REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Gž-246/2025-2

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Marte Plančić, kao članice vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: RL iz [adresa], sada na adresi: [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene: Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj P-83/2021-11 od 14. veljače 2025.g., u sjednici vijeća održanoj dana 23. rujna 2025.g.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-83/2021-11 od 14. veljače 2025.g.

II Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno: ″ I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 12.4. Ugovora o kreditu, broj 9012412053, solemniziranog kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem Ov-7462/2007 dana 20. travnja 2007., u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II Tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dužna je tužiteljici RL iz [adresa], sada na adresi: [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 514,25 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dužna je tužiteljici RL iz [adresa], sada na adresi: [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 575,77 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom prvostupanjsku odluku pobija tužena zbog apsolutno bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) sa prijedlogom da je ovaj sud preinači u njezinu korist, obveže tužiteljicu na naknadu joj troškova prvostupanjskog kao i ovog žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku (u granicama iz čl. 365. st. 1. ZPP-a) i postupak koji joj je prethodio ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena ijedna od povreda na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), a niti one istaknute u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a; te je pravilno primijenjeno i materijalno pravo.

6. Predmet ove parnice je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.4. Ugovora o kreditu, broj 9012412053, solemniziranog kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem Ov-7462/2007 dana 20. travnja 2007., u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna."; te zahtjev tužiteljice da joj isplati iznos od 514,25 EUR, koji je platila tuženoj s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 25. travnja 2007.g.

7. Polazeći od utvrđenja:

- da su 20. veljače 2007.g. stranke sklopile Ugovor o kreditu, broj 9012412053, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem Ov-7462/2007 dana 20. travnja 2007. (dalje: Ugovor) temeljem kojeg je tužena tužitelju isplatila kunsku protuvrijednost iznosa od 57.250,00 CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita;

- da se radi o tipskom, od strane tužene unaprijed pripremljenom ugovoru;

- da tužiteljica ima svojstvo potrošača;

- da tužiteljici nitko nije pojasnio odredbe ugovora, pa tako niti na što se odnosi ulazna naknada i na koji način je ona utvrđena i od čega se sastoji;

- da nikakvi stvarni pregovori glede naknade za obradu kredita nisu vođeni;

- da se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, na način da je postupala po principu uzmi ili ostavi;

- da je tužena naknadu za obradu kredita tužitelju naplatila dana 25. travnja 2007.g. u iznosu od tadašnjih 3.874,69 kn (514,25 EUR-a, prema fiksnom tečaju konverzije određenom Odlukom o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - Narodne novine br. 85/2022).

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da se predmetna ugovorna odredba smatra nepoštenom, pri čemu je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da tužitelj nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga zaključuje da su ispunjeni svi uvjeti da bi se sporni dio odredbe čl. 12.4. Ugovora smatrao nepoštenim, a posljedično tome i ništetnim. Pored navedenog takvim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa sukladno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO-a).

9. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

10. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, na tuženoj je bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i visini te naknade, što tužena nije dokazala. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

11. Prema odredbi čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita sa određenom gornjom granicom), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih.

13. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je sporni dio predmetne odredbe Ugovora suprotan načelu savjesnosti i poštenja, te je pravilno kod ocjene postupanja tužene u skladu sa čl. 4. ZOO-a, a kako to obrazlaže u odlomku 16., zapravo ocijenio je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, proizlazi da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

14. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, a kako to pogrešno navodi tužena u žalbi, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz utvrđenja suda proizlazi da u konkretnom slučaju bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

15. Upravo stoga takvom je ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna (čl. 324. ZOO-a).

16. Neosnovano je i ukazivanje tuženika kako je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno prema odredbama ZOO-a, te da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima. To stoga jer okolnost što je zakonom dopušteno sklapanje tipskih ugovora i ugovaranje navedenih naknada, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

16.1. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

17. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina (čl. 225. ZOO-a). Primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 6. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a pri kojem stavu je Vrhovni sud Republike Hrvatske ostao i u odluci Rev-135/2025 od 19. veljače 2025.g. kojom je ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024., na koju se u prilog svojim navodima o osnovanosti prigovora zastare poziva tužena u žalbi.

17.1. U tom smislu, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

18. Neosnovano tužena pobija prvostupanjsku odluku u dijelu kojim odlučeno o početku tijeka zakonskih zateznih kamata. Naime, tužena je povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini 1,5% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tužena; koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnula tužiteljici

- potrošaču bez mogućnosti pregovaranja; nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

19. Žalbu tužene na odluku o parničnom trošku ovaj je sud je ispitao u okviru određenih žalbenih navoda (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

20. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju primijenio odredbu čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a kada je tužitelju priznao trošak ročišta objave odluke budući je riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više, jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke (čl. 335. st. 7. i 8. ZPP-a), uz koji se vežu pravne posljedice (rok za žalbu - čl. 335. st. 9. u svezi s čl. 348. st. 1. ZPP-a).

21. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. ZPP-a.

22. Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (sastava žalbe i sudske pristojbe iste) je odbijen sukladno odredbama članka 166. stavak 1., u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspjela.

U Šibeniku, 23. rujna 2025.g.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić