Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-270/2024-3

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Jasmine Crnić člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Sisku, OIB 84397956623, Ulica lipa 4, Sisak, protiv tuženika C.I.O.S. SRF d.o.o. za proizvodnju i usluge, OIB 88562088929, Božidara Adžije 19, Sisak, kojeg zastupa punomoćnik Denis Marinković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Barać&Marinković u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-16/2023-25 od 10. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika C.I.O.S. SRF d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-16/2023-25 od 10. travnja 2024. u pobijanom dijelu točke I. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Tuženik C.I.O.S. SRF d.o.o. za proizvodnju i usluge, OIB 88562088929, Božidara Adžije 19, Sisak dužan je tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Sisku, OIB 84397956623, Ulica lipa 4, Sisak na račun broj:

[broj bankovnog računa], poziv na broj: HR26, 5908-27-19-03525036841 platiti iznos od 10.907,19 eura (desettisućadevetstosedameura i devetnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 5. ožujka 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja HZMO u dijelu u kojem isti potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 10.907,19 eur tekuću od 6. veljače 2023.(dan podnošenja tužbe) pa do zaključno 4. ožujka 2023., kao neosnovan.“

2. Protiv točke I. izreke te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je iz svih žalbenih razloga i to bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da se ukine i vrati na ponovno suđenje. Ujedno potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) na koju sadržajno ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

6. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

7. U postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku i iz spisa predmeta u bitnom proizlazi:

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje HZMO) od 10. siječnja 2018. Up/I 141-06/17-01/03525036841, URBROJ: 341-15-05/3-17-19043 utvrđeno da je EČ, kod kojeg je kao posljedica ozljede na radu nastalo tjelesno oštećenje od 90%, priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja počevši od 1. listopada 2016. u iznosu od 441,56 kn mjesečno, zatim od 1. siječnja 2017. u iznosu od 444,43 kn mjesečno, te nadalje od 1. srpnja 2017. u iznosu od 453,76 kn mjesečno, s time da je rješenje postalo pravomoćno 23. siječnja 2018.,

- da je rješenjem HZMO od 2. siječnja 2019. Klasa: Up/I 141-02/18-01/03525036841, URBROJ: 341-15-05/3-18-17581 utvrđeno da je EČ, kod kojeg je zbog ozljede na radu 100% nastao djelomični gubitak radne sposobnosti, određena počevši od 25. srpnja 2018. invalidska mirovina zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti u iznosu od 1.556,56 kn mjesečno, a koja isplata mu pripada počevši od 1. studenog 2018. s time da je rješenje postalo pravomoćno 29. siječnja 2019.,

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 16. veljače 2023.,

- da je predmetna šteta nastala na radu i u svezi s radom te da su i oštećeni, ali i štetnik, oba zaposlenici tuženika,

- da je čitanjem Uvjerenja o osposobljenosti od 22. travnja 2014., Zapisnika o osposobljenosti radnika za rad na siguran način, Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti radnika EČ od 29. ožujka 2017., Uvjerenja o osposobljenosti za EČ od 30. listopada 2014., Zapisnika o ocjeni osposobljenosti radnika za rad na siguran način, Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti radnika LČ od 29. siječnja 2017., utvrđeno da su radnici, a koji su bili sudionici štetnog događaja (LČ i EČ) bili osposobljeni za rad na siguran način, da su bili osposobljeni za poslove rukovanja viličarom i utovarivačem, što također proizlazi i iz Zapisnika inspekcijskog nadzora od 29. lipnja 2016., i nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu Dražena Leša,

- da je LČ kao radnik tuženika bio osposobljen za obavljanje poslova ovlaštenika za zaštitu na radu,

- da je na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka za zaštitu na radu Dražena Leša te usmenog obrazloženja utvrđeno da je EČ postupio u skladu sa pravilima zaštite na radu a vezano za radnu operaciju koju je obavljao neposredno prije ozljede iako je morao biti upoznat sa svim opasnostima i što predstavlja manipulativni prostor stroja, da nije bilo propusta u primijeni pravila zaštite na radu prilikom organizacije rada kod poslodavca (tuženika), da radni stroj s kojim je konkretna šteta počinjena nije bio ispravan u skladu sa pravilima zaštite na radu, te da LČ nije postupao u skladu sa pravilima zaštite na radu vezanim za konkretnu radnu operaciju,

- da je vještak obrazlažući svoj nalaz i mišljenje naveo da radnik LČ nije postupao u skladu s pravilima zaštite na radu jer je morao u skladu sa čl. 16. Pravilnika o sigurnosti i zdravlju pri uporabi radne opreme nadzirati opasna područja utovarivača i osigurati da se EČ ne nalazi u tom području u trenutku pokretanja utovarivača,

- da vještak nastavno navodi da je tuženik kao poslodavac učinio sve što je propisano zakonskim odredbama u organizaciji rada sukladno pravilima zaštite na radu pa je tako zaposlio stručnjaka zaštite na radu, imenovao je ovlaštenike zaštite na radu, obučio radnike za rad na siguran način te im dodijelio osobnu zaštitnu opremu,

- da vještak također navodi da je radni stroj bio redovito ispitan o čemu postoji zapisnik i uvjerenje, na stroju su vjerojatno postavljene upute za siguran rad, međutim, inspektorica rada kako nije tijekom očevida utvrdila nedostatke, propustila je izdati rješenje o ponovnom ispitivanju stroja sukladno čl. 7. st. 1. podstavak 2. i 3. Pravilnika o pregledu i ispitivanju radne opreme (NN 16/16 ) koji propisuje da se stroj mora ponovno pregledati i ispitati u slučaju iznimnih okolnosti (ozljeda na radnika na radnoj opremi) a na temelju rješenja inspektora rada, a stručnjak zaštite na radu nije savjetovao poslodavca o tim zakonskim obvezama,

- da je poslodavac u skladu s odredbom čl. 42. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14 – dalje ZZR) obvezan, u skladu s tim Zakonom, njegovim provedbenim propisima, pravilima zaštite na radu, posebnim propisima, odnosno uputama proizvođača, obavljati preglede, odnosno ispitivanje sredstava rada koja se koriste radi utvrđivanja jesu li na njima primijenjena pravila zaštite na radu i jesu li zbog nastalih promjena tijekom njihove uporabe ugroženi sigurnost i zdravlje radnika, a što je između ostalog propisano i provedbenim propisima i to Pravilnikom o pregledu i ispitivanju radne opreme koji u čl. 7. propisuje da poslodavac koji je korisnik radne opreme navedene u čl. 1. st. 2. tog Pravilnika dužan je na propisan način osigurati preglede i ispitivanje radne opreme,

- da je tuženik bio dužan, a ukoliko na to nije bio upućen od strane inspektora rada izvršiti izvanredni pregled radnog stroja jer je upravo ozljeđivanje radnika uzrokovano radnim strojem, pa kako navedeni pregled nije izvršen, i kako to osnovano ističe vještak radni stroj kojim je radnik ozlijeđen u smislu ZZR ima se smatrati neispravnim, čime ujedno potvrđuje propust poslodavca u provođenju mjera zaštite na radu,

- da je mišljenje suda da sama eventualna neispravnost stroja nije vezana za predmetnu štetu, jer kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka LČ i EČ, šteta je nastala zbog propusta u primijeni mjera zaštite na radu radnika LČ koji je saslušan kao svjedok iskazao da je do štetnog događaja došlo zbog propusta (greške) samog radnika LČ, a koji je umjesto da radni stroj pomakne unatrag pokrenuo isti unaprijed, a time korpom radnog stroja teško ozlijedio radnika EČ, čime je ne samo EČ tjelesno oštećen, već je i njegova radna sposobnost znatno umanjena,

- da je pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda na temelju sporazuma stranaka od 21. travnja 2017. utvrđeno da je LČ dana 21. svibnja 2016. počinio kazneno djelo protiv opće osiguranosti te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a koja temeljem odredbe čl. 55. st. 1. toč. 1. i 2. KZ/11 zamijenjena za rad za opće dobro,

- da je pravomoćnom presudom utvrđena kaznena odgovornost radnika tuženika za nastanak štetnog događaja, a kojom odgovornošću je sud u smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP-a vezan,

- da je svjedok EČ iskazao da njemu nitko prije štetnog događaja nije rekao gdje točno treba stajati prilikom čišćenja podesta u odnosu na radni stroj, jer mu nitko nije dao uputu kako se čisti podest, da je takav način rada bio uobičajen kod tuženika,

- da je svjedok LČ bio ovlaštenik poslodavca za zaštitu na rada pa se isti trebao pobrinuti da se sporna radnja čišćenja obavi na siguran način odnosno nije trebao uopće manipulirati sa radnim strojem prije nego li je EČ se udaljio od manipulativnog prostora stroja, te ukoliko se sam nije udaljio trebao ga je na isto upozoriti,

- da je EČ iskazao da isti nije niti smatrao da se nalazi u manipulativnom prostoru jer je smatrao da je manipulativni prostor stroja kretanje stroja unatrag a ne unaprijed, pa se odgovornost oba radnika ne može odmjeravati na isti način, a s obzirom da je LČ bio neposredno nadređeni samom EČ a osim toga je bio ovlašten od tuženika za zaštitu na radu, slijedom čega se upravo od njega zahtijevao povećan stupanj pažnje u odnosu na spornu radnu operaciju u odnosu na koju je upravo on trebao upozoriti samog EČ da ne može stajati u manipulativnom prostoru stroja te ni sam nije trebao manipulirati strojem prije nego li se EČ udalji na sigurnu udaljenost.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, unatoč tome što je vještak naveo da je poslodavac proveo mjere zaštite na radu, između ostalog osposobio radnike za rad na siguran način te proveo i druge mjere zaštite na radu, pa tako imenovao ovlaštenika zaštite na radu, sud prvog stupnja propust poslodavca odnosno konkretno njegovu odgovornost nalazi u kršenju mjera zaštite na radu, a to je upravo činjenica da je ovlaštenik poslodavca zaštite na radu LČ zbog kršenja mjera zaštite na radu uzrokovao štetni događaj. Navodi da je sukladno odredbi čl. 82. st. 2. ZZR upravo ovlaštenik zaštite na radu bio dužan obavljati poslove u skladu s odredbama zaštite na radu, a ukoliko je obavljao poslove suprotno zaštiti na radu u smislu odredbe čl. 82. st. 6. ZZR poslodavac mu je takvo ovlaštenje trebao oduzeti. Nastavno, utvrđuje da je poslodavac odgovoran za organizaciju i provođenje zaštite na radu u smislu odredbe čl. 19. st. 3. i 4. ZZR neovisno o tome je li u tu svrhu zaposlio jednog ili više stručnjaka zaštite na radu ili je obavljanje poslova zaštite na radu ugovorio s osobom ovlaštenom za obavljanje tih poslova.

9. Dakle, sud prvog stupnja je mišljenja da propust ovlaštenika poslodavca za zaštitu na radu u smislu odredbe čl. 3. i 4. ZZR je upravo propust samog poslodavca u provođenju takvih mjera slijedom čega sud smatra da je upravo tuženik odgovoran za nastupanje predmetne štete.

10. Prema pravnom shvaćanju ovog suda neosnovan je žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na pitanje odgovornosti za štetni događaj.

11. Prema odredbi čl. 19. ZZR poslodavac je odgovoran za organizaciju i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima (stavak 1.). Poslodavac u skladu sa općim propisima o radu, pravilnikom ili drugim aktom utvrđuje organizaciju provedbe zaštite na radu te prava, obveze i odgovornost njegovih ovlaštenika i radnika, ako ta pitanja nisu uređena tim zakonom i propisima donesenim na temelju njega, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu (stavak 2.). Poslodavac je odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu neovisno o tome je li u tu svrhu zaposlio jednog ili višeg stručnjaka zaštite na radu ili je obavljanje poslova zaštite na radu ugovorio s osobom ovlaštenom za obavljanje tih poslova (stavak 3.). Prenošenja ovlaštenja za provođenje zaštite na radu ne oslobađa poslodavca odgovornosti (stavak 4.). Na odgovornost poslodavca iz stavka 1. tog članka ne utječu propisane obveze radnika u području zaštite na radu (stavak 5.).

12. Prema odredbi čl. 24. st. 1. toč. 6. i 7. ZZR poslodavac koji zaštitu na radu provodi djelovanjem ovlaštenika obvezan je ovlastiti ovlaštenika, osobito za to da nadzire da radnici rade u skladu sa pravilima zaštite na radu, uputama poslodavca, odnosno proizvođača radne opreme, osobne zaštitne opreme, opasnih kemikalija i bioloških štetnosti te da koriste propisanu osobnu zaštitu opremu (točka 6.), i radniku zabrani rad ako ga obavlja suprotno podstavku 6. ovog članka (točka 7).

13. Prema odredbi čl. 25. st. 2. ZZR poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili njegova odgovornost može se umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedbi zaštite na radu.

14. U vrijeme štetnog događaja LČ bio je osposobljen za obavljanje poslova ovlaštenika zaštite na radu u smislu odredbe čl. 24. ZZR.

15. S ocjenom suda prvog stupnja da je tuženik dužan tužitelju naknadi štetu koju je pretrpio slaže se i ovaj drugostupanjski sud jer je tuženik propustio nadzirati da li radnici rade u skladu s pravilima zaštite na radu i zabraniti rad koji se obavlja suprotno pravilima zaštite na radu.

16. Odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelju i ovaj sud nalazi u propustu tuženikova ovlaštenika za zaštitu na radu da kako to propisuje odredba čl. 24. ZZR, nadzire da radnici rade u skladu s pravilima zaštite na radu, uputama poslodavca, odnosno proizvođača radne opreme, osobne zaštitne opreme, opasnih kemikalija i bioloških štetnosti te da koriste propisanu osobnu zaštitnu opremu (točka 6.), radniku zabrani rad ako ga obavlja suprotno podstavku 6. ovoga stavka (točka 7.)

17. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da poslodavac kao organizator procesa rada snosi odgovornost za primjenjivanje mjera zaštite na radu bilo da ih on provodi ili preko ovlaštenika budući da u smislu ZZR poslodavac je dužan nadgledati da li zaposlenici rade sukladno odredbama tog Zakona, drugih propisa donesenih na temelju njega, uputi poslodavca te mogu i zabraniti rad ako ga obavljaju suprotno predmetnoj odredbi.

18. Na žalbene navode tuženika treba reći da sud odlučuje koje činjenice će uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). U konkretnom slučaju sud prvog stupnja ocijenio je provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP te je za svoje uvjerenje dao logične i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Okolnosti na koje se poziva tuženik u žalbi, a koje se svode na njegovu ocjenu nalaza i mišljenja vještaka te iskaza svjedoka, nisu odlučne, budući da je sud prvog stupnja utvrdio da je ovlaštenik zaštite na radu kršio mjere zaštite na radu, a da je pri tome EČ saslušan kao svjedok iskazao da je kritične zgode obavljao rad na uobičajeni način, da ne zna gdje je trebao biti u trenutku čišćenja podesta u odnosu na radni stroj, jer mu nitko nije to rekao, iako je znao da ne smije biti u blizini stroja dok radi nije smatrao da se nalazi u manipulativnom prostoru stroja iz razloga što je stroj trebao ići unatrag, s tim da mu ovlaštenik zaštite na radu LČ niti itko drugi nikada nije zabranio rad na opisani način, suprotan pravilima zaštite na radu.

19. Pored toga iz pročitanog iskaza svjedoka ŽČ, referenta zaštite na radu, proizlazi da je znao da se rad obavlja na opisani način, a time i da može doći do nezgode, što je u uzročno posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem EČ koji je nakon što je završio s čišćenjem podesta ostao u manipulativnom prostoru stroja, pa je neosnovana tvrdnja tuženika da nije odgovoran za ozljede koje je zadobio EČ.

20. Naime, organizacija procesa rada i provođenje mjera zaštite na radu u svrhu osiguranja radnicima uvjeta za rad na siguran način, nije bila radna obveza EČ, već drugih radnika tuženika (poslovođe i ovlaštenika zaštite na radu). Pritom nije odlučno da EČ nije izvijestio poslodavca o navedenim činjenicama, odnosno da nije odbio rad, jer u postupku je utvrđeno da se rad kod tuženika uobičajeno obavljao na opisani način. Stoga, u situaciji kad je na strani tuženika bilo propusta u kontroli i provođenju mjera zaštite na radu kojima se radniku osigurava rad na siguran način, ne može se tuženik osloboditi objektivne odgovornosti, jer se okolnost da je čišćenje podesta izvršeno dok je radni stroj bio upaljen i u njemu sjedio radnik, a nakon čišćenja nije se odmaknuo od stroja, ne može se smatrati radnjom EČ koju tuženik kao poslodavac nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

21. Slijedom navedenog pravilno je zaključio sud prvog stupnja da u predmetnom slučaju do štetnog događaja nije došlo krajnjom nepažnjom ili namjerom EČ, već radnika tuženika LČ. Naime, LČ, ovlaštenik zaštite na radu je znao da se rad obavlja na način protivan pravilima zaštite na radu, a time i da može doći do nezgode. EČ je obavljao posao na način koji je protivan pravilima zaštite na radu, a da pritom ovlaštenik poslodavca za zaštitu na radu LČ, koji je ujedno i nadređeni i poslovođa EČ, nije mu zabranio rad na opisani način.

22. Stoga je tuženik dužan naknaditi tužitelju štetu, u visini koja među strankama nije sporna.

23. U odnosu na istaknuti prigovor zastare koji tuženik ističe i u žalbenom postupku valja reći da je odredbom članka 165. stavka 1. ZMO propisano da potraživanja naknade štete prema odredbama tog Zakona zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Rok zastare potraživanja naknade štete određen je u članka 230. stavka 1. i 2. ZOO iznosi tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Početak tijeka rokova zastare određen je u članka 165. stavka 2. ZOMO i prema toj odredbi rokovi zastare počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo izvršno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja. Međutim, tužitelj donošenjem rješenja kojim je svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu nije prema tuženiku stekao bilo kakvo potraživanje. Tužitelju šteta nastaje tek isplatom mirovine (tada mu je imovina umanjena) i tim trenutkom (trenutkom isplate) nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu.

24. Nadalje, na šestoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 20. rujna 2021. broj: Su-IV-16/2021-17 zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tom slučaju prekid zastare iz čl. 245. st. 3. ZOO (NN, br. 35/05, itd.) odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema čl. 230. i 231. ZOO/05, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.“

25. S obzirom na navedeno, pogrešno je pravno shvaćanje izraženo u odluci prvostupanjskog suda da je tužitelj prekinuo zastaru i za predmetno potraživanje podnošenjem po istom pravnom osnovu protiv tuženika tužbe u predmetu poslovni broj Pn-1174/2019 dana 4. listopada 2019. s obzirom da se radi o tzv. sukcesivnom utuživanju.

26. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava u konkretnoj pravnoj situaciji dolazi se do istog zaključka glede pitanje zastare predmetnog potraživanja tužitelja. Naime, budući da je tužba u ovom predmetu za isplatu utuženog iznosa koji se odnosi na razdoblje od 1. prosinca 2019. do 31. studenoga 2022. podnesena 6. veljače 2023., a tuženik koji je u odnosu na dio tražbine istaknuo prigovor zastare nije specificirao koji dio tražbine bi s obzirom na trenutak isplate svake pojedine mirovine bio u zastari, njegov prigovor zastare je i po stavu ovog drugostupanjskog suda valjalo ocijeniti neosnovanim (tako i Pž-2404/2018, potvrđena odlukom VSRH Rev-50/20).

27. Dakle, iako je prvostupanjski sud svoj zaključak da predmetno potraživanje nije zastarjelo pogrešno utemeljio na odredbi čl. 245. st. 3. ZOO, a ne na važećem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to nije od utjecaja na zakonitost prvostupanjske presude, jer o pitanju zastare i osnovanosti zahtjeva treba jednako odlučiti.

28. Pravilna je i valjano obrazložena i odluka o troškovima postupka, koju tuženik u žalbi posebno ni ne pobija.

29. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

30. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka.

U Šibeniku 23. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić