Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1116/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6252/2024-8 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća, održanoj dana 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6252/2024-8 od 23. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke utvrđena je ništetnom i da ista ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 7./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 26. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja ŠD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,05% (jedanzareznulapetposto) jednokratno, unaprijed.“ U toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 141,56 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2007. do isplate. U toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2024. do isplate.

2. Tuženik žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno, ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Pobijana presuda nema nedostataka niti proturječi sama sebi, ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu se poziva tuženik.

7. Suprotno navodima tuženika, sud nije proveo dokaz saslušanjem sudužnika jer su stranke na ročištu za glavnu raspravu 19. prosinca 2024. navele da su provedeni svi dokazi predloženi po strankama i da predlažu donijeti odluku temeljem stanja spisa te je sud zaključio glavnu raspravu. Isto tako, ne stoje navodi tuženika da je predložio saslušanje svog djelatnika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu jer to iz stanja spisa ne proizlazi.

8. Tvrdnje iz žalbe tuženika usmjerene na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku nisu točne. U predmetnom je slučaju prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se ukazuje kao neosnovan prigovor tuženika o arbitrarnosti i o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

9. Nadalje, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 26. lipnja 2007. i to odredbe čl. 7 kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini 1,05% iznosa kredita, i da ista ne proizvodi pravne učinke, kao i zahtjev za isplatu iznosa te naknade po osnovi ništetne odredbe.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika kao kreditora zaključen Ugovor o kreditu od 26. lipnja 2007. kojim je prednik tuženika odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje stambeni kredit za izgradnju kuće u iznosu

23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti

- da je tužiteljica potrošač

- da je bez pojedinačnog pregovaranja čl. 7. Ugovora o kreditu, ugovorena obveza tužiteljici da prije isplate kredita plati naknadu u jednokratnom iznosu u iznosu od 1,05%, koja je naplaćena 29. lipnja 2007. u iznosu od 1.066,61 kn, što sada iznosi 141,56 EUR.

12. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika kao banke, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi niti je to tužiteljici bili omogućeno, da tuženik tužiteljici nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, niti su ti troškovi ičime dokazani, te da je ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, stoga je pozivom na čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), čl. 1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/19, dalje: ZOO), prihvatio zahtjev tužiteljice kojim se utvrđuje ništetnom sporna ugovorna odredba čl. 7. i ne proizvodi pravne učinke, te je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade po osnovi ništetne odredbe ugovora, otklanjajući pri tom prigovor zastare kao neosnovan jer zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 26. lipnja 2007. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

14. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 je ništetnost odredbe.

15. Imajući u vidu da se odredbama ZZP/03 uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba čl. 7. predmetnih ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,05% od iznosa kredita.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika da je ispunio svoju zakonsku obvezu iz čl. 173. st. 3. toč 3. Zakona o bankama („Narodne novine“, broj 84/02) jer je Tarifa naknada banke bila izvješena u poslovnicama i predočena svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama, treba reći da o tome nije pružio dokaze te nije poznato koje su Tarifom informacije bile pružene korisnicima usluga u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a pored toga, ni iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi joj bila predočena Tarifa naknada.

17. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

18. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), i o naknadi se nije pojedinačno pregovaralo, kako to i proizlazi iz iskaza tužiteljice. Osim što se u predmetnom ugovoru koji je tzv. tipski unaprijed pripremljen ugovor od strane tuženika, ne navodi na što se naplaćena naknada odnosi, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je bilo jedino rečeno da se radi o ulaznoj naknadi, kao i da na sadržaj odredbe nije mogla utjecati.

19. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora tako da su joj kao potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, te solemnizacijom ugovora po javnom bilježniku takav nedostatak nije otklonjen.

20. Tuženik kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, ima određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, Navedeno korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Da su zaista ugovorenom naknadom „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

21. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Posljedica ništetnosti sporne odredbe kojom je ugovorena naknada, u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, pa je tako prvostupanjski sud pravilno dosudio tužiteljici iznos od 141,56 EUR plaćen na ime ulazne naknade.

23. S obzirom da je tuženik kao banka povrijedila interes i prava tužiteljice kao potrošača, da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije moglo pojedinačno pregovarati, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te je stoga tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošten stjecatelj, tužiteljici sukladno odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja te naknade pa je tako pravilno dosuđena zatražena kamata od 30. lipnja 2007. do isplate.

24. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. S obzirom da je ništetnost odredbe predmetnog ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. U tom su smislu neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

25. Pravilno je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio troškove postupka s obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi (1.468,79 EUR) kojom se tražilo utvrđenje ništetnosti i isplata, pa je tako, suprotno navodima tuženika, pravilno primijenjen Tbr. 7. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23). Također, kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, sud je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP odredio tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u cijelosti, dok tuženiku nije dosudio trošak jer mu isti ne pripada.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci pod toč. I.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166 st. 1. i čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević