Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-714/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Stanić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. u Zagrebu, Pisarnica Slavonski Brod, protiv tuženika BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Jelić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-348/2024-4 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika BO iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-348/2024-4 od 20. prosinca 2024. u dijelu pod točkama I. do IV. izreke te se odbija zahtjev tuženika BO iz [adresa] za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha, odnosno pljenidba i prijenos po prijedlogu za isplatu temeljem zadužnice od 28. srpnja 2006., na kojoj je ovjeren potpis kod javne bilježnice Nade Kemec, pod brojem OV-506/06 od 28. srpnja 2006., koji postupak se vodi kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pod Klasom: 034-04/17-04/22, Urbroj: 341-16-08/2-17-03118758019 (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 2.048,00 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je to pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), proglašena je nedopuštenom ovrha, odnosno pljenidba i prijenos po zahtjevu za izravnu naplati tražbine na temelju zadužnice od 28. srpnja 2006. na kojoj je ovjeren potpis kod javnog bilježnika Nade Kemec, pod brojem OV-5061/06 od 28. srpnja 2006. koji se vodi kod Financijske agencije (točka III. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelj troškove parničnog postupka u iznosu od 3.327,29 euro sa zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2024. do isplate (točka IV. izreke) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđeno iznosa kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv te odluke, u dijelu pod točkama I. do IV. izreke, žalbu je podnio tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da tuženiku prizna troškove nastale vođenjem parničnog postupka ili da odbaci tužbu, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvog stupnja odlučio je kao u izreci pobijane presude uz, u bitnom,

obrazloženje:

- da iz stanja spisa proizlazi da je zadužnicu broj Ovr-5061/06 od 28. srpnja 2006. (list 33 spisa) tužitelj potpisao osobno kao dužnik, ali da je njegov potpis ovjeren kao potpis direktora Klobučar d.o.o. slijedom čega da se na temelju takve zadužnice ovrha nije mogla zatražiti i provoditi kod HZMO te je nedopuštena,

- posljedično čemu je naplatom po toj zadužnici tuženik bez pravne osnove stekao iznos od 2.048,00 eura, koji je zajedno sa zateznim kamatama sada dužan vratiti tužitelju, sukladno čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. , dalje: ZOO),

- kao i da na temelju takve zadužnice, iz istih razloga, nije bilo dopušteno izvršavati pljenidbu i prijenos niti kod FINA-e, zbog čega da je i ta ovrha nedopuštena.

5. Protiv te odluke žali se tuženik ističući da sud nije dao razloge o nepostojanju pravnog interesa tužitelja zahtijevati utvrđenje nedopuštenosti ovrhe/ pljenidbe i prijenosa budući da su oba izvansudska ovršna postupka (i kod FINA-e i kod HZMO) obustavljena još u vrijeme kada je postupak bio pred sudom prvog stupnja. Ističe i da je pravilnom primjenom prava trebao odbaciti tužbu u dijelu u kojem se zahtjeva isplata jer tužitelj nije upućen na pokretanje ovog postupka radi isplate, već samo radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom. Uz to ističe i da zahtjev za isplatu nije postavljen u skladu s čl. 56. Ovršnog zakona (Nar. nov. broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24., dalje: OZ). Također, žalitelj ustraje na tvrdnji da je predmetna zadužnica pravilno sastavljena i da iz nje proizlazi da ju je izdao tuženik kao fizička osoba pa da ovjera njegova potpisa kao direktora nije od utjecaja na dopuštenost izvansudske ovrhe po istoj, a iznosi i svoja shvaćanja o pitanju zastare, formi zadužnice i je li predana u originalu, o čemu se sud nije posebno izjašnjavao jer je ocijenio da ovrhe nisu dopuštene iz prethodno drugih razloga.

6. U odnosu na te navode žalitelju valja odgovoriti da iz dopisa FINA-e od 26. travnja 2023. proizlazi da je to tijelu tuženiku, na njegov zahtjev, sukladno čl. 214. i 215. OZ-a, vratilo zadužnicu uz naznaku, na samoj zadužnici, iznosa u kojem je zadužnica naplaćena (list 223. spisa) te da iz dopisa tuženika HMZMO-u od 17. srpnja 2018. proizlazi da tuženik predlaže da to tijela obustavi provedbu ovrhe na temelju zadužnice OV-5061/06 (list 224. spisa) i točno je da sud ove dvije činjenice nije uzeo u obzir i nije obrazložio od kakvog su utjecaja na zakonitost odluke pod točkama I. i III. izreke pobijane presude (čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a).

7. Slijedom toga, na isto će odgovoriti ovaj sud sukladno ovlaštenju iz čl. 373.a st. 1. točka 1. ZPP-a.

8. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, okolnost da je ovrha obustavljena tijekom trajanja ovog postupka, ne predstavlja razlog zbog kojeg bi tužbu trebalo odbaciti ili pak odbiti tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje, a niti su osnovani navodi žalbe da tužitelj, jer su ovrhe obustavljene, nema pravni interes za donošenje meritorne odluke o zahtjevu za utvrđenje koji je predmet ovog postupka.

9. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev 1012/2020-2 od 22. prosinca 2020., tužitelj koji je pravomoćnim rješenjem suda donesenim u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može, postupajući sukladno tom rješenju podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a sud može po toj tužbi provesti parnični postupak, pa iako je prije podnošenja tužbe ovrha dovršena. Također, shvaćanje je tog suda, izraženo u odluci poslovni broj Rev 1604/2018-2 od 8. siječnja 2019., da ni jednom odredbom OZ-a nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti da tužba postaje nedopuštena, uz što da iz odredbe čl. 62. st. 1. toč. 4. OZ, proizlazi da i nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostaloga ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom, što da jasno ukazuje da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon provedbe ovrhe. Konačno, u odluci poslovni broj 1153/2021-4 od 15. veljače 2022., u kojoj se sud pozvao na prethodna dva shvaćanja, taj je sud izrazio i shvaćanje da se isto odnosi i na situaciji kada je ovrha obustavljena (točka 10.1. obrazloženja te odluke).

9.1. Slijedom toga, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je meritorno odlučio o zahtjevu tužitelja za nedopuštenost ovrhe/ pljenidbe i prijenosa jer, i kada se radi o izvansudskoj ovrsi ne postoji propis koji bi ograničavao pravo tužitelja da i ako je ovrha obustavljena tijekom trajanja parničnog postupka koji se vodi radi nedopuštenosti ovrhe, zahtjeva da se o njegovom zahtjevu meritorno odluči. Ovo osobito kada, kao i u ovom slučaju, ima i imovinsko pravni zahtjev koji je neposredno vezan uz odluku o nedopuštenosti ovrhe.

10. Nadalje, u žalbenoj fazi postupka nije sporno:

- da je tuženik 31. svibnja 2016. HZMO dostavio zahtjev za ustezanje mirovine tužitelja i isplatu ustegnutih iznosa na temelju Zadužnice Ov-5061/06, potpis na kojoj je ovjeren 31. srpnja 2006., vezano uz dug po Ugovoru o kratkoročnom kunskom kreditu broj 5010135661 od 28. srpnja 2006., koja tražbina je cesijom prenesena na ovdje tuženika, na temelju Ugovora o prijenosu tražbine,

- da je u tekstu Zadužnice OV-5061/06 navedeno da ju izdaje tužitelj i to kao osnivač Klobučar d.o.o. i u svojstvu Korisnika kredita (dužnika) i da ju je on potpisao, a nije sporno niti da je ovjeren njegov potpis kao predsjednika uprave tog trgovačkog društva (tekst zadužnice i ovjera na listu 34 spisa) te

- da je prema prethodno spomenutom Ugovoru korisnik kredita Klobučar d.o.o. (Ugovor na listovima 73 do 78 spisa), i da je kao osiguranje otplate, između ostalog, ugovoreno davanje jedne zadužnice od osobno tužitelja i jedne zadužnice Klobučar d.o.o. (čl. 7. Ugovora).

11. Kako u vrijeme izdavanja predmetne zadužnice nije na snazi bio Pravilnik o obliku i sadržaju zadužnice (prvi takav Pravilnik objavljen je u Nar. nov. 147/10.), a zadužnica je izdana 28. srpnja 2006. i na njoj je potpis ovjeren 31. srpnja 2006., što pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja), to se u konkretnom slučaju takav Pravilnik ne primjenjuje, već se primjenjuje čl. 183. Ovršnog zakona (Nar. nov. broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05., 67/08., 139/10., 154/11., 70/12. , dalje: OZ/96.) koji je u st. 1. propisivao da dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku, da se takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.

11.1. Dakle, izjavu daje dužnik koji mora javno ovjeroviti svoj potpis i to na način da se bez ikakve sumnje može zaključiti da je izjavu dao upravo on. Međutim, u konkretnom slučaju izjavu je dao tužitelj kao osnivač u svojstvu korisnika kredita (iako je korisnik kredita Klobučar d.o.o.) i na toj izjavi nije ovjeren potpis tužitelja kao fizičke osobe, koja je zapravo jamac, već je ovjeren njegov potpis kao predsjednika uprave Klobučar d.o.o.

11.2. S obzirom (čl. 77. Zakona o javnom bilježništvu, Nar. nov broj 78/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09., 120/16., 57/22.falje: ZJB) da je ovjera potpisa potvrda javnog bilježnika da je neku ispravu u njegovoj prisutnosti potpisala upravo osoba čiji se potpis ovjerava, a javni bilježnik pri tome utvrđuje istovjetnost osobe koja potpisuje u skladu s čl. 60. tog Zakona, te je javni bilježnik ovjerio da je ispravu potpisao tužitelj kao predsjednik uprave Klobučar d.o.o., jer to odgovara i uvodno navedenom u Zadužnici, to u konkretnom slučaju proizlazi da je Zadužnica potpisana po tužitelju kao predsjedniku uprave, a ne po tužitelju kao fizičkoj osobi. Slijedom toga, jer tijelo kod kojeg je zatražena izvansudska ovrha nije ovlašteno ulaziti u ispitivanje je li ovjera potpisa pravilno sačinjena ili ne, je li tužitelj izjavu dao kao fizička osoba ili kao korisnik kredita, to niti po shvaćanju ovoga suda, na temelju takve zadužnice, ovrha/ pljenidba prijenos, zatražena kod HZMO-a protiv tuženika kao fizičke osobe, nije dopuštena.

12. S obzirom na navedeno na temelju takve zadužnice, protiv tužitelja kao fizičke osobe, nije dopuštena niti izvansudska ovrha pokrenuta kod FINA-e.

13. Zbog navedenog je prvostupanjska presuda potvrđena pod točkama I. i III. izreke na temelju čl. 373.a st. 1. točka 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

14. Glede zahtjeva za isplatu valja reći da visina iznosa koji tužitelj traži od tuženika nije sporna, a sud je, jer se radi o iznosu koji je tužitelju ustegnut uslijed nedopuštenosti izvansudske ovrhe, pravilno prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

15. Sukladno čl. 62. st. 1. točka 4. OZ-a ovršenik, nakon što je ovrha već provedena, može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, a sukladno pravnom shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-506/21-2 od 28. ožujka 2023., odredba sadržana čl. 56. st. 1. OZ razrada je prethodno navedene odredbe o protuovrsi i omogućuje tužitelju da i u postojećem parničnom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zahtjeva vraćanje onog što je ovrhovoditelj provedbom ovrhe dobio.

16. Slijedom toga, jer u žalbenoj fazi postupka nije sporno da je iznos iz točke II. izreke naplaćen kroz izvansudsku ovrhu koja je nedopuštena, to je i po shvaćanu ovoga suda sud prvoga stupnja zakonito odlučio kada je prihvatio i dio tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata dosuđenog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama. Pri tome tumačenje žalitelja da je takav zahtjev postavljen prije no što je utvrđena nedopuštenost ovrhe i da tužitelj nije upućen na pokretanje ovog postupka radi isplate, predstavlja pretjerani formalizam, usmjeren na izbjegavanje obveze koja ga tereti radi nedopuštenosti ovrhe.

17. Zbog navedenog je prvostupanjska odluka potvrđena i u ovom dijelu na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. tog Zakona).

18. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom kako po osnovi tako i po visini i kao takva je potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

19. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević