REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-852/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frane Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-807/2024-2 od 22. listopada 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6144/2021-34 od 5. veljače 2024. dopunjena dopunskim rješenjem poslovni broj P-6144/2021-40 od 12. srpnja 2024., u sjednici održanoj 23. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-807/2024-2 od 22. listopada 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6144/2021-34 od 5. veljače 2024. dopunjena dopunskim rješenjem poslovni broj P-6144/2021-40 od 12. srpnja 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje, na jednakost svih pred zakonom te prava na djelotvoran pravni lijek, zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje osam pravnih pitanja koja glase:

"1) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

2) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope;

3) Je li sama činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna;

odnosno

Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) odnosno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja suda da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

4) Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora;

5) Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi članka 1024. i članka 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima;

Odnosno

Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe članka 1024. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora;

6) Je li tuženiku (kreditoru), u postupku predmet kojeg spora je utvrđenje ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, onemogućeno raspravljanje u smislu članka 354. stavak 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku kada je tijekom postupka odbijen s dokaznim prijedlogom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost nastanka i visine štete koja nastaje tuženiku (kreditoru) prilikom prijevremene otplate kredita od strane potrošača, za koju je tuženik tvrdio da mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita;

7) Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21);

8) Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) i članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?"

3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3.1. Kao razloge važnosti predlagatelj se u odnosu na prvo naznačeno pitanje pozvao na nepodudarnost shvaćanja izraženih u pobijanoj odluci sa shvaćanjima izraženim u odlukama Županijskog suda u Puli – Pola broj Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022. i Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020. U odnosu na drugo naznačeno pitanje predlagatelj navodi kako o istome ne postoji praksa revizijskog suda, dok se u odnosu na treće, četvrto i peto naznačena pitanja poziva na različito shvaćanje revizijskog suda (za treće naznačeno pitanje) kao i različita shvaćanja drugostupanjskih sudova izražena u odlukama Županijskog suda u Splitu broj Gž-2359/17-2 od 23. studenoga 2017., Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1572/2018-2 od 24. lipnja 2020., Županijskog suda u Puli – Pola broj Gž-311/2018-2 od 3. rujna 2018., Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž- 464/2019-3 od 24. rujna 2020. U odnosu na šesto naznačeno pitanje poziva se na različita pravna shvaćanja izražena u odluci revizijskog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., te odlukama Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-464/2019-3 od 24. rujna 2020. i Županijskog suda u Varaždinu broj GŽ-1527/2019 od 28. svibnja 2020. U odnosu na sedmo naznačeno pitanje predlagatelj navodi da praksa revizijskog suda nije jedinstvena jer da je u odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. revijski sud izrazio različito pravno shvaćanje.

4. Na prijedlog nije odgovoreno.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

6. U odnosu na prvo i drugo naznačena pitanja kojima tuženik problematizira tijek kamata te kamatnu stopu, valja odgovoriti kako pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

6.1. U odnosu na treće do osmo naznačena pitanja, vezana za utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, riječ je o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022., Rev-1276/2024-2 od 20. studenoga 2024. i dr. Ovdje posebno valja imati na umu kako se naknada zbog prijevremene otplate kredita, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci revizijskog suda broj Rev- 43/2022-2 od 14. lipnja 2022., ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate, slijedom čega pitanje vezano za provođenje predloženog financijskog vještačenja na okolnost visine štete nastale tuženiku radi neostvarenih kamata, uslijed prijevremene otplate kredita, ne predstavlja važno pravno pitanje za odluku u predmetnom sporu. Nadalje, u odnosu na sedmo naznačeno pitanje tuženika se upućuje na objedinjeno pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela revizijskog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Isto tako, pobijana odluka, protivno navodima predlagatelja, sadrži jasna utvrđenja i razloge radi kojih nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je u konkretnom slučaju tužiteljica stavljena u neravnopravni položaj odnosno da je predmetnim ništetnim odredbama uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu.

6.2. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.

6.3. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

7. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP.

7.1. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su jasno i dostatno obrazložene. Glede tuženikovih navoda u dijelu kojim tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava treba istaknuti kako članak 24. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) sadrže samo procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

7.2. U odnosu na tvrdnje o navodnoj povredi prava na djelotvoran pravni lijek zajamčenog člankom 13. Konvencije te člankom 18. stavak 1. Ustava ovaj sud primjećuje da se tuženik koristio svojim pravom na žalbu protiv prvostupanjske presude, a činjenica da njegovi žalbeni navodi nisu prihvaćeni ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Nadalje, protivno navodima predlagatelja drugostupanjski je sud odgovorio na sve odlučne navode iz žalbe.

7.3. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava predlagatelja na jednakost svih pred zakonom, zajamčenog člankom 14. Ustava i člankom 14. EKLJP odnosno člankom 1. Protokola 12. uz Konvenciju treba istaći da je ova pritužba nedovoljno obrazložena. Naime, tuženik niti ne ističe da bi nekoj stranci u istim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koja je njemu navodno uskraćena.

8. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava – pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost svih pred zakonom te pravo na djelotvoran pravni lijek, zajamčena Ustavom i Konvencijom, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 23. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil