Poslovni broj: Pr-39/2023-86

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice GH, OIB: [osobni identifikacijski broj], Plana, Plana 3a, koju zastupa punomoćnik Nikola Pervan, odvjetnik iz Vrgorca, protiv tuženika Stečajna masa iza AGROKOR concern za upravljanje društvima, proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim proizvodima, d.d., OIB: 26461279054, Zagreb, Ulica Stjepana Babonića 95, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Stigleitner Gotovac, odvjetnica iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 4. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, 23. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 6.500,00 eura za zateznom kamatom koja teče od 16. lipnja 2017. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 1.061,78 eura sa zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 5.179,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2017. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime nadoknade troška postupka iznos od 2.877,10 eura sa zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 16. lipnja 2017. i tijekom postupka tvrdi da se 28. lipnja 2013. oko 17,30 sati u Vrgorcu, Ulica Hrvatskih velikana 46, dogodila nezgoda kada je kao zaposlenica tuženika izlazila iz kioska tuženika te kada je zbog oštećenja na podu kioska zapela te pala na betosnki podest ispred kioska. Tvrdi da je uslijed navedenog zadobila lom lijeve ruke. Smatra da je tuženik odgovoran za nastalu štetu jer nije na traženje zaposlenika kioska, kao i njeno osobno traženje, sve prije nastanka štetnog događaja, sanirao oštećenja na podu u kiosku niti stavio zaštitnu ogradu ispred kisoka, kao što je učinio nakon ovog događaja.

1.2. Slijedom navedenog, konačno određenim zahtjevom zahtijeva naknadu štete zbog povrede prava na duševno i tjelesno zdravlje te imovinske štete zbog potrebe tuđe pomoći i njege u ukupnom iznosu od 12.741,40 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate, uz obvezu tuženika da joj nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka potvrđuje da je tužitelja navedenog dana doživjela ozljedu na radu no osporava da bi se ista dogodila na opisani način i ukazuje da je u inspekcijskom nadzoru koji je uslijedio nakon ozljeđivanja nađeno da nije utvrđeno da bi kod njega kao poslodavca bili utvrđeni propusti u primjeni mjera zaštite na radu. Smatra da je do pada tužiteljice došlo isključivo zbog njene nepažnje.

2.2. Osporava visinu potraživanja kao previsoko određenu obzirom na narav ozljede te činjenicu da je tužiteljica zbog iste bila na bolovanju od 28. lipnja 2013. do 26. ožujka 2014. i da joj je on 30. rujna 2014. isplatio pomoć zbog bolovanja u iznosu od 2.500,00 kuna. Ujedno, ukazuje da je 1. rujna 2014. podnio zahtjev za odšetu Croatia osiguranju d.d., ali da nema sasznanja o visini štete koja je isplaćena tuženici u vezi s ovim zahtjevom.

2.3. Slijedom navedenog, predlaže odbiti zahtjev tužiteljice i naložiti istoj da mu nadoknadi troškove postupka.

3. U odnosu na tvrdnje tuženice tužiteljica ukazuje da činjenica da je tuženik nakon njenog ozljeđivanja pored izlaznih vrata kioska napravio zaštitnu ogradu dovoljno govori o njegovoj odgovornosti, dok smatra irelevantnom duljinu vremena koje je provela na bolovanju jer je u međuvremenu ostala bez posla kod tuženika te se i dan danas liječi od posljedica štetnog događaja.

4. Obzirom je nad poslodavcem, prvotno tuženikom, Tisak d.d. 10. travnja 2017. otvoren postupank izvanredne uprave, ovaj sud je rješenjem od 16. listopada 2018. utvrdio prekid postupka te je postupak nastavljen pravomoćnim rješenjem ovog suda od 16. prosinca 2022. u odnosu na sljednika poslodavca – Stečajnu masu iza Agrokor d.d.

5. Na glavnoj raspravi su pročitani prijava ozljede na radu, liječnički nalazi i otpusna pisma, zapisnik Državnog inspektorata, Područna jedinica Split, Ispostava – Odsjek inspekcijskog nadzora u Metkoviću od 16. srpnja 2013., fotografije lica mjesta, izjavu tužiteljice danu inspektoru rada, liječnički karton, iskazi svjedoka saslušanih zamolbenim putem i to svjedoka ŠH i ČH, saslušana je tužiteljica te svjedoci IH, TH, LH te je provedeno medicinsko vještačenj.

6. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu: ZPP), utvrđeno je da su zatjevi tužiteljice djelomično osnovani.

7. Predmet spora je naknada neimovinske štete zbog povrede prava tužiteljice na tjelesno i duševno zdravlje te imovinske štete u vidu potrebe tuđe pomoći i njege i to zbog ozljede koju je pretprjela na radnom mjestu 28. lipnja 2013. kao zaposlenica Tisak d.d., prednika tuženika.

8. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica ozljedu zadobila na radnom mjestu tadašnjeg poslodavca Tisak d.d. te da je zbog ozljede tužiteljica bila privremeno spriječena za rad te trebala zdravstvenu skrb.

9. Sporna je odgovornost tuženika za nastalu štetu, osobito je li isti osigurao rad na siguran način te je li do ozljede došlo nepažnjom tužiteljice. Sporna je i sama visina štete.

10.1. Odredbom čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09., 143/12.), a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, propisano je:

(1) Poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

10.2. Nadalje, čl. 103. st. 1. Zakon o radu ("Narodne novine" br. 149/2009, 61/2011, 82/2012, dalje u tekstu ZR) je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

11. Konačno, čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu ZOO) je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

12. Uzimajući u obzir da između stranaka nije sporno da se tužiteljica ozljedila na radnom mjestu za vrijeme rada, za samu odgovornost tuženika odlučna je činjenica je li postoje prethodno propisane pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti za nastalu štetu, konkretno je li do iste došlo zbog nepažnje tužiteljice, sve obzirom poslodavac odgovara za štetu radniku po načelu cause (objektivne odgovrnosti) koja se samo iznimno isključuje u navedenim slučajevima.

13. Sukladno samoj leksičkoj definiciji riječi te sudskoj praksi nepažnja podrazumjeva da osoba u svom postupanju zanemaruje onakvu pozornost koja se može i mora očekivati od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti u istim okolnostima, konkretno drugih radnika – kolega tužiteljice pri obavljanju istog posla.

14. Iz uvjerljivih i logičnih iskaza saslušanih svjedoka i tužiteljica, a u dijelom u kojem u bitnom istovjetno iskazuju, proizlazi da je tužiteljica prilikom ozljeđivanja bila na radnom mjestu prodavačice u kiosku, da se prije ozljeđivanja nalazila u unutarnjem prostoru kioska i da je izvan kioska bio prisutan kupac IH, dok nitko drugi nije bio prisutan niti u kisoku ili ispred njega, a niti je itko vidio sam trenutak ozljeđivanja, a koji se prema uvjerljivom iskazu tužiteljice, u vezi s iskazom svjedoka IH, dogodio prilikom izlaska tužiteljice iz kioska prema kupcu tako što je tužiteljica pla u zadobila ozljede zbog kojih je pozvana hitna pomoć koja je odvezla tužiteljicu koja je pala na pod ispred vrata kioska, bila krvava i s rukom u nenormalnom položaju.

15.1. Tužiteljica u uvjerljivo i u bitnom istovjetno iskazuje kao svjedok ŠH, njen tadašnji kolega koji je radio u istom kiosku u drugima smjenama u razdoblju ozljeđivanja tužiteljice, a koji ju je i mijenjao nakon ozljeđivanja, da je u unutranjem podu kioska u to vrijem postojala rupa širine oko 10 cm u smislu dijela poda na kojem se nalazio metalni dio koji je virio kroz rupu iznad razine poda tako da se trebalo voditi računa prilikom hodanja da se nogom ne zapne, na udaljenosti od oko metar do metar i pol od ulaza/izlaza u kiosk te da su njih dvoje upozoravali nadređenu da se rupa sanira, no da isto nije učinjeno do pada već nakon, s tim da je ispred samog ulaza/izlaza u kiosk postojao povišeni betonski podest koji nije bio ograđen te je ograđen nakon ozljede tužiteljice.

15.2. Navedene tvrdnje tužiteljice i svjedoka potvrđuju i svjedoci TH, suprug tužiteljice, u dijelu u kojem navodi da mu se supruga prije ozljeđivanja žalila na navedenu rupu u podu, kao i svjedokinja ČH, koja je u to vrijeme radila u obližnjem kafiću kao konobarica, a u dijelu u kojem iskazuje da su joj tužiteljica i ŠH spominjali rupu u podu unutar kioska, a prije ozljeđivanja, uz činjenicu da potvrđuje da je sama ograda ispred ulaza/izlaza u kioska, a koja ograđuje podest, postavljena tek nakon ozljeđivanja tužiteljice.

16. Navedeni svjedoci iskazuju na temelju vlastitih saznanja i opažanja u vrijeme prije samog ozljeđivanja i nakon samog ozljeđivanja, dok svjedokinja LH iskazuje o razdoblju tijekom 2007. i u siječnju 2014., time 6 godina prije ozljeđivanja i pola godine nakon ozljeđivanja, kao razdoblju kada je kao kolegica tužiteljice radila u predmetnom kiosku, čime je jasno da nema saznanja o stanju poda u kiosku prije samog ozljeđivanja.

17.1. U odnosu na tvrdnju tuženika da je nadležna inspekcija nakon ozljeđivanja utvrdila da nije bilo propusta u mjerama zaštite na radu u vezi s ozljeđivanjem tužiteljice, ukazuje se da je iz zapisnika Državnog inspektorata, Područna jedinica Split, Ispostava – Odsjek inspekcijskog nadzora u Metkoviću od 16. srpnja 2013. razivdno da je isti zaprimio obavijest 1. srpnja 2013. te da je izvršena rekonstrukcija događaja 2. srpnja 2013. te da je temeljem toga nađeno da su podovi radnih prostorija ravni.

17.2. Kada se činjenica da je inspector na licu mjesta bio 4 dana nakon ozljeđivanja dovede u vezu s iskazom svjedoka ŠH o tome kako je dan ili dva nakon ozljeđivanja tužiteljice postavljena ograda ispred ulaza u kiosku dok rupa nije sanirana, zaključak je ovog suda da nalaz inspektrata nije odlučan jer je od ozljeđivanja do pregleda kioska prošlo više dana u kojima je stanje kioska izmijenjeno, a iz činjenice da u zapisniku uopće nije opisana vrsta poda (materijal/klizna svojstva) te da nitko nije naveden kao prisutan očevidu, zaključuje se da se sama kvaliteta poda nije niti razmatrala niti bila predmet razmatranja, dok činjenica da je pod bio ¨ravan¨ na dan očevida, ne ukazuje niti dokazuje stanje poda na dan ozljeđivanja u smislu udubljena koje je evidetno po uvjerljivom iskazu kolege tužiteljice ŠH postojalo i prije i nakon ozčjeđivanja tužiteljice.

18.1. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da je do ozljede tužiteljice došlo zbog postojanja oštećenja u podu kioska, a činjenica da je sam ulaz/izlazi iz kioska bio povišen i neograđen, kao i da je ograđen odmah po ozljeđivanju tužiteljice, ukazuje da do konkretne ozljede tužiteljice ne bi došlo da su prostorije kioska bile održavane na način da onemoguće zapinjanje pri redovitom kretanju unutar istog kao i da je proctor ulaza/izlaza bio ograđen tako da spriječi pad s povišenog ulaza/izlaza iz kioska.

18.2. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da je na tuženiku kao poslodavcu teret dokaza činjenica koje isključuju njegovu odgovornost u smislu poduzetih mjera zaštite na radu i/ili nepažnje radnika, a isti niti jednim dokazom ne dokazuje da bi prostor kioska na sam dan ozljeđivanja bio uređen i ograđen na način da spriječi pad zaposlenika pri uobičajenom kretanju, a niti dokaz kojim bi osporio uvjerljive i logične iskaze svjedoka ŠH i IH o načinu kretanja i postupanja tužiteljice i stanju ulaza/izlaza u kiosku, kao i tvrdnji o postojanju rupe u podu kiosku te upozoravanja na istu putem nadređenih osoba.

19.1. Slijedom prethodno navedenog, zaključak je ovog suda da u konkretnom slučaju do pada/ozljeđivanja nije došlo uslijed nepažnje tužiteljice već zbog oštećenja u podu kioska, u vezi s činjenicom da sam povišeni ulaz/izlaz u kiosk nije bio ograđen, što pretpostavlja odgovornost poslodavca, konkretno sada sljednika poslodavca za štetu koja je tužiteljici nastala tijekom rada i zbog rada u prostoru poslodavca.

20.1. Stalni sudski vještak za sudsku medicine dr. Med Ilija Jurković nakon pregleda tužiteljice te liječnički nalaza i otpusnih pisama nalazi da je tužiteljica zadobila višeiverni unutarzglobni prijelom donjeg kraja lijeve nadlaktične kosti te krvni podljev kože u području oko densog oka te da su iste ozljede mogle nastati u predmentom događaju, da su svi medicinski postupci te tijek dijagnostike i liječenje protekli na uobičajeni način, s tim da je samo liječenje dovršeno u ožujka 2014., uz zaostale posljedice.

20.2. Vještak tako nalazi da je tužiteljica uslijed prethodno navedenog trpjela bolove jakog intenziteta oko 5-7 dana, srednjeg intenziteta oko 2 tjedna, slabog intenziteta oko 2-3 mjeseca, dok su bolovi slabog intenziteta i povremenog karaktera uračunati u smanjenje životne aktivnosti u omjeru od 8 %, koja je k tome utvrđena zbog umjereno teško umanjene pokretljivosti lijevog lakatnog zgloba, promijenjenog senzibiliteta, trnaca i povremenih bolova lijeve ruke. Vještak nalazi da je tužiteljica uslijed ozljeđivanja pretpjela strah jakog intenziteta koji je trajao koliko i događaj ozljeđivanja, dok je dalje trpjela strah zbog zabrinutosti za ishod liječenja jakog inteziteta oko 5-7 dana, srednjeg intenziteta oko 2 tjedna i slabog intenziteta u trajanju oko 1 do 2 mjeseca.

20.3. Nadalje, smatra da kod tužiteljice postoji naruženost lakog stupnja zbog postoperativnog ožiljka lijevog lakta te nemogućnosti potpune ekstenzije lijeve ruke.

20.4. Konačno, vještak nalazi da je tužiteljici nakon ozljeđivanja bila potrebna tuđa pomoć i njega tjedan dana oko 8 sati dnevno, potom 4 sata dnevno kroz oko 3-4 tjedna te 2 sata oko mjesec dana, sve zbog privikavanja na novonastalu situaciju te imobilizacije.

21.1. U odnosu na prigovore stranaka na nalaz i mišljenje vještaka, ocjena je ovog suda da su isti neosnovani jer vještak logično i uvjerljivo obrazlaže da je liječenje dovršeno u ožujku 2014. iako tužiteljica još nije odstranila osteosintetski materijal, a iako bi odstranjenje istog, ako se liječnik i tužiteljica tako odluče, predstavljalo definitivni dovršetak liječenja, da je činjenica da na kontrolnom pregledu iz veljače 2014. kirurg predložio postupno opterećenje lijevog lakatnog zgloba što bi značilo završetak aktivne faze liječenja, dok sve nakon toga predstavlja terapije održavanja koje će tužiteljica vjerojatno obavljati cijeli život, pa kako postupak postupnog opterećenja obično traje mjesec dana, da je liječenje i dovršeno u ožujku 2014. Ukazuje da daljni kontrolni pregledi služe praćenju i održavanju stanja, a da fizioterapija ne može poboljšati postojeće stanje već isto održavati. Nakon pregleda liječnjičkog kartona, nalazi da sama ozljeda nije u vezi s ranijim ozljedama tužiteljice koji su evidentirane 2009. i 2012. godine.

21.2. Prijedlog tužitelja da se na okolnost trenutka dovršetka liječenja provede novo vještačenje po drugom vještaku nije prihvaćen jer ovaj sud smatra da je stalni sudski vještak stručno, jasno, uvjerljivo i potpuno obrazložio svoje mišljenje, dok se ujedno ukazuje da sam trentuak dovršetka liječenja nije odlučan za prava i obveze stranaka obzirom do podnošenja ove tužbe nije protekao zastarni rok iz čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine" br. 93/14.), a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na potraživanje tužiteljice.

22.1. Slijedom navedenog, tužiteljica kao osoba koja je u životnoj dobi od 40 godine na radu pretpjela težu ozljedu zbog koje je trpjela fizičke i psihičke bolove, kao i strah, kako ih po intenzitetu i trajanju određuje vještak, te zbog koje ozljede mu je trajno smanjenja životna aktivnost za 8 %, uz postojanje naruženosti lakog stupnja, sukladno čl. 1100. ZOO-a, u vezi s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio 29. studenog 2002., uz dopunu od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5, ima pravo, na naknadu štete zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 6.500,00 eura.

22.2. Pri tome se ukazuje se da tužiteljica ima pravo na pravičnu naknadu zbog same povrede prava osobnosti – prava na tjelesno i duševno zdravlje, te da su strah, bolovi, naruženosti i smanjenje životne aktivnosti samo elementi o kojima ovisi iznos pravične naknade, a ne sami po sebi temelj iste, pa da bi tužitelju pripadala određena naknada po pojedinoj element koji je od utjecaja na težinu povrede.

22.3. U odnosu na činjenicu isplate naknade za bolovanje ukazuje se da iz same naravi – svrhe naknade proizlazi da ista predstavlja kompenzaciju umanjena redovitih primanja radnika zbog činjenice da su isti spriječeni za rad, time naknadu imovinske štete, dok tuženik ničim ne obrazlaže niti dokazuje da bi ova naknada predstavljala vid naknade neimovinske štete tužiteljici zbog ozljeđivanja, odnosno pravo koje je ostvarila zbog povrede prava osobnosti.

23. Obzirom na zahtjev/dispoziciju tužiteljice, istoj je dosuđena i isplata zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete od dana podnošenja tužbe, time od 16. lipnja 2017., sukladno čl. 1103. ZOO-a, po stopi koja je određena čl. 29. st. 1. i 2. ZOO- a.

24.1. U odnosu na zahtjev za naknadu štete uslijed tuđe pomoći njege, time nenovčane imovinske štete, vještak nalazi, a ovaj sud prihvaća kao logično obzirom na ozljede i tijek liječenja tužiteljice, da je tužiteljici uslijed ozljeđivanja bila potreba tuđa pomoć i njega i to zbog mobilizacije ruke, u vidu pomoći pri oblačenju, kupanju i slično, kako uvjerljivo iskazuje tužiteljica i njen suprug TH, sve u trajanju tjedan dana oko 8 sati dnevno, potom 4 sata dnevno kroz oko 3-4 tjedna te 2 sata oko mjesec dana . Iz navedenog proizlazi da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od ukupno 288 sati.

24.2. Tužiteljici je po ovoj osnovi zahtjeva naknadu štete u ukupnom iznosu od 1.061,78 eura (8.000,00 kuna), što po satu njege iznosi 3,68 eura. Ocjena je ovog suda, temeljem čl. 223. st. 1. ZPP-a, da je navedena cijena satnice minimalna satnica nekvalificiranog radnika na području Dubrovnika koji bi njegovao osobu u navedenim svakodnevnim aktivnostima, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu od 1.061,78 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja ove presude, kao dana kada je ista utvrđena, do isplate.

25.1. Tužiteljica je djelomično uspjela u sporu, no kada se uzme u obzir da je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku po svim zahtjevima (i prihvaćenim i odbijenim, kao i prvotnom zahtjevu te smanjenom zahtjevu) jednak trošku zastupanja po zahtjevu s kojim je tužiteljica uspjela u sporu, a isto jer se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (¨Narodne novine¨ br. 138/23, dalje u tekstu: OT) nalazi u istom platnom razredu vrijednosti predmeta spora od 1.327,00 eura od 13.272,00 eura, te da su sve radnje zastupanja poduzete jednako (ukupno) u odnosu na sve zahtjeve, a niti jedna posebno u vezi dijela zahtjeva tužiteljice, tužiteljica je opravdano imala trošak zastupanja u jednakom iznosu kao i da je samo tužila dio naknade štete s kojim je uspjela u zahtjevu, radi čega je zaključak ovog suda da ima pravo na naknadu troška zastupanja u ukupnom iznosu navedene tarife.

25.2. Naime, ocjena je ovog suda da je u konkretnim okolnostima očekivanje tužiteljice da će uspjeti u parnici u pogledu zahtjeva za naknadu štete bilo opravdano te da je ista legitimno svoja prava morala ostvarivati putem suda jer tuženik nije dobrovoljno nadoknadio niti dio dosuđene štete, dok odluka o trošku ne smije predstavljati sprječavanje tužiteljice u ostvarivanju zaštitu svog prava za kojeg opravdano i legitimno vjeruje da je povrijeđeno. Kada bi se u konkretnom slučaju uspjeh u sporu računao isključivo matematičkom operacijom omjera visine zahtjeva s kojim je tužiteljica uspjela u odnosu na omjer zahtjeva s kojim je tuženik uspio, tužiteljici bi bio dosuđen manji trošak zastupanja od onog koji je ista morala platiti sukladno OT- u za zahtjev s kojim je uspjela u sporu jer je navedeni trošak istovjetan iznosu koji bi platila punomoćniku odvjetniku da je samo istaknula zahtjev za isplatu neimovinske štete od 6.500,00 eura, čime bi tužiteljica bila dodatno oštećena te bi joj bio nametnut financijski teret snašanja troška nerazmjeran navedenom legitimnom cilju odredaba o troškovima postupka.

25.3. Slijedom navedenog, tužiteljici po osnovi troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7. t. 1. i tbr. 46. OT-a), sastava obrazloženih podnesaka od 22.9.2017., 5.2.2021., 16.10.2024. i 2.9.2025. u ukupnom iznosu od 800,00 eura (tbr. 8.toč. 1. te tbr. 46. OT-a), troška zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 30.11.2017., 7.5.2018., 16.7.2018., 24.5.2024., 4.12.2024., 24.6.2025. i 4.9.2025. u ukupnom iznosu od 1.400,00 eura (tbr. 9. t. 1. i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 2.400,00 eura.

25.4. Uz trošak zastupanja, tužiteljica ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma medicinskog vještačenja i to u ukupnom iznosu od 437,10 eura, kao i trošak pristupa svjedoka u iznosu 40,00 eura, jer je navedeni trošak u cijelosti bio potreban neovisno o visini same naknade štete, dok nije imala trošak sudskih pristojbi obzirom je kao radnica u ovom radnom sporu oslobođena plaćanja sudskih pristojbi.

25.5. Tužiteljici ne pripada pravo na nadoknadu troška sastava podneka od 23. rujna 2019. u iznosu od 200,00 eura jer isti nije bio potreban za uspjeh u sporu.

25.6 Slijedom navedenog, tužiteljici je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP- a i čl. 155. ZPP-a dosuđen ukupni trošak od 2.877,10 eura, sa zakonskom zateznom kamatom određenom sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Dubrovnik, 23. rujna 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti

1. pun.tužiteljice

2. pun. tuženika