REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-3049/25-12

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetniku iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. rujna 2025. godine u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja Ane Grujić, odvjetnika, a u odsutnosti urednog pozvanog punomoćnika tuženika, dana 23. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 016- 93/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 18. siječnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja ĐĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno“, kao i dio odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužitelju ĐĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 867,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 487,62 eura od 01. veljače 2005. godine do isplate te na

- iznos od 379,49 eura od 14. prosinca 2011. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 844,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 01. veljače 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 2.194,33 eura.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj dana 18. siječnja 2005. godine s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-93/2005, kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 267.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, što je očita omaška u pisanju, jer je u pitanju kredit u iznosu od 119.700,00 CHF. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu prednik tuženika obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku prednik tuženika tereti tužitelja, odnosno zašto baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Isto tako navedena sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. te članka 82. alineje 10. Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koju je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio prednik tuženika kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da je prednik tuženika odobrio tužitelju jedan iznos kredita, a faktički mu je isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 3.682,09 kuna, odnosno za iznos od 487,62 eura, nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu uzlaznu naknadu te je ujedno nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade, prednik tuženika obračunavao tužitelju i zaračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu prednik tuženika ugovorio da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz zaračunavanje naknade, bez da je tužitelju prethodno, niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, u kojem postotku prednik tuženika tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, s time da je tuženik na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu dana 14. prosinca 2011. godine naplatio tužitelju iznos od 2.859,22 kuna, odnosno iznos od 379,49 eura. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnim dijelovi odredbe članka 5. i članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu broj: 016-93/2005 od 18. siječnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada te naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime tzv. ulazne naknade iznos od 487,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. veljače 2005. godine do isplate te na ime tzv. izlazne naknade iznos od 379,49 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2011. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući prvenstveno prigovor zastare potraživanja te je ujedno osporio sve činjenične navode tužbe, kao i iznesena tumačenja tužitelja. Naime punomoćnik tuženika je istaknuo kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 18. siječnja 2005. godine, dok je tužba podnesena dana 28. travnja 2025. godine, s time da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 28. travnja 2020. godine nastupila zastara potraživanja, pa ujedno tužitelj niti nema pravni interes za utvrđenjem ništetnosti, jer je dakle kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari, a deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu kako to određuje odredba članka 187. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da tužba ne sadrži koje su konkretno radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pri čemu apstraktno pozivanje na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, naglasio da su tužitelj i prednik tuženika pojedinačno pregovarali o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, čiji je sadržaj određen sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka te su odredbe o naknadi za obradu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive, pa su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja Ugovora o kreditu bila poštovana u cijelosti. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je prednik tuženika u potpunosti postupao u skladu s odredbom članka 3011. stavka 3. Zakona o kreditnim institucijama, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete Ugovora o kreditu iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih stranaka. Inače u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, koja naknada je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke, koja je odobrena od strane regulatora Hrvatske narodne banke, a osim što je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te je su o toj ugovornoj odredbi ugovorne stranke pojedinačno pregovarale, pa niti nije dopušteno ocjenjivati da li je ta ugovorna odredba poštena, ujedno ista niti nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelja, što sve ukazuje da ta ugovorna odredba nije nepoštena, niti ništetna. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući tužitelju svojstvo potrošača, kao i osporavajući označenu vrijednost predmeta spora, s time da je naglasio kako nije sporna visina tužbenog zahtjeva kao i datum kada je naplaćena naknada, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 016-93/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 18. siječnja 2005. godine (stranica 6-13 spisa), u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (stranica 14-17 spisa), u presliku Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (stranica 37-59 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 60-113 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 124 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 18. siječnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je prednik tuženika, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 119.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora važećim na dan korištenja kredita, na rok otplate do 31. siječnja 2016. godine, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, s time da je taj kredit prijevremeno otplaćen u prosincu 2011. godine. Isto tako nesporna je kako činjenica da je odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 0,63% od iznosa kredita, tako i činjenica da je dana 31. siječnja 2005. godine naplaćena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u iznosu od 3.682,09 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 487,62 eura. Nadalje nesporna je činjenica da je odredbom članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama kreditora, tzv. izlaznu naknadu, koja je naplaćena dana 14. prosinca 2011. godine u iznosu od 2.859,22 kuna, odnosno iznosu od 379,49 eura. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu nepoštene, a time i ništetne, s time da je sporan tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i potrošačko svojstvo tužitelja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 0,63% od odobrenog iznosa kredita, kao i odredbu članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo korisnika kredita prijevremeno otplatiti kredit uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu, stava da te ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na te ugovorne odredbe ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Iskazu tužitelja (stranica 124 spisa), koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja stambenog kredita kojim je rješavao svoje stambeno pitanje, s time da su mu prije sklapanja ugovora u banci rekli da će morati platiti naknadu za obradu kredita u određenom postotku od iznosa kredita, kao i naknadu za prijevremenu oplatu kredita, ali mu nisu objasnili zašto mora platiti te naknade i što konkretno plaća tim naknadama, a stekao je dojam da bez plaćanja naknade za obradu kredita niti neće dobiti stambeni kredit, pa je na to pristao, a ujedno mu niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz te naknade, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Nadalje sudu je razumljiv i uvjerljiv kako dio iskaza tužitelja da je pristao na plaćanje navedenih naknada, jer je predmetnim kreditom kupovao nekretninu, stan, kojim je rješavao svoje stambeno pitanje, tako i dio iskaza da je kredit privremeno otplatio, za što je također morao platiti naknadu, ali mu nisu objasnili zašto tu naknadu mora platiti i što točno time plaća. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je sredstvima kredita kupio nekretninu, stan, kojim je rješavao svoje stambeno pitanje, rezultira time da je tužitelj potrošač.

8. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

9. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 1024. stavka 2. i stavka 3. ZOO-a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, kao i naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, s time da sukladno odredbi članka 1024. stavka 3. ZOO-a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Međutim ukoliko je tuženik zaista prijevremenom otplatom predmetnog Ugovora o kreditu pretrpio određenu štetu, koju tuženik, na kojem je sukladno odredbi članka 221. a ZPP-a bio teret dokaza niti nije dokazao, treba imati na umu da visina te štete, čiju bi naknadu tuženik dakle mogao osnovano zahtijevati od tužitelja, korisnika kredita, potrošača nikako ne bi smjela biti ista ili viša od iznosa kamata koje bi potrošač platio tijekom razdoblja od dana prijevremene otplate kredita do dana kada je kredit trebao vratiti, jer bi se na taj način u potpunosti anulirala bit, intencija odredbe članka 1024. stavka 3. ZOO-a po kojoj u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, kao uostalom i pravo potrošača da vrati kredit prije roka određenog za vraćanje propisanog odredbom članka 1024. stavka 2. ZOO-a. Drugim riječima logično je i razumljivo da potrošači koji prijevremeno otplaćuju kredit to čine kako bi smanjili ukupne troškove kredita, koje smanjenje troškova uključuje smanjenje kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o kreditu, pa ukoliko bi se zauzeo stav da je svakom prijevremenom otplatom kredita ipso facto banci, kreditoru time nastala šteta i to u visini preostalih kamata od dana prijevremene otplate do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti, a uz sve to je ugovor o kreditu ugovoren uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, kao što je i predmetni Ugovor o kreditu, time bi se zanemarila osnovna načela obveznog prava, odnosno načelo savjesnosti i poštenja, načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelo jednake vrijednosti činidaba na štetu potrošača, „slabije strane“ u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima o potrošačkim kreditima. Inače Vrhovni sud RH je Zaključkom poslovni broj Su IV-308/20 od 05. studenog 2020. godine izrazio pravni stav da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

10. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da su odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 0,63% od iznosa kredita, kao i odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, nepoštene ugovorne odredbe, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetne iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njihov sadržaj, u pitanju su odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da su te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita prema navodima tužitelja također ugovorena u postotku i to u postotku od preostalog, nedospjelog iznosa glavnice, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, kao i ugovorna odredba o tzv. izlaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, kao i tzv. izlazna naknada, o kojima se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“ te su ujedno ugovorene u postotku od odobrenog iznosa kredita, odnosno u postotku od preostalog, nedospjelog iznosa glavnice. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi i o tzv. izlaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer su tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) zabranjene navedene naknade kod stambenih kredita, ali prednik tuženika, trgovac, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita o kojima se dakle nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost tih naknada, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11. S obzirom da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, sud je utvrdio da je prednik tuženika, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada do isplate. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

12. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da su odredba članka 5. i odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 1024. stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOO-a sud je vodeći ujedno računa da je visina naplaćenih naknada nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim dijelova odredbe članka 5. i članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada te naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada te naložio tuženiku platiti tužitelju na ime tzv. ulazne naknade iznos od 487,62 eura i na ime tzv. izlazne naknade iznos od 379,49 eura, odnosno ukupan iznos od 867,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 487,62 eura od 01. veljače 2005. godine do isplate te na iznos od 379,49 eura od 14. prosinca 2011. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II izreke presude.

14. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 eura kao previsoko određenu navodeći da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 487,62 eura, sud je rješenjem od 11. rujna 2025. godine sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. ZPP- a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 2.194,33 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i o tzv. izlaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražena po osnovi tzv. ulazne naknade isplata iznosa od 487,62 eura te po osnovi tzv. izlazne naknade iznos od 379,49 eura, što ukupno iznosi 2.194,33 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 844,94 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 28. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. srpnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 11. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 68,39 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 23. rujna 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

16. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 05. svibnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja uz postojeći istaknuo i dodatni tužbeni zahtjev u odnosu na tzv. izlaznu naknadu, što je u svakom slučaju mogao i morao postaviti u prvotnom tužbenom zahtjevu od 28. travnja 2025. godine, pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, već je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je naime Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Nadalje i zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 200,00 eura, jer je tužitelj obvezan platiti sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura, te je ujedno obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 68,39 eura, što ukupno iznosi 94,94 eura, a što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

17. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

18. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 01. veljače 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 23. rujna 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 68,39 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 23. rujna 2025. godine