Poslovni broj: P-5513/2023-27

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, [adresa], zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. rujna 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 246-46/2007 kojeg su dana 19.6.2007.godine zaključili tužitelj LH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB 14036333877, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učine za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB 14036333877 isplatiti tužitelju LH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.028,83 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- na iznos od 0,46 € od dana 7.8.2007.godine

- na iznos od 0,79 € od dana 7.9.2007.godine

- na iznos od 0,25 € od dana 4.12.2007.godine

- na iznos od 0,75 € od dana 3.1.2008.godine

- na iznos od 3,35 € od dana 2.2.2008.godine

- na iznos od 4,33 € od dana 1.3.2008.godine

- na iznos od 6,77 € od dana 1.4.2008.godine

- na iznos od 3,19 € od dana 1.5.2008.godine

- na iznos od 1,78 € od dana 3.6.2008.godine

- na iznos od 3,52 € od dana 1.7.2008.godine

- na iznos od 0,96 € od dana 1.8.2008.godine

- na iznos od 1,09 € od dana 2,9.2008.godine

- na iznos od 3,00 € od dana 2.10.2008.godine

- na iznos od 14,11 € od dana 1.11.2008.godine

- na iznos od 8,31 € od dana 3.12.2008.godine

- na iznos od 16,40 € od dana 1.1.2009.godine

- na iznos od 17,93 € od dana 3.2.2009.godine

- na iznos od 18,61 € od dana 3.3.2009.godine

- na iznos od 16,72 € od dana 1.4.2009.godine

- na iznos od 17,35 € od dana 1.5.2009.godine

- na iznos od 14,40 € od dana 2.6.2009.godine

- na iznos od 12,23 € od dana 1.7.2009.godine

- na iznos od 12,81 € od dana 1.8.2009.godine

- na iznos od 13,95 € od dana 1.9.2009.godine

- na iznos od 13,85 € od dana 1.10.2009.godine

- na iznos od 12,70 € od dana 3.11.2009.godine

- na iznos od 14,87 € od dana 1.12.2009.godine

- na iznos od 16,61 € od dana 1.1.2010.godine

- na iznos od 19,08 € od dana 2.2.2010.godine

- na iznos od 18,40 € od dana 3.3.2010.godine

- na iznos od 21,88 € od dana 1.4.2010.godine

- na iznos od 21,24 € od dana 1.5.2010.godine

- na iznos od 22,48 Eura od dana 1.6.2010.godine

- na iznos od 33,24 € od dana 1.7.2010.godine

- na iznos od 31,03 € od dana 3.8.2010.godine

- na iznos od 37,79 € od dana 1.9.2010.godine

- na iznos od 35,45 € od dana 1.10.2010.godine

- na iznos od 31,69 € od dana 3.11.2010.godine

- na iznos od 39,63 € od dana 1.12.2010.godine

- na iznos od 49,72 € od dana 1.1.2011.godine

- na iznos od 42,57 € od dana 1.2.2011.godine

- na iznos od 44,17 € od dana 3.3.2011.godine

- na iznos od 42,13 € od dana 1.4.2011.godine

- na iznos od 42,71 € od dana 1.5.2011.godine

- na iznos od 56,22 € od dana 1.6.2011.godine

- na iznos od 57,53 € od dana 1.7.2011.godine

- na iznos od 68,81 € od dana 2.8.2011.godine

- na iznos od 63,02 € od dana 1.9.2011.godine

- na iznos od 56,67 € od dana 1.10.2011.godine

- na iznos od 55,99 € od dana 1.11.2011.godine

- na iznos od 55,50 € od dana 1.12.2011.godine

- na iznos od 58,53 € od dana 1.1.2012.godine

- na iznos od 61,17 € od dana 1.2.2012.godine

- na iznos od 61,52 € od dana 1.3.2012.godine

- na iznos od 59,70 € od dana 1.4.2012.godine

- na iznos od 60,93 € od dana 1.5.2012.godine

- na iznos od 61,77 € od dana 1.6.2012.godine

- na iznos od 60,35 € od dana 1.7.2012.godine

- na iznos od 60,73 € od dana 1.8.2012.godine

- na iznos od 59,66 € od dana 1.9.2012.godine

- na iznos od 57,40 € od dana 2.10.2012.godine

- na iznos od 59,85 € od dana 1.11.2012.godine

- na iznos od 61,02 € od dana 1.12.2012.godine

- na iznos od 60,17 € od dana 1.1.2013.godine

- na iznos od 55,54 € od dana 1.2.2013.godine

- na iznos od 59,47 € od dana 1.3.2013.godine

- na iznos od 59,81 € od dana 3.4.2013.godine

- na iznos od 58,27 € od dana 1.5.2013.godine

- na iznos od 53,49 € od dana 1.6.2013.godine

- na iznos od 53,37 € od dana 2.7.2013.godine

- na iznos od 54,54 € od dana 1.8.2013.godine

- na iznos od 56,43 € od dana 1.9.2013.godine

- na iznos od 59,04 € od dana 1.10.2013.godine

- na iznos od 57,69 € od dana 1.11.2013.godine

- na iznos od 58,64 € od dana 1.12.2013.godine

- na iznos od 59,73 € od dana 1.1.2014.godine

- na iznos od 60,40 € od dana 1.2.2014.godine

- na iznos od 61,82 € od dana 1.3.2014.godine

- na iznos od 61,35 € od dana 1.4.2014.godine

- na iznos od 59,78 € od dana 1.5.2014.godine

- na iznos od 59,28 € od dana 1.6.2014.godine

- na iznos od 59,34 € od dana 1.7.2014.godine

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, [adresa], naknaditi tužitelju LH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.450,00 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.09.2025.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu pod brojem 246- 46/2007 od dana 19.06.2007. na iznos od 15.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 7,5% dekurzivno godišnje. Rok otplate kredita iznosi 7 godina u 84 anuiteta.

2.

U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu bio upisan pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], Podružnica [adresa]. Trgovački sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj: Tt-16/22619 od 11.06.2016.g. u sudski registar upisao promjenu tvrtke i promjenu odredbi Statuta tuženika pod tvrtkom Addiko Bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877. Slijedom navedenog tužitelj je kao tuženika naznačio Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, a sukladno aktualnim podacima iz sudskog registra.

3.

Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu kojom traži da sud obveže tuženika sukladno odredbi čl. 186. b. st. 3. ZPP-a na dostavljanje potrebnih podataka kako bi tužitelj mogao postaviti valjani tužbeni zahtjev.

4.

U čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

Anuiteti dospijevaju zadnjeg datuma u mjesecu.

5.

Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) je ništetna jer je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013.g., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim Ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 96/03 i to čl. 81., 82. i 90.), a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 i to čl. 96. i 97.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.

Ova presuda Pž-6632/17 potvrđena je i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g.

7.

Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13), navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku za sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

8.

Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19), a identična je i odredba čl. 138. a ranijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene.

9.

Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 13.11.2024.g. potražuje na ime pretplate temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope, iznos glavnice od 3.028,83 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu parničnog troška sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

10.

Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit zadnjom uplatom anuiteta.

11.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare koji se odnosi na stjecanje bez osnove od pet godina.

12.

Utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet te nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i automatskoj vezanosti parničnog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Sve kada bi i presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

13.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača), jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora. 14.

Isto tako niti tuženik nije znao, niti mogao znati kakva će biti buduća kretanja tečaja CHF-a jer je tečaj CHF-a u razdoblju od 2003. do 2008.g. uglavnom padao, a i tuženik je kao i sam tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

15.

Stoga tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP- a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tuženik tužitelju osporava svojstvo potrošača, te predlaže da sud uzme u obzir negativne razlike, tj. manje plaćene iznose kada je tečaj ili valuta bila niža.

16.

Stoga, tuženik čineći nespornim da je ugovorena valutna klauzula drži da ista nije ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja i da slijedom toga nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

17.

U dokaznom postupku sud je pročitao Zahtjev za izdavanje dokumentacije (list 12), pročitana je metodologija promjene kamatnih stopa (list 37-63), članak o kreditima u CHF-u (list 74-104), članci objavljeni u časopisu banke Hypo Times (list 160-168), pregled kamatnih stopa na kredite (list 252-256), mišljenje o ispravnosti Kalkulatora konverzije (list 257), pročitan je otplatni plan za kredit (list 288-300), Ugovor o kreditu (list 301-305), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. (list 330-336), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 354- 355).

18.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

19.

S obzirom da je tužitelj postavio stupnjevitu tužbu, sud je donio rješenje kojim se nalaže tuženiku dostaviti podatke potrebne za utvrđenje visine tražbine, te je tuženik nakon dobivenog rješenja tražene podatke dostavio radi čega je bilo moguće provesti vještačenje radi utvrđivanja visine tražbine i postavljanje tužbenog zahtjeva.

20.

Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu vezan za valutu CHF. Rok otplate kredita je iznosio 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, a kredit se otplaćivao u 84 mjesečna anuiteta.

21.

Nije niti sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen zadnjom uplatom anuiteta.

22.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

23.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, te je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

24.

U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

25.

U odgovoru na tužbu i u tijeku postupka tuženik je predložio saslušanje tužitelja kao stranke.

26.

Tužitelj LH iskazao je da je podignuo kredit vezan za valutu CHF kako bi renovirao dio kuće i uredio kupaonu koja je u vlasništvu njegovog oca. U vrijeme kada je dignuo kredit, ti krediti vezani za valutu CHF su bili izuzetno popularni i govorili su svi o tim kreditima sve najbolje, a isto tako i u banci mu je predočeno da je CHF jednako sigurna valuta kao i euro, a da je za njega puno povoljnija jer je niža kamata i niži tečaj pa će mu i anuiteti biti niži. Predmetni kredit je podignut 2007., pa su anuiteti vrlo kratko vrijeme bili onakvi kako je to ugovoreno Ugovorom o kreditu. Ubrzo je došlo do porasta anuiteta. U samom početku anuitet mu je iznosio cca. 1.050,00 kn, pa je narastao do 1.500,00 kn. Kredit je otplatio zadnjom uplatom anuiteta i to je bilo negdje tijekom 2014.

27.

Navodi da nije bilo nikakve mogućnosti za pregovore oko uvjeta kredita već je dobio napisan i otisnut sadržaj unaprijed, dali su mu taj Ugovor u ruke i poslali ga kod javnog bilježnika da ovjeri potpis. Ispred banke u javnobilježničkom uredu nije bilo nikoga. Javni bilježnik mu ništa nije objašnjavao glede kamate, glede valute i glede tečaja već mu je samo ukratko priopćio ono što bilježnici govore prigodom solemnizacije Ugovora. Kada je dizao kredit bio je zaposlen u turističkoj agenciji. Kreditna sposobnost mu je bila slaba, brata je morao uzeti za jamca, pa nije niti imao kreditnu sposobnost u eurima. Kredit je bio u visini od 15.000,00 CHF-a. U to vrijeme nije bio vlasnik obrta, trgovačkog društva ili dioničkog društva. Ugovor je pročitao ali je mogao razumjeti ono što je mogao razumjeti kao laik, a ništa mu posebice nije objašnjavano niti je bio upozoren na mogućnost porasta tečaja anuiteta ukoliko dođe do neke promjene na tržištu. Na pitanje pun. tuženika odgovara da je on otplaćivao predmetni kredit trajnim nalogom. Na pitanje pun. tuženika da li mu je javni bilježnik objašnjavao stavke Ugovora o kreditu kojega je ugovarao, odgovara da nije, već je samo nešto spominjao oko solemnizacije, a prvenstveno koliko ga to košta.

28.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja saslušanog kao stranke jer je logičan, uvjerljiv i u povezanosti sa materijalnim dokazima u spisu.

29.

Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

30.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

31.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

32.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

33.

Time je sud utvrdio da je neosnovan istaknuti prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač jer je razvidno da je kredit podigao za osobne potrebe. Pri tome je teret dokaza na tuženiku da tužitelj nije bio potrošač, kako je o tome zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018 od 26.05.2020.

34.

Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

35.

Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

36.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

37.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 2. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

38.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

39.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

40.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

41.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/ 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

42.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

43.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

44.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

45.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

46.

Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

47.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 L i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

48.

Radi navedenog valjalo je utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza povrata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća i odlučiti kao u toč. I. izreke.

49.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu dana 19.06.2007. na iznos od 15.000,00 CHF-a. Rok otplate je bio 7 godina u 84 anuiteta, tečaj CHF na dan isplate kredita je bio 4,405, a ugovorena kamatna stopa 7,50%. Kamatna stopa se tijekom otplate kredita mijenjala od inicijalne od 7,50% do 9,64% godišnje do kraja otplate kredita. Stoga ukupan iznos preplate kredita iznosi 3.028,83 €.

50.

Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 0,95 €. Na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo primjedaba pa ga je sud u cijelosti prihvatio jer je dan temeljem svih relevantnih podataka i izračuna.

51.

Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a nakon što je tužitelj postavio tužbeni zahtjev tuženik je naveo da ukoliko sud nađe tužbeni zahtjev osnovanim da je sud dužan uzeti i obzir i iznose odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF-a bio niži od početnog.

52.

U odnosu na tzv. negativne razlike ovaj sud ukazuje da je riječ o potraživanju koje tužitelj nije utužio, a tuženik ih nije postavio u formalnom obliku (u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja).

53.

Sud u parničnom postupku sukladno načelu dispozicije odlučuje u granicama zahtjeva čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22; dalje u tekstu ZPP). Predmetno načelo znači da sud u parničnom postupku ima ovlaštenje odlučivati samo o onome što su stranke obuhvatile svojim zahtjevima, a suprotno postupanje (ako sud presudom prekorači tužbeni zahtjev) dovodi do bitne povrede postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

54.

Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplata za one mjesece gdje je platio više, pa stoga tužitelj ima pravo tražiti ono što je preplatio i ima pravo postaviti tužbeni zahtjev o kojem će sud odlučiti, pa slijedom toga sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i ne može, niti smije dosuditi stranci više od onoga što je zatražila.

55.

U ovom postupku je sporno da li sud po službenoj dužnosti treba uzeti u obzir i ona potraživanja (tzv. negativna) koja tužitelj nije utužio, a tuženik je na njih ukazao bez isticanja protutužbenog zahtjeva ili prigovora prijeboja. Ovaj prvostupanjski sud drži da bi se uzimanjem u obzir iznose koje niti jedna od stranaka nije utužila, po službenoj dužnosti, postupilo suprotno načelu dispozicije, suprotno činjenici da sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka, te bi prekoračio tužbeni zahtjev što dovodi do bitne povrede postupka. Još važnije, takvim postupanjem u sklopu kojeg bi sud djelovao po službenoj dužnosti (u korist banci odnosno van okvira zaštite potrošača) bi u bitnom bilo narušeno pravo tužitelja kao potrošača na raspravljanje i korištenje pravnih sredstava. Ovo stoga jer stranke u odnosu na sva potraživanja i postavljene zahtjeve moraju imati mogućnost očitovanja i ulaganja prigovora, poput prigovora zastare.

56.

Glede negativnih razlika donesen je konačni stav VSRH koju presudu je donijelo prošireno vijeće VSRH dana 18.12.2023. u predmetu Rev-549/23.

57.

U toj presudi je VSRH zauzeo jasan stav u svezi negativnih razlika i naveo je da:

- kada tuženik ističe prigovor radi prijeboja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne, te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena.

- Isto to vrijedi i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

- u tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

58.

Dakle da bi sud uopće mogao razmatrati prigovor radi prijeboja mora biti istaknut procesnopravni prigovor radi prijeboja ili u slučaju kompenzacije ( građanskopravni prijeboj), a ti zahtjevi moraju biti istaknuti kao protutužbeni zahtjev i to do zaključenja prethodnog postupka.

- time je promijenjen stav VSRH glede negativnih razlika iz predmeta Rev- 1277/22.

59. Postavljeno pitanje za koje je dopuštena revizija je glasilo:

"Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?"

Odgovor na to pitanje gasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

60.

Stoga tuženiku ne pripadaju nikakve tzv. negativne razlike.

61.

Neosnovan je istaknuti prigovor zastare tražbine jer je tužba u ovom predmetu podnesena dana 07.06.2023., a zastara tražbine temeljem valutne klauzule je nastupila dana 14.06.2023., čime je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka.

62.

Kako je sud provedenim vještačenjem u cijelosti utvrdio osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos glavnice od 3.028,83 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

63.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

64.

Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

65.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

66.

Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa.

67.

Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO- a, po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za tri postotna poena i na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

68.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

69.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 5 podnesaka (10.01.2021., 19.01.2024., 08.03.2024., 13.11.2024. i 25.04.2025.), svako po 100 bodova, troška zastupanja na 3 ročišta (11.09.2024., 06.05.2025. i 23.09.2025.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

70.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 900 bodova / 1.800,00 €.

71.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 450,00 €, te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 €, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.450,00 €.

72.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

73.

Radi navedenog odlučeno je kao u toč. I. do III. izreke.

U Zagrebu, dana 23. rujna 2025. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika