Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-376/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak, kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i Siniše Pleše kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog ĐT zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenog ĐT, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj K-109/2024-23 od 14. travnja 2025., u javnoj sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025. u prisutnosti okrivljenog ĐT i zamjenika branitelja okrivljenika Stjepana Brčića, odvjetnika iz Zagreba,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba okrivljenog ĐT kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Splitu, broj K-109/2024-23 od 14. travnja 2025. okrivljeni ĐT proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevare – opisano u članku 236. stavku 2. u vezi stavka 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 236. stavku 2. KZ/11, te je na temelju članka 236. stavka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na t emelju članka 56. i 62. KZ/11 okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11 okrivljeniku je uz izrečenu uvjetnu osudu naložena i posebna obveza da u roku od 6 (šest) mjeseci po pravomoćnosti presude naknadi oštećenom KT, OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročenu štetu u iznosu od 11.945,05 eura (jedanaest tisuća i devetsto četrdeset pet eura i pet centi). Okrivljenik je na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11 upozoren da se izrečena uvjetna osuda može opozvati i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora, ukoliko ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri dosuđenu posebnu obvezu u navedenom roku od 6 (šest) mjeseci. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu ZKP) oštećenom KT dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 11.945,05 eura te je naloženo okrivljenom ĐT da naknadi navedeni iznos oštećenom KT u roku od 6 (šest) mjeseci po pravomoćnosti presude, dok je u preostalom dijelu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu . Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 6. ZKP prvostupanjski sud je naložio okrivljeniku da naknadi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 800,00 eura (osamsto eura) u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljeni ĐT po branitelju Željku Vrdoljaku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Ljubičić & Vrdoljak d.o.o. iz Splita, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno i „manjkavo“ utvrđenog činjeničnog stanja i „odluke o sankciji“. U žalbi je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se on oslobodi od optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi je ujedno predloženo da se okrivljenik i njegov branitelj obavijeste o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća čemu je ovaj sud udovoljio.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Sjednica vijeća drugostupanjskog vijeća održana je na temelju odredbe članka 475. stavka 4. KZ/11 jer državni odvjetnik, iako uredno obaviješten nije pristupio sjednici vijeća, dok su sjednici vijeća bili nazočni okrivljeni ĐT i zamjenik branitelja okrivljenika odvjetnik Stjepan Brčić koji su iznijeli navode i prijedloge iz žalbe.
6. Žalba okrivljenog ĐT nije osnovana.
7. Nije u pravu okrivljenik kada u žalbi navodi da pobijana presuda nema razloge o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni i proturječni glede (ne) utvrđene inkriminacije, da se obrazloženje presude svodi na citiranje izvedenih dokaza bez valjane analize istih i bez valjanih zaključaka jer nedostaje obrazloženje koje bi opravdalo stav suda kako bi se u postupanju okrivljenika obistinila bitna obilježja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret i zbog kojeg je proglašen krivim, čime da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Međutim, nasuprot takvom stavu okrivljenika, prvostupanjski sud je dao razloge za svoje utvrđenje koji novčani iznos je okrivljenik posudio od oštećenika (toč. 8.), postojanje prijevarne namjere na strani okrivljenika u inkriminirano vrijeme (toč. 19.), kao i postojanje činjenica koje je okrivljenik „navodno“ lažno prikazao oštećeniku da bi ostvario naum za pribavljanje imovinske koristi (toč. 17. i 16.7.). Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne, valjane i u svemu dostatne razloge za svoja utvrđenja, bez proturječja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.
8. Osporavajući pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja (zapravo samo pravilnost), okrivljenik u žalbi navodi da nije dokazana njegova prijevarna namjera te je pogrešna ocjena suda o vjerodostojnosti njegove obrane zbog čega je pogrešan zaključak da je on počinio terećeno kazneno djelo, nego smatra da se radi o građanskopravnom odnosu s oštećenikom. Međutim, okrivljenik ne osporava da je naručio izradu namještaja od društva Fin namještaj d.o.o., vlasništvo JT, te je radi plaćanja naručenog namještaja od KT zatražio pozajmicu u iznosu od 11,945,05 eura / 90.000 kuna, koji novčani iznos mu je KT i posudio te je okrivljenik platio isporučeni namještaj JT. Prema dokumentaciji o poslovnom odnosu okrivljenika s trgovačkim društvom Fin namještaj d.o.o., posebice predračuna br. 2910/13 od 29. listopada 2013. (list 61 spisa) i iskazu svjedoka JT, proizlazi da je okrivljenik bio upoznat s iznosom cijene izvedenih radova i prema iskazu tog svjedoka proizlazi da je nekoliko dana prije završetka radova okrivljenik bio obaviješten da će radovi u stanu biti gotovi 20. siječnja 2014. i da bi mu tada trebao platiti. Stoga je potpuno nevjerodostojna obrana okrivljenika da bi izrađeni namještaj trgovačkom društvu Fin namještaj d.o.o., odnosno JT, trebao platiti za dva mjeseca jer tako nešto ne proizlazi niti iz računa (list 60.) u kojem nije navedena odgoda plaćanja. Okrivljenik po završetku radova namještaj nije želio platiti zbog čega radnici trgovačkog društva Fin namještaj d.o.o., po nalogu JT, nisu izašli iz stana okrivljenika dok se dug za namještaj ne podmiri. I okrivljenik i JT su predmetni spor prijavili policiji, ali su ipak postigli dogovor da se spor riješi plaćanjem namještaja te je, prema obrani okrivljenika, iskazu oštećenog KT i svjedoka JT, novac na ime isplate cijene za izrađeni namještaj okrivljenik posudio od KT i u njegovoj prisutnosti ga predao JT. Oštećeni KT navodi da je prilikom posudbe novca dogovor bio da mu okrivljenik odmah sutra vrati posuđeni novac pa kako mu ovaj nije vratio novac on ga je zvao, a okrivljenik mu je rekao da je na putu za Ameriku i da će mu novce vratiti kada se vrati s puta. Okrivljenik je postigao dogovor s JT da mu se vrati automobil Mercedes E280, koji je okrivljenik predao JT na ime plaćanja dijela cijene radova, i to na način da ga preda KT. Prema iskazu oštećenog KT proizlazi da je dogovorio s okrivljenikom da će posuđeni iznos od 90.000,00 kuna biti umanjen za 2.000,00 eura, koji iznos su okrivljenik i on procijenili kao vrijednost predmetnog automobila, ali okrivljenik niti u tom dijelu nije poštovao dogovor već je oštećenika prijavio za krađu predmetnog vozila i ponovno preuzeo to vozilo od krajnjeg kupca iz čega proizlazi da niti u iznosu vrijednosti osobnog automobila Mercedes E280 okrivljenik nije namirio oštećenika. Oštećeni KT navodi da mu ništa od dugovanog iznosa nije plaćeno, a okrivljenik u obrani navodi da je 2019. nazvao KT da konačno „završe ovu priču“ i predao mu preostali iznos za isplatu vrijednosti stana, dok je smatrao da mu iznos od 90.000,00 kuna koje je od njega posudio „više ne duguje jer je od tada pala vrijednost dolara i jer mu je uništen osobni automobil Mercedes E280“. Međutim, prema iskazu svjedoka NT (koji ne poznaje ni okrivljenika ni oštećenog KT), predmetno vozilo je bilo u ispravnom i voznom stanju, zbog čega ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je vozilo odvezeno vučnom službom angažiranom od okrivljenika jer nije bilo registrirano. Iz ponude Autokuće Pecić (list 66.) ne proizlazi da se radi o oštećenjima i kvaru predmetnog vozila zbog kojih bi auto bio „uništen“, već o uobičajenoj zamjeni istrošenih dijelova vozila (npr. gume, kočioni sustav i sl.). Kada se ima na umu da je okrivljenik prilikom prvog ispitivanja osporio da bi od oštećenika uopće pozajmio novac i njegovo obrazloženje da je tada lagao jer su ga tako nagovorili „jer svi pred sudom lažu“, tada je pravilno prvostupanjski sud obranu okrivljenika cijenio kao nevjerodostojnu i usmjerenu na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Kako je člankom 449. stavkom 1. ZKP propisano, između ostalog, da se presuda mora odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici, tada detaljni i opširni navodi žalbe okrivljenika o, po njegovom mišljenju, nekorektnom odnosu oštećenog KT u postupku kupnje stana, nisu relevantni za utvrđivanje kaznene odgovornosti okrivljenika za inkriminirano mu kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavka 2. KZ/11. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud, na osnovu svih provedenih dokaza koje je analizirao kako pojedinačno, ali i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da je dokazano da je okrivljenik, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, doveo oštećenog KT lažnim prikazivanjem činjenica da će mu posuđeni novac za plaćanje namještaja vratiti po povratku s putovanja, doveo u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini tako da mu posudi novac, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist u iznosu 11,945,05 eura / 90.000 kuna, a okrivljenik je postupao s namjerom pribavljanja takve koristi . Za takva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao jasne, iscrpne i nedvosmislene razloge o svim odlučnim činjenicama koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga je, na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Kaznenog zakona kada je okrivljenika proglasio krivim zbog inkriminiranog mu kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 2. KZ/11. Kako okrivljenik ne osporava da oštećeniku nije vratio pozajmljeni novac, pravilno je prvostupanjski sud dosudio oštećeniku postavljeni imovinskopravni zahtjev u visini pozajmljenog iznosa, pa žalba okrivljenika niti u tom dijelu nije osnovana.
9. Nije u pravu okrivljenik niti kada se žali zbog odluke o kazni smatrajući da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu i nije dostatno vrednovao protek vremena. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Tako je, ispravno, prvostupanjski sud na strani okrivljenika kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost. Imajući na umu navedeno i vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11) i o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da je osuda okrivljenika na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i potom izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje od 2 (dvije) godine - u cijelosti primjerena svim navedenim okolnostima. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, uvjetnom osudom na koju je okrivljenik osuđen i izrečenom posebnom obvezom iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11 ispuniti će se svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno, u dovoljnoj će se mjeri utjecati kako na okrivljenika tako i na sve ostale da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Stoga, blaže kažnjavanje za koju se zalaže okrivljenik nije osnovano.
10. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. i 2. ZKP te nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenika, a na koje povrede pazi po službenoj dužnosti. S obzirom na sve navedeno, valjalo je primjenom članka 482. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 23. rujna 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Lidija Vidjak
