osnovnih sredstava rada te onemogućavanjem izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta i nalaganjem izvršavanja poslova koji nisu poslovi zbog kojih je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika te neosnovanim smanjenjem plaće, joj narušio dostojanstvo i povrijedio ugled i čast.

II. Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. ZOO-a i određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici razliku između plaće/naknade plaće koju je ostvarivala i koju bi bila ostvarila za obavljanje poslova radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta, i to kako slijedi :

- za siječanj 2013. iznos od 336,53 kn,

- za veljaču 2013. iznos od 254,80 kn,

- za ožujak 2013. iznos od 320,16 kn,

- za travanj 2013. iznos od 525,39 kn,

- za travanj 2014. iznos od 2.682,07 kn,

- za svibanj 2014. iznos od 2.414,01 kn,

- za lipanj 2014. iznos od 2.300,11 kn,

- za srpanj 2014. iznos od 2.424,66 kn,

- za kolovoz 2014. iznos od 2.621,74 kn

sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 15-tog dana slijedećeg mjeseca za protekli mjesec pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. ZOO-a i određuje se uvećanjem eskontne stope NHB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015.g. a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena".

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tuženik svojim ponašanjem i postupcima, posebno oduzimanjem tužiteljici osnovnih sredstava rada te onemogućavanjem izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta i nalaganjem izvršavanja poslova koji nisu poslovi zbog kojih je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika, te neosnovanim smanjenjem plaće, narušio dostojanstvo i povrijedio ugled i čast tužiteljice (točka I. izreke).

Tuženiku je naloženo i da tužiteljici isplati s osnove naknade neimovinske štete iznos od 50.000,00 kuna (sada 6.636,14 eura[1] ) sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate (točka II. izreke), kao i da tužiteljici isplati razliku između plaće/naknade plaće koju je ostvarivala i koju bi bila ostvarivala za obavljanje poslova radnog mjesta administrativno komercijalnog referenta po pojedinim iznosima kako su navedeni u izreci prvostupanjske presude, dok je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 5.424,70 kuna (719,98 eura) (točka III. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.625,00 kuna (3.002,85 eura), dok je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 2.187,50 kuna (290,33 eura) (točka V. izreke).

2. Protiv dijela presude u kojem je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen žali se tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete zbog mobinga.

5. U prvostupanjskom postupku sud prvog stupnja je utvrdio :

- da je tužiteljica do listopada 2012. radila na poslovima tajnice direktora iako je imala ugovor na obavljanje poslove komercijalno administrativnog referenta koji poslovi po obimu i prirodi su bili složeni nego poslovi koje je tužitelja a nakon provedene edukacije trebala obavljati u Uredu tj birou,

- da je tužiteljica zajedno sa RO, IO, SO i VO bila na edukaciji kao i njihov voditelj ĆO, prilikom koje edukacije je odnos tužiteljice i navedenih kolegica bio kolegijalan i dobar,

- da je tužiteljica prošla edukaciju te dobila najviši broj bodova,

- da tužiteljica ima visoku stručnu spremu, a većina djelatnica srednju stručnu spremu,

- da je rad Ureda tj. biroa bio osmišljen kao timski rad na način da radi dvokratno u timovima te je u jednoj smjeni je radila ona, IO, te TO, a u drugoj je radila ZO te EO, s time da je radno vrijeme kroz jutro bilo od 8,00 do 15,00 sati, a u popodnevnoj od 14,00 do 20,30 sati, kako proizlazi iz iskaza tužiteljice i HO,

- da je tužiteljica kroz studeni 2012. bila na bolovanju dva tjedna kao i kroz prosinac 2012. također dva tjedna kada nastaju problemi u odnosima i komunikaciji između tužiteljice i radnih kolegica a u postupku saslušanih svjedokinja,

- da su radnice VO, EO i IO **.**.2013. direktoru JO podnijele prigovor odnosno dopis iz kojeg proizlazi da je tužiteljica bila ta koja je djelatnicama ureda onemogućavala rad u Uredu i to na način da je 1. otvarala knjige montaže na računalu koju da ne bih zatvarala cijeli dan na koji način bi onemogućavala rad ostalih djelatnika, 2. brisala pristigle e-mailove dobavljača, 3. isprintani dokument s printera ne bih dodala kolegici VO već bi ga stavila ispod svoje tastature i smijuljila se,

- da je voditelj Ureda ĆO znao za eksces koji je tužiteljica imala sa zaposlenicom M radi kojeg je imenovana bila novčano kažnjena jer je uvrijedila tužiteljicu,

- da je tužiteljica 9. siječnja 2013. bila premještena i izmještena iz Ureda u prostoriju u blizini skladišta koja prostorija je ne uvjetan za dugotrajan administrativni rad,

- da je od tada tužiteljica radila po nalozima kako voditelja skladišta ŠO tako i voditeljice ne namještaja BO, koji nisu bili zadovoljni sa radom iste,

- da je tužiteljica radeći na tim Odjelima kao i na odjelu za bebe po njezinom povratku sa dužeg bolovanja radila na Odjelu za bebe, koji poslovi su bili poslovi pomoćnog prodavača ili prodavača ili pomoćnika skladištara, a koji poslovi su po obimu i strukturi a posebno obzirom na obrazovanje tužiteljice daleko ispod onih za koje je tužiteljica zaključila ugovor i za koje je bila osposobljena,

- da je tužiteljica od 26. travnja 2013. dakle, nakon četiri mjeseca rada u gore opisanim uvjetima radeći sve naložene joj poslove na način na koji je znala, dakle, radeći poslove koji nisu poslovi komercijalno administrativnog referenta, otišla na bolovanje do travnja 2014.,

- da je tuženik u ožujku 2014. dok je tužiteljica bila na bolovanju dao poslovno uvjetovani otkaz, koji je nakon podnošenja zahtjeva za zaštitu prava isti poništio i stavio izvan snage,

- da se tužiteljica nakon bolovanja u travnju 2014. javila direktoru koji joj je kazao da za nju nema mjesta kod tuženika te da se javi na rad voditeljici odjela ne namještaja koja ju je uputila na rad na Odjel za bebe,

- da je na tom odjelu radila do srpnja 2014.g. time da se na bolovanju nalazi od 17. rujna 2014.g. nakon naloga svjedokinje BO da napuše loptu fotelju na "usta",

- da je tužiteljica u međuvremenu dobila dva izvanredna otkaza ugovora o radu, od kojih je onaj poradi kojega je vođen postupak br. Pr-561/16 utvrđen nedopušten,

- da je tužiteljica bila izmještena sa svog radnog mjesta te da poslove komercijaliste nije obavljala od siječnja 2013. do srpnja 2014. u kojem razdoblju je radila četiri mjeseca na poslovima skladištara, a potom dva mjeseca na poslovima prodavača.

- da tužiteljica nije obavljala poslove svog radnog mjesta te da joj je tuženik oduzeo osnove programe sa kojima se služila radeći poslove svog radnog mjesta,

- da poslove na koje je tužiteljica bila izmještena nisu poslovi njenog radnog mjesta već su jednostavniji poslovi,

- da je tuženik tužiteljici oduzeo osnovno sredstvo za rad i to programske sustave u kojima je tužiteljica ranije radila vezano za nabavu i prodaju robe, a kojim sustavima je ista mogla raditi složenije knjigovodstveno računovodstveno financijske poslove,

6. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da se u odnosu na tužiteljicu dogodio školski primjer prvo horizontalnog, a potom i vertikalnog mobing. Sud prvog stupnja zaključuje da su s nakon tužiteljičinog odlaska na bolovanje u početku uspostave rada u Uredu tužiteljičine kolegice bile revoltirane i da su joj se osvetile na način da joj nisu htjele dati daljnje upute za rad koje se one usvojila dok je tužiteljica bila na bolovanju. Također, sud prvog stupnja smatra da je tuženik poremećene odnose u uredu trebao "sasjeći i urediti", a ne postupiti na način da je tužiteljicu koja je do tada bila sposobna obavljati i složenije poslove od postojećih, "odstraniti" pod pritiskom većine radnica.

7. Sud prvog stupnja smatra i da je nad tužiteljicom sustavno i kontinuirano vršen mobing, odnosno, da je začeto neprijateljsko okruženje koje je nastavljano sve pod naputcima direktora JO, te da je sam čin donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu u vrijeme kada se tužiteljica nalazila na bolovanju i to neposredno pred njezin povratak na rad, dodatno je dokazao namjeru tuženika da tužiteljicu "istisne" iz radne sredine ili da je natjera da sama ode. Zaključno, sud prvog stupnja je smatrao da je tužiteljica na temelju izvedenih dokaza uspjela dokazati kako je nad njom vršen mobing koji je kod iste izazvao i stres na radu, te je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio.

8. Međutim, utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja ne mogu se prihvatiti, te osnovano tuženik u žalbi ističe da je pobijana presuda proturječna s dokazima koji su izvedeni tijekom postupka te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, iako je u sud prvog stupnja u tom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, u konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke za primjenu odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP budući se činjenice koje su bitne za donošenje odluke mogu, u smislu odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

9. Kako je ranije navedeno, predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete zbog mobinga s time da tužiteljica deklaratornim dijelom presude zahtijeva da se utvrditi da joj je tuženik radnjama pobliže navedenim u točki I. izreke pobijane presude narušio dostojanstvo i povrijedio ugled i čast.

10. Mobing nije kategorija koja je definirana u Zakonu o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale.

11. U konkretnom slučaju, dakle, radi se o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava, tako da je mjerodavna odredba čl. 103. st. 1. ZR/09 koja propisuje da je poslodavac dužan, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

12. Pritom je potrebno napomenuti da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravljanje štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika. U odnosu na štetu koja je uzrokovana mobingom to znači i da bi postojala tuženikova odgovornost za štetu zbog mobinga potrebno je da na strani tuženika postoje (protupravni) postupci tuženika koja imaju obilježja sustavnog i učestalog uznemiravanja, odnosno šikanoznog postupanja.

13. Iz pobijane presude suda prvog stupnja može se zaključiti da prvostupanjski sud smatra da je sustavno zlostavljanje i ponižavanje tužiteljice započelo kada su tužiteljičine kolegice s kojima je radila u istoj prostoriji tj. Uredu, zbog toga što je tužiteljica otišla na bolovanje u početku uspostave rada u Uredu, bile revoltirane te su se osvetile tužiteljici na način da joj nisu htjele dati daljnje upute za rad koje su one usvojile. Međutim, takav zaključak, osim iz iskaza tužiteljice kojeg sud prvog stupnja, ne samo u odnosu na ovu spornu činjenicu, bezrezervno prihvaća, ne proizlazi iz niti jednog drugog dokaza bilo materijalnog, bilo personalnog. Sud prvog stupnja uopće ne analizira iskaze drugih svjedoka koji su saslušani u postupku, a iz čijih iskaza proizlazi da je uzrok poremećenih donosa u uredu upravo ponašanje i postupanje tužiteljice, a ne revolt i želja za osvetom tužiteljičinih kolegica. Iz iskaza saslušanih svjedoka JO, ĆO, VO i IO tako proizlazi da su poremećeni odnosi u uredu uzrokovani ponašanjem upravo tužiteljice koja je druge djelatnice ometala u radu, a na navedeno ukazuje i dopis VO, DO i IO od 7. siječnja 2013. iz kojeg proizlazi i da je takvo ponašanje tužiteljice započelo i prije nego što se tužiteljica vratila s bolovanja u prosincu 2012. godine. Sud prvog stupnja u presudi iskaze saslušanih svjedoka koji iskazuju suprotno tužiteljici uopće ne ocjenjuje, a niti navodi zbog čega smatra da su isti iskazivali neistinito. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica koju utvrđuje i sud prvog stupnja da je prije spornih događaja odnos tužiteljice s ostalim djelatnicama bio profesionalan i kolegijalan, pa je doista nejasno iz kojih bi se razloga VO, EO i IO odjednom odlučile osvećivati i protiv nje podnositi neosnovane (pisane) prigovore sa lažnim tvrdnjama o ponašanju tužiteljice. Dakle, kada se uzmu u obzir iskazi svjedoka JO, ĆO, VO i IO koje ovaj sud nema razloge ne prihvatiti, neovisno o okolnosti što su isti radnici tuženika, te dovedu u svezu s navodima iz pisanog prigovora (dopisa) od 7. siječnja 2013. i nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka o kojem će biti govora i dalje u presudi, a iz kojeg proizlazi da je tužiteljičina struktura ličnosti upućuje na rigidnost, opsesivno kompulzivne crte, visok stupanj agresivnosti, narcizam, sklonosti paranoidnim obranama koja u stresu reagira projektivnim obranama i konverzivnim reakcijama i koja će s obzirom na predispoziciju takve ličnosti intenzivnije reagirati na svaku traumu koja izravno ugrožava slabije točke njezine ličnosti, ovaj sud smatra da u postupku nije utvrđeno da se radnice tuženika bile revoltirane, te da su se osvećivale, kako to pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja.

14. Sud prvog stupnja smatra i da je nakon poremećenih odnosa u uredu, tuženik kao poslodavac trebao, kako sud prvog stupnja u pobijanoj presudi u navodi, "poremećene odnose sasjeći i urediti", a ne tužiteljicu "odstraniti" od drugih radnica i smjestiti je u drugu neadekvatnu radnu prostoriju. U svezi postupanja tuženika kao poslodavca nakon što su radnice VO, EO i IO **.**.2013. podnijele pisani prigovor kojim se pritužuju na ponašanje tužiteljice, potrebno je navesti da tuženik kao poslodavac ima autonomno pravo organizirati rad kako mu to najbolje odgovara. To znači da tuženik imao pravo autonomno određivati u kojim radnim prostorijama pojedini radnik obavljati poslove, poštujući pritom naravno propise o zaštiti na radu, radnim uvjetima i dostojanstvu radnika. Dakle, tuženik kao poslodavac je imao autonomno pravo odrediti gdje će pojedini radnik, dakle, ne samo tužiteljica, obavljati poslove za koje ima sklopljen ugovor o radu. To primjerice u konkretnom slučaju znači da je tuženik kao poslodavac imao autonomno pravo odrediti da bilo koja radnica koja je svoje poslove obavljala u Uredu, iste obavlja u drugoj prostoriji. Dakle, čak i da uzrok poremećenosti odnosa u uredu u kojem je zajedno sa drugim radnicama poslove obavljala tužiteljica nije bilo ponašanje tužiteljice, već drugih radnica, što, kako je ranije obrazloženo, ne proizlazi iz dokaznog postupka, tuženik bi i tada imao autonomno pravo da tužiteljicu, ali i bilo koju drugu radnicu, premjesti na rad u drugu radnu prostoriju. Dakle, sam premještaj tužiteljice u drugu radnu prostoriju, sam za sebe, ne predstavlja protupravnu radnju tuženika kao poslodavca pogotovo ne u situaciji kada je tužiteljici određeno obavljanje drugih poslova od onih koje je obavljala u uredu.

15. Sud prvog stupnja utvrđuje da prostorija u koju je tužiteljica premještena u blizini skladišta koja nema uvjeta za dugotrajni administrativni rad, što sud utvrđuje na temelju iskaza tužiteljice i fotografija koje prileže spisu. Iako sud ne navodi temeljem kojih je to točno fotografija utvrdio da prostorija u koju je tužiteljica premještena nema uvjeta za dugotrajni administrativni rad može se pretpostaviti da je sud prvog stupnja tu spornu činjenicu utvrdio na temelju onih fotografija koje je tužiteljica priložila u spis. Međutim, niti u tom dijelu sud prvog stupnja ne ocjenjuje dokaze iz kojih proizlazi suprotno. Svjedok JO tako u svom iskazu je naveo da je radna prostorija bila uređena i opremljena sukladno željama tužiteljice. Navedeno proizlazi iz fotografija koje je tuženik priložio uz podnesak od 26. ožujka 2015. (list 55-59 spisa). Potrebno je i napomenuti da bi, s druge strane, fotografije koje je tužiteljica priložila u spis na ročištu održanom dana 29. siječnja 2015. (list 55-59 spisa) i podnesku od 8. lipnja 2015. (list 81-93 spisa) bi ukazivale da prostorija u kojoj je tužiteljica bila raspoređena u određenoj mjeri bila neadekvatna za rad. Međutim, autentičnost fotografija koje je tužiteljica priložila u spis na ročištu održanom dana 29. siječnja 2015. (list 55-59 spisa) osporio je tuženik u podnesku od 26. ožujka 2015. navodeći, u bitnome, da se ne radi o fotografijama prostorija tužiteljice. U odnosu na fotografije koje je tužiteljica priložila uz podnesak od 8. lipnja 2015. (list 81-93 spisa) iste su snimljene 10. ili 14. siječnja 2013. dakle, na početku razdoblja kada je tužiteljica premještena, što dakle, ne isključuje mogućnost da je prostorija kasnije uređene prema željama tužiteljice kako to u postupku tvrdi tuženik i kako to u svom iskazu navodi svjedok JO. Osim toga, sporna činjenica da li je radna prostorija u koju je tužiteljica premještena predstavlja pitanje iz područja zaštite na radu o kojem sud nema stručnog znanja, pa se nikako ne može smatrati da je na nedvojbeni način utvrđeno da je nakon premještaja radila u neadekvatnim prostorijama, kako to utvrđuje sud prvog stupnja.

16. Kako je ranije u presudi već i navedeno, da bi postojala tuženikova odgovornost za štetu zbog mobinga potrebno je da na strani tuženika postoje (protupravni) postupci tuženika koja imaju obilježja sustavnog i učestalog uznemiravanja, odnosno šikanoznog postupanja, što znači i da je tužiteljica u postupku bila dužna dokazati da postupanja tuženika kao poslodavca odnosno njoj nadređenih osoba imala obilježja uznemiravanja ili općenito elemente mobinga.

17. Međutim, iz dokaza koji su provedeni u postupku ne proizlazi da je JO poduzimao radnje kojima je sustavno psihički zlostavljao i ponižavao tužiteljicu. Okolnost što je navedeni svjedok tužiteljicu nakon što je primio prigovore njezinih kolegica s kojima je radila u sobi (uredu), premjestio u drugu radnu prostoriju i odredio joj da radi poslove za koje tužiteljica smatra da ne predstavljaju poslove radnog mjesta za koje je sklopila ugovor o radu, a za koje navedeni svjedok smatra su u okviru njezinog radnog mjesta, ne znači da takvo postupanje predstavlja mobing. Nadalje, iz dokaza koji su provedeni tijekom postupka točnije iskaza JO i BO ne proizlazi da bi svjedok ŠO koji je tužiteljici davao naloge za rad u razdoblju od siječnja do travnja 2013. (nakon čega je tužiteljica otišla na bolovanje na kojem se nalazila do travnja 2014.) ponižavao ili zlostavljao tužiteljicu. To nije utvrđeno niti za svjedokinju BO koja je tužiteljici davala naloge nakon povratka s bolovanja od travnja 2014., pa do rujna 2014., za koju također nije utvrđeno da bi tužiteljicu sustavno ponižavala, uznemiravala ili zlostavljala. Okolnost što su ŠO i BO tužiteljici davali poslove, koji su joj u okviru svojih nadležnosti mogli dati, a koje poslove tužiteljica drži da nisu u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu i njezinom stručnom spremom, samo za sebe ne znači da te radnje predstavljaju sustavno zlostavljanje i uznemiravanje odnosno mobing. Doduše, tužiteljica u svom iskazu navodi da je PO bila drska, otresita neugodna te neljubazna u ophođenju i da je imala cilj da je davanjem naloga i radnih zadataka dalje ponizi i uvrijedi, ali osim iz iskaza tužiteljice, navedeno ponašanje BO ne proizlazi iz bilo kojeg drugog dokaza. Sud prvog stupnja utvrđuje i da je u odnosu na tužiteljicu začeto neprijateljsko okruženje koje je nastavljano sve po naputcima direktora JO. Međutim, potpuno je nejasno iz kojih dokaza takvo utvrđenje suda prvog stupnja proizlazi i na temelju čega sud prvog stupnja zaključuje da je svjedok JO davao naputke za stvaranje neprijateljskog okruženja i naputke za nastavljanje istog kako to utvrđuje sud prvog stupnja.

18. U svezi poslova koje je tužiteljica obavljala od siječnja do travnja 2013. te od travnja do rujna 2014. potrebno je navesti je tuženik kao poslodavac dužan pridržavati se sklopljenog ugovora o radu, te tužiteljici, sukladno čl. 5. st. 1. ZR, dati posao u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu. Međutim, samo kršenje te ugovorne obveze tuženika kao poslodavca, samo za sebe, ako takvo kršenje obveza iz radnog odnosa ne prate protupravne radnje sustavnog šikaniranja i uznemiravanja, ne dovodi do odgovornosti za štetu zbog mobinga. U konkretnom slučaju, radnje koje tužiteljica tvrdi da narušavaju njezino dostojanstvo, ugled i čast (oduzimanje sredstava rada, onemogućavanje obavljanje poslova iz sklopljenog ugovora o radu, davanje naloga da izvršava poslove zbog kojih nije zasnovala radni odnos) predstavljaju radnje koje su posljedice odluke tuženika da tužiteljicu premjesti iz ureda u kojem je radila do siječnja 2013. te joj odredi obavljanje drugih poslova. Međutim, takvo postupanje tuženika, čak i kada bi se zauzelo shvaćanje da isto predstavlja kršenje odredbi ugovora o radu, ne znači da je ostvarena pretpostavka za naknadu štete zbog mobinga.

19. Uz navedeno, potrebno je navesti da je tužiteljica Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 31. svibnja 2008. (list 8-9 spisa) sklopila za radno mjesto komercijalno administrativni referent koji su utvrđeni u Pravilniku o radu – Organizacijska shema sa popisom poslova. Iz opisa poslova za navedeno radno mjesto (list 11 spisa) proizlazi da opis poslova tog radnog mjesta obuhvaća, između ostalog, obavljanje svih skladišno-knjigovodstvenih radnji vezanih za zaprimanje i izdavanje robe, te obavljanje drugih stručnih i sličnih operativnih radnji po nalogu nadređenog direktora pri čemu se radi o radnom mjestu za koje je predviđena srednja ili viša stručna sprema. Dakle, iz navedenog opisa poslova radnog mjesta proizlazi da je tužiteljica bila u obvezi obavljati skladišno-knjigovodstvene radnje vezanih za zaprimanje i izdavanje robe, kao i sve druge stručne i slične operativne radnje po nalogu nadređenog direktora. Tužiteljica se dakle, ugovorom o radu obvezala da će, između ostalog, obavljati poslove stručne i operativne poslove po nalogu nadređenog direktora, pa stoga poslovi koji su povjeravani tužiteljici nakon što je prestala raditi u uredu ne mogu predstavljati poslove koji su u suprotnosti sa sklopljenim ugovorom o radu, kako to pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja. Međutim, čak i da jesu, što prema ocjeni ovog suda nije utvrđeno, davanje takvih poslova tužiteljici, samo za sebe, ne znači da je tužiteljica bila izložena mobingu, ako uz obavljanje tih poslova nisu utvrđene i radnje koje predstavljaju sustavno uznemiravanje. U tom smislu ne može se prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da su tužiteljici oduzeta osnovna sredstva za rad i da je tuženik onemogućavao tužiteljicu u izvršavanju poslova za koje ima sklopljen ugovor o radu.

20. U odnosu na provedeno psihijatrijsko vještačenje na kojem sud prvog stupnja također temelji svoju odluku potrebno je navesti da bez obzira što je tužiteljici u spornom razdoblju dijagnosticiran psihički poremećaj i što tužiteljica tvrdi da je to oboljenje posljedica uznemiravanja i mobinga, to samo po sebi ne dovodi do zaključka da je to oboljenje posljedica mobinga, odnosno uznemiravanja. Naime, subjektivni doživljaj tužiteljice da je u navedenom razdoblju bila izložena uznemiravanju i mobingu mora imati objektivizirane pokazatelje, te nije dovoljno da se tužiteljica, temeljem svog subjektivnog osjećaja osjetila uznemiravanom. U ovom konkretnom slučaju, u postupku nije utvrđeno da radnje tuženika u svojoj ukupnosti imaju obilježja mobinga tako da okolnost što je tužiteljica imala subjektivni osjećaj da je narušeno njezino dostojanstvo i da je bila izložena mobingu, neovisno o psihijatrijskom vještačenju, ne znači i da je tuženik tužiteljici odgovoran za štetu. Uz navedeno, u tom dijelu osnovano tuženik navodi i da je da je pobijana presuda proturječna jer sud prvog stupnja najprije navodi (str. 22 presude) da prije spornih događaja tužiteljica nije bolovala od ozbiljnih psihičkih smetnji, dok vještak u svom usmenom očitovanju navodi, što sud prvog stupnja i citira u pobijanoj presudi (str. 23. presude), da u zdravstvenom kartonu i medicinskoj dokumentaciji postoje podaci da je prije utuženih događaja tužiteljica imala smetnje iz neurotskog kruga koje su opisane kao anksiozna neuroza F.41 i depresivni sindrom F.32, te da je upravo zbog tih smetnji koje je tužiteljica imala prije utuženih događaja umanjio procjenu trajnog umanjenja duševnog integriteta sa 20 do 40 % na 10 do 15 %.

21. U odnosu na otkazivanje ugovora o radu najprije poslovno uvjetovanog, a poslije izvanrednog potrebno je navesti da se o odnosu na dopuštenost izvanrednog otkaza vodi spor pod posl. brojem Pr-469/18 uslijed kojeg je sud prvog stupnja prekinuo postupak. Što se tiče poslovno uvjetovanog otkaza davanje istog, neovisno o tome što je isti utvrđeno nedopuštenim, ne znači i da u okolnostima konkretnog slučaja koji su ranije navedeni u ovoj presudi, predstavlja uz ostale radnje koja navodi tužiteljica radnju sustavnog psihičkog zlostavljanje tužiteljice.

22. Dakle, utvrđujući činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu u smislu odredbe čl. 373. st. 1. toč. 2. ZPP, ovaj sud smatra da je u postupku na temelju iskaza svjedoka JO, ĆO, VO, BO i IO utvrđeno da razlog poremećenosti odnosa u uredu u kojem je tužiteljica radila je postupanje tužiteljice, a ne revolt i želja za osvetom tužiteljičinih kolegica ili namjera tuženika kao poslodavca da nad tužiteljicom vrši mobing. Također, u takvim okolnostima, premještaj tužiteljice na rad u drugu radnu prostoriju ne predstavlja radnju mobinga već vršenje autonomnog prava poslodavca da određuje u kojim će radnim prostorijama radnik obavljati svoj posao za koji ima sklopljen ugovor o radu. U odnosu na primjerenost radnih prostorija u koje je tužiteljica premještena isto u postupku također nije na nedvojbeno i način utvrđeno imajući u vidu da je tužiteljica priložila fotografije sačinjene na početku njenog rada u prostoriji u koju je premještena i činjenicu da je iste osporio tuženik priloživši druge fotografije iz kojih proizlazi suprotno i da je svjedok JO naveo da je navedena prostorija uređene kako je to željela tužiteljica. U odnosu na poslove koji su tužiteljica obavljala nakon premještaja u drugu radnu prostoriju iz ugovora o radu i pravilnika o radu proizlazi da je tužiteljičino radno mjesto za koje je predviđena srednja ili viša stručna sprema obuhvaćalo obavljanje svih skladišno-knjigovodstvenih radnji vezanih za zaprimanje i izdavanje robe, te obavljanje drugih stručnih i sličnih operativnih radnji po nalogu nadređenog direktora, pa stoga obavljanje poslova koje je tužiteljica u tom razdoblju obavljala (razdoblje od siječnja do travnja 2013. i od travnja do srpnja 2014.) nisu poslovi koji nisu u skladu s poslovima za koje je imala sklopljen ugovor o radu. U tom smislu u postupku nije utvrđeno da su tužiteljici oduzeta osnovna sredstva za radi ili da joj je tuženik nije isplaćivao plaću sukladno sklopljenom ugovoru o radu.

23. U odnosu na iskaz tužiteljice u kojem tužiteljica iskazuje o događajima i radnjama tuženika koji prema njezinim tvrdnjama predstavljaju mobing, ovaj sud smatra da isti predstavlja njezino subjektivno viđenje događaja koji su protivni dokazima prije svega iskazima svjedoka koji su logičniji i uvjerljiviji. To pogotovo kada se ima u vidu da iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka proizlazi da tužiteljičina struktura ličnosti upućuje na rigidnost, opsesivno kompulzivne crte, visok stupanj agresivnosti, narcizam, sklonosti paranoidnim obranama koja u stresu reagira projektivnim obranama i konverzivnim reakcijama i koja će s obzirom na predispoziciju takve ličnosti intenzivnije reagirati na svaku traumu koja izravno ugrožava slabije točke njezine ličnosti. Stoga je ovom sud nelogično i neuvjerljivo ono što u postupku tvrdi tužiteljica tj. da su njezine kolegice s kojima je imala normalne kolegijalne odnose odjednom urotile protiv nje podnoseći neosnovane pisane prigovore poslodavcu, nakon čega je tuženik odlučio izložiti tužiteljicu sustavnom mobingu. Pritom naravno, treba imati u vidu da su saslušani svjedoci radnici tuženika. Međutim, neovisno o tome, ovaj sud smatra da, kada se njihovi iskazi usporede s tužiteljičinim, istima može pokloniti vjera jer su isti u bitnome međusobno suglasni.

24. Dakle, na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu (čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP), nije utvrđeno postupanje tuženika kao poslodavca koje u svojoj ukupnosti predstavlja sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje odnosno mobing. Posljedično tome, a obzirom da u postupku nije utvrđeno postojanje štetne radnje što je jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu, to nema osnove da se tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske i imovinske štete prihvati.

25. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP, presudu suda prvog stupnja preinačiti u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke, te tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbiti.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj