REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Gž-448/2025-2

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Marte Plančić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinski sud u Osijeku P-857/2024-10 od 14. travnja 2025.g., u sjednici vijeća održanoj dana 23. rujna 2025.g.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku P- 857/2024-10 od 14. travnja 2025.g. u pobijanim t. I, II i IV izreke.

II Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je: utvrđena ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 19. rujna 2007., potvrđenog 22. rujna 2007. po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem: OV-15308/07 u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed…“ (t.I); tužena obvezana isplatiti tužitelju, iznos od 159,74 EUR (slovima: stotinu pedeset devet eura sedamdeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. listopada 2007. (t.II); odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu počev od 25. rujna 2007. do 8. listopada 2007. (t.III); tužena obvezna naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 285,07 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2025. pa do isplate (t. IV); te t. V. odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV izreke presude.

2. Pravodobnom i dopuštenom žalbom citiranu presudu pobija tužena iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), povrede prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (MU 18/97, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine ju i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a ujedno zahtijeva i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe člana 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP- a, a niti bitnu povredu iz čl. 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, koju tužena ističe u žalbi, jer su u pobijanoj odluci navedeni jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama pa odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer je sadržaj obrazloženja prvostupanjskog suda sukladan propisu članka 338. st. 4. ZPP-a. U konkretnom slučaju suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je obrazložio i dao valjane razloge utvrđenja svake od činjenica bitnih za presuđenje.

7. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

8. Tako prvostupanjski utvrđuje:

- da se radi o tipskom, od strane tužene unaprijed pripremljenom ugovoru;

- da tužitelju nitko nije pojasnio odredbe ugovora, pa tako niti na što se odnosi ulazna naknada i na koji način je ona utvrđena i od čega se sastoji;

- da nikakvi stvarni pregovori glede naknade za obradu kredita nisu vođeni;

- da se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječan klijent (kakav je i tužitelj) da ih je mogao uzeti ili ostaviti;

- da je tužena naknadu za obradu kredita tužitelju naplatila dana 09. listopada 2007.g. u iznosu od tadašnjih 1.203,57 kn (159,74 EUR-a, prema fiksnom tečaju konverzije određenom Odlukom o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj

-Narodne novine br. 85/2022).

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da se predmetna ugovorna odredba smatra nepoštenom, pri čemu je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da tužitelj nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga zaključuje da su ispunjeni svi uvjeti da bi se sporni dio odredba čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu smatrao nepoštenim, a posljedično tome i ništetnom. Pored navedenog takvim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa sukladno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO-a).

9.1. Prvostupanjski sud se jedino pogrešno pozvao na odredbe ZZP/03, jer je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/07 koji je, međutim, u odredbama članaka 99. i 100. stavka 1. propisivao isto što i ZZP/03 u odredbama članaka 84. te 81. Naime, sporni ugovor je sklopljen 19. rujna 2007.g., a ZZP/07 je stupio na snagu 25. 07. 2007., pa je isti dakle sklopljen za važenja ZZP/07.

10. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

11. Sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu odredbe čl. 6. ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

12. Prema odredbi čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih.

14. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je sporni dio odredbe čl. 6. ugovora o kreditu suprotan načelu savjesnosti i poštenja.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz utvrđenja suda proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

17. Upravo stoga takvom je ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna (čl. 324. ZOO-a).

18. Neosnovano je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje navedenih naknada, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

18.1. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

19. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina (čl. 225. ZOO-a). Primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 6. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

19.1. U tom smislu, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

20. Neosnovano tužena pobija prvostupanjsku odluku u dijelu kojim odlučeno o početku tijeka zakonskih zateznih kamata. Naime, tužena je povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini 2,00 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tužena; koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnula tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja; nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

21. Žalbu tužene na odluku o parničnom trošku ovaj je sud je ispitao u okviru žalbenih navoda (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

22. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju primijenio odredbu čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a kada je tužitelju priznao trošak ročišta objave odluke budući je riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više, jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke (čl. 335. st. 7. i 8. ZPP-a), uz koji se vežu pravne posljedice (rok za žalbu - čl. 335. st. 9. u svezi s čl. 348. st. 1. ZPP-a).

23. Prvostupanjski sud je pravilno temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 4. t. 1. Zakon o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/202320) priznao tužitelju i trošak sudskih pristojbi tužbe i presude jer se ne radi o postupku koji je potrošač pokrenuo na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

24. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. ZPP-a.

25. Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (sastava žalbe i sudske pristojbe iste) je odbijen sukladno odredbama članka 166. stavak 1., u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspjela.

U Šibeniku, 23. rujna 2025.g.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić