Republika Hrvatska

Gž-750/2021-2

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju po punomoći odvjetnici u ZOU "Anita Vrkić i Iva Vrkić" iz Rijeke, protiv tuženice: ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, koju zastupaju po punomoći odvjetnici u OD "Metelko, Knežević & Partneri" iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-1727/2019 od 28. siječnja 2021. godine, u sjednici održanoj 23. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se u pobijanom dijelu - u odluci o glavnoj stvari (točka 1. izreke) i u dosuđujućem dijelu u odluci o trošku (dio točke 2. izreke) - potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1727/2019 od 28. siječnja 2021. godine.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženici da isplati tužitelju na ime preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 10.410,33 kuna, te na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 34.339,02 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine novčane iznose pobliže navedene u točkama 1./I. i 1./II. izreke, kao i iznos od 30.453,21 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2016. godine do isplate (točka 1./III.). Ujedno je obvezan tužitelj nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 7.437,50 kuna, dok je s ostatkom zatraženog parničnog troška tuženica odbijena (točka 2. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u odbijajućem dijelu (točka 1. izreke), te u dosuđujućem dijelu odluke o trošku (dio točke 2. izreke) zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženica je predložila da se žalba tužitelja kao neosnovana odbije.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženica u žalbi navodi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da izreka presude nije proturječna sama sebi, ni obrazloženju koje je sastavljeno sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP i u kojem su navedeni potpuni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza.

5.1. Nije ostvarena ni daljnja u žalbi istaknuta bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP, jer su dokazi ocijenjeni po prvostupanjskom sudu u skladu sa odredbom članka 8. ZPP.

5.2. Konačno, nije počinjena ni bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP, koju tužitelj vidi u tomu što prvostupanjski sud na njegov prijedlog nije odredio prekid postupka u ovoj parnici u kojoj je predmet spora zahtjev potrošača za isplatu nakon što je među strankama zaključen dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15; dalje: ZID ZPK/15), a nakon što je Vrhovni sud u predmetu Rev-1042/17 podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije. Naime, odredbom članka 213. stavak 2. točka 2. ZPP, na koju se u žalbi poziva tužitelj, propisano da sud može odrediti prekid postupka - ako je zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju Ugovora Europske unije te valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije već podnesen u drugom postupku, a odluka suda ovisi o rješenju tog zahtjeva. Međutim, navedena je odredba sadržana je u članku 41. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ 70/19, dalje: ZID ZPP), koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. godine, te se, sukladno odredbi članka 117. stavak 1. ZID ZPP – ne primjenjuje u postupcima koji su pokrenuti prije njegova stupanja na snagu, niti je u odnosu na predmetnu situaciju predviđena iznimka kao u članku 117. stavcima 2., 3. i 4. ZID ZPP. U ovom predmetu postupak je započeo podnošenjem tužbe 10. lipnja 2019. godine, dakle prije stupanja na snagu ZID ZPP, pa se ne primjenjuje u konkretnoj pravnoj stvari radi čega prvostupanjski sud nije bio ovlašten prekinuti postupak pozivom na odredbu članka 213. stavak 2. točka 2. ZPP.

5.2. Stoga, a budući da nije počinjena ni koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), žalba zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

6. Nisu ostvareni ni u žalbi istaknuti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula, tuženica isplati preplaćeni iznos sa zateznom kamatom.

7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza u pobijanoj presudi pravilno utvrdio da su tužitelj i tuženica dana 31. siječnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103386210 (dalje: Ugovor) na iznos od 77.625,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da se radi o stambenom kreditu, da je ugovoren rok otplate od 360 mjeseci s početnom kamatnom stopom od 4,50% godišnje, koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom kreditora, te da je tuženik tijekom utuženog vremenskog razdoblja jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu i da se mijenjala vrijednost ugovorene valute u CHF, pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita, kao i da su stranke dana 28. siječnja 2016. godine sklopile Dodatak (Aneks br. 2) ugovoru o kreditu broj 5103386210, kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji je sklopljen suglasno kogentnim odredbama članaka 19.a -19.i ZID ZPK/15, a u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-ima, utvrđen iznos preplate/manjka i ugovoren način njezina korištenja, tj. da su stranke toga Dodatka utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, u članku 5. da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 43.548,00 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, te da je konverzijom na dan 30. rujna 2015. godine utvrđen manje uplaćeni iznos od 718,96 eura što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 5.487,16 kuna, a za iznos utvrđenog manjka koji nakon sklapanja Aneksa br. 2 Ugovora o kreditu iznosi 948,69 eura tužitelju je uvećana neotplaćena glavnica, kao i da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve tužiteljeve uplate kamate i glavnice u iznosu od 215.806,24 kuna iz razdoblja do 30. rujna 2015. godine, te u iznosu od 7.524,99 kuna u prijelaznom razdoblju od 30. rujna 2015. do sklapanja Aneksa broj 2. Ujedno je, na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju CHF na dan isplate kredita iznosi 34.339,02 kuna, kao i da razlika u mjesečnim anuitetima koje je platio tužitelj u odnosu na mjesečne anuitete da kamatna stopa nije bila promjenjiva za utuženo razdoblje ukupno iznosi 10.410,33 kuna.

7.1. Budući da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje, te kako se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, proizlazilo bi da su odredbe osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO).

8. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev za isplatu jer je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu (Aneks br. 2), zbog čega tužitelj temeljem ranije osnove koja je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu, tj. da je tužitelj koji je sklopio Dodatak ugovoru (Aneks br. 2) stavljen u poziciju sa svim onim potrošačima koji su tada sklapali ugovore o kreditu u valuti euro, s time da je tužitelj sam donio odluku o sklapanju Dodatka ugovoru, nakon što su mu po tuženici dostavljeni izračun konverzije i sva relevantna dokumentacija, a na koji Dodatak je svojom voljom pristao.

9. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije je u konkretnom slučaju ispravno, slijedom kojeg je pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno pravo – kada je odbijen tužben zahtjev.

10. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu (Aneks br. 2) sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog uda RH broj U- I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

10.1. Stoga tužitelj, koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

11. Budući da je tužitelj u ovoj parnici tužbenim zahtjevom potraživao isplatu po vještaku utvrđene pretplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom Ugovoru o kreditu, a da u konverziji nije utvrđena preplata u Dodatku ugovoru o kreditu, dakle, kako tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na iznos priznate pretplate, jer nisu utvrđeni više plaćeni iznosi koji bi tužitelju tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim.

12. Pravilna je i odluka o parničnom trošku donesena temeljem odredaba članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP. Neosnovano tužitelj ističe u žalbi da "jedini nužan trošak koji je bio potreban i na koji bi tuženik eventualno imao pravo, bio bi trošak sastava Odgovora na tužbu". Ujedno, prvostupanjski sud je, suprotno navodima žalbe, pravilno tuženici kao opravdan i potreban za vođenje parnice priznao trošak vještačenja, kao i trošak sastava podneska od 24. studenog 2020. godine jer se radi o podnesku tuženice kojim se na poziv suda očituje na nalaz i mišljenje vještaka, dok je u obrazloženju presude očitom omaškom u pisanju navedeno da se radi o podnesku tužitelja.

13. Iz navedenih razloga, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tužitelja je valjalo odbiti, u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu potvrditi, te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

14. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke, temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjevi stranaka su odbijeni, jer tužitelj nije uspio sa podnesenom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP), dok odgovor na žalbu tuženice nije bio potreban za odlučivanje podnesenoj žalbi (članak 155. ZPP).

15. U žalbom nepobijanom dijelu - odbijajućem dijelu odluke o parničnom trošku iz točke 2. izreke – prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku, 23. rujna 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić