REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3779/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i dr. sc. Ante Perkušića , članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Šoštarec, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački Holding d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 41, OIB: 85584865987, kojeg zastupa punomoćnik Denis Bajs, odvjetnik iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, poslovni broj Gž R- 32/2025-4 od 28. travnja 2025., kojim je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1743/2022-40 od 12. veljače 2025., u sjednici održanoj 23. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja se odbija, a u dijelu u kojem se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, poslovni broj Gž R-32/2025-4 od 28. travnja 2025., kojim je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1743/2022-40 od 12. veljače 2025, uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita.

2. 1. U prijedlogu je naznačio slijedeća pravna pitanja:

"1. Može li poslodavac valjano pokrenuti i provesti postupak savjetovanja oko kolektivnog viška radnika iz čl. 127. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19.) prije donošenja i stupanja na snagu odluke o reorganizaciji poslovanja koja bi mogla dovesti do kolektivnog viška radnika, odnosno temeljem nepostojeće, buduće i neizvjesne promjene organizacijske strukture?

2. Može li se kolektivnim ugovorom ograničiti sloboda poslodavca u provođenju reorganizacije, odnosno izmjene sistematizacije na način da je za provođenje reorganizacije i izmjene sistematizacije potreban pristanak sindikata kao druge ugovorne strane kolektivnog ugovora, odnosno sklapanja odgovarajućih dodataka kolektivnom ugovoru?''

2. 2. Smatra da su navedena pitanja važna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava. Ističe da u odnosu na gore postavljeno pitanje pod 1. ne postoji izričita sudska odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali smatra da bi se mogle primijeniti odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. 9.2021., posl. br. Rev 573/2021-2, i Rev 4491/2019-2, kao i pravno mišljenje od 20. 3.2023., izv. prof. dr. sc. TO, s Katedre za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, dok u odnosu na pitanje pod 2. navodi da ne postoji sudska odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja bi dala jednoznačan odgovor na postavljeno pitanje.

3. Uz navedena pitanja, tužitelj također sukladno čl. 385.a st. 2. ZPP-a, predlaže da mu se dopusti podnijeti reviziju jer mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba Zakona o parničnom postupku povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno pravo na pravično suđenje.

4. U odgovoru na tuženik je osporio osnovanost i dopuštenost podnesenog prijedloga tužitelje, čiji sadržaj će biti kasnije detaljnije naveden, te predlaže isti odbiti, odnosno odbaciti i traži troškove sastava odgovora na prijedlog.

5. Prijedlog je djelomično nedopušten, a djelomično neosnovan.

6. 1. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22 i 155/23- dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačena dva pravna pitanja i da su za naznačena pravna pitanja izneseni određeni razlozi važnosti tim pitanjima.

6. 2. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

7. Pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije, po ocjeni ovoga suda, nisu važna za odluku u ovoj pravnoj stvari niti su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. Naime, tužitelj je radnik tuženika kojemu je tuženik otkazao ugovor o radu od 31. ožujka 2020., Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. srpnja 2022., na radnom mjestu pomoćnika voditelja podružnice u Uredu voditelja podružnice. Tužitelj je u postupku tvrdio, a to sada ponavlja i u podnesenom prijedlogu, da je tuženik proveo postupak savjetovanja oko kolektivnog viška radnika temeljem nepostojeće, buduće i neizvjesne promjene organizacijske strukture, a koju reorganizaciju je proveo tek nakon što je okončao postupak savjetovanja oko kolektivnog viška radnika te da je tuženik Pravilnik o izmjenama Pravilnika kojima su sistematizirana radna mjesta za koja su koeficijenti složenosti poslova utvrđeni posebnom odlukom u Zagrebačkom holdingu d.o.o. od 13. 5.2022., donio protivno tada važećoj i obvezujućoj odredbi čl. 167. Kolektivnog ugovora u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. od 30.12.2019.

9. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik opravdano krenuo u savjetovanje sa sindikatima u pogledu kolektivnog viška te nakon toga u kreiranje i donošenje pravilnika kojima je definirao radna mjesta (t. 11. obrazloženja prvostupanjske presude), te smatra da tuženik kao poslodavac ima pravo provesti reorganizaciju i posljedično tome i izmijeniti sistematizaciju na što ne mogu utjecati kolektivni ugovori kao dvostrani obvezno pravni akti, kojima se za radnike u ovom konkretnom slučaju u tarifnom dijelu nastoje osigurati što povoljnija materijalna prava (t. 10. obrazloženja prvostupanjske presude).

10. Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio utvrđenja suda prvog stupnja i iznesena pravna shvaćanja.( t. 10. do 18. obrazloženja).

11. 1. Tužitelj u prijedlogu navodi da je u žalbi isticao da se prvostupanjski sud uopće nije osvrnuo na to da tuženik za vrijeme trajanja savjetovanja oko kolektivnog viška nije imao uspostavljenu novu organizaciju niti je uopće imao egzaktnu ideju kako bi ta nova organizacija izgledala, odnosno da tuženik još nije donio „stratešku“ odluku kada je započeo s postupkom savjetovanja u odnosu na kolektivni višak, pa stoga predstavnici radnika uopće nisu imali konkretne podatke temeljem kojih bi mogli kvalitetno i argumentirano savjetovati poslodavca u odnosu na potencijalni kolektivni višak koji bi nastao kod tuženika. Isto tako, navodi da je u žalbi istaknuo kako je potpuno neprihvatljiv pravni stav da Kolektivni ugovori, kao dvostrani obvezno pravni akti, ne mogu utjecati na slobodu poslodavca da izmjeni sistematizaciju. Tvrdi da su poslodavac i sindikati slobodnom voljom ograničili slobodu poslodavca da izmjeni sistematizaciju i to upravo kako bi se zaštitila sigurnost radnika te za radnike osigurala povoljnija materijalna prava, a da se drugostupanjski sud niti u jednom dijelu presude, nije osvrnuo na navedene žalbene navode tužitelja na koje stoga u konačnici ni prvostupanjski sud ni drugostupanjski sud nisu dali svoj odgovor.

11. 2. Zaključno navodi da je tuženik pokrenuo postupak savjetovanja oko kolektivnog viška radnika temeljem nepostojeće, buduće i neizvjesne promjene organizacijske strukture, da je dovršio postupak savjetovanja oko kolektivnog viška radnika bez da postoji i da je sudionicima toga postupka poznata nova organizacijska shema, te da je tek nakon dovršetka savjetovanja o kolektivnom višku dostavio predstavnicima radnika nacrt odluke o organizacijskoj promjeni te posljedično istu i donio.

12. 1. Tuženik je u odgovoru na prijedlog replicirao tužitelju navodeći da je „U tijeku postupka saslušan svjedok RO, predsjednik Nezavisnog sindikata radnika Zagreb parkinga, koji je sudjelovao u postupku savjetovanja koji je tuženik proveo sa svim sindikatima koji su djelovali kod tuženika u vrijeme utvrđivanja kolektivnog viška radnika. Navedeni svjedok je izjavio sljedeće: “Na poseban upit pun. tuženika odgovaram da u vrijeme provođenja savjetovanja u vezi kolektivnog viška radnika, dakle tijekom 2021. i 2022., nije postojalo Radničko vijeće, a ne postoji niti danas. Sindikati se nisu sporazumjeli o osobi sindikalnog povjerenika koji ima prava i obaveze Radničkog vijeća.” Tužitelj nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao da bi u spornom razdoblju kod tuženika postojalo radničko vijeće niti da bi sindikati postigli sporazum o sindikalnim povjerenicima s pravima i obvezama radničkog vijeća i da bi o tome obavijestili tuženika. Stoga, u situaciji kada radnici nisu iskoristili svoje pravo da formiraju radničko vijeće i kada nisu postigli sporazum o sindikalnim povjerenicima s pravima i obvezama radničkog vijeća, tuženik kao poslodavac nije bio dužan provesti postupak savjetovanja prilikom utvrđivanja kolektivnog viška radnika temeljem čl. 127. Zakona o radu niti temeljem čl. 150. Zakona o radu.“, a navedena utvrđenja proizlaze iz obrazloženja prvostupanjskog suda (točka10.), koje utvrđenje je, kao pravilno, prihvatio i drugostupanjski sud.

12. 2. U odnosu na drugo pitanje, citirao je sadržaj odredbe čl. 167. KU i pojasnio: „Prema navedenoj stipulaciji čl. 167. KU-a pravilnici o sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika više ne predstavljaju sastavni dio kolektivnog ugovora jer: - KU iz 2002. godine te pripadajući Dodaci I-V su istekli te više ne vrijede; - KU iz prosinca 2019. koji je bio na snazi u vrijeme provedbe postupka utvrđivanja kolektivnog viška radnika i otkazivanja tužiteljici nije propisao da navedeni pravilnici čine sastavni dio toga KU-a, već samo da se isti primjenjuju. Stoga, dok se nije sklopio dodatak KU-a (a sklopio se u ožujku 2024. godine – skoro 2 godine nakon provedenog postupka utvrđivanja kolektivnog viška radnika i otkazivanja tužitelju) primjenjivali su se pravilnici o sistematizaciji kod tuženika koji nisu predstavljali sastavni dio kolektivnog ugovora te su se mogli mijenjati mimo procedure propisane za izmjenu kolektivnih ugovora. Sukladno tome, tuženik je primjenjivao interne akte o sistematizaciji koje je donio ranije, a u svibnju 2022. godine je donio pravilnike o reorganizaciji koji su stupili na snagu 26.5.2022. godine, temeljem kojih pravilnika je kod tuženika provedena reorganizacija u smislu centralizacije korporativnih poslova koji su se do tada obavljali u podružnicama.“

13. 1. O pitanju zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu kod kolektivnog viška radnika i provođenja nove sistematizacije, a vezano za savjetovanje sa radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom, revizijski sud se izjasnio u više odluka. Tako je u odluci broj: Rev-1091/2022 od 7. studenoga 2023., navedeno: „7. Odredba čl. 153. st. 4. ZR/14 oslobađa obveze poslodavca da se, u situaciji kada kod njega djeluje više sindikata koji se nisu sporazumjeli o sindikalnom povjereniku u funkciji radničkog vijeća (i o tome pisano obavijestili poslodavca), obraća makar jednom od sindikata radi ishođenja prethodne suglasnosti na otkaz ugovora o radu. Tom odredbom se, u situaciji kada sindikati nisu ispunili svoju dužnost iz te odredbe, poslodavac oslobađa neizvjesnosti o sindikalnom povjereniku u funkciji radničkog vijeća, a u kojoj neizvjesnosti je bio za vrijeme primjene ZR/09. U toj situaciji nitko od sindikalnih povjerenika ne stupa u funkciju radničkog vijeća. Stoga u konkretnom slučaju, suprotno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, nije postojala obveza tuženika da prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju zahtijeva makar od jednog sindikata prethodnu suglasnost na taj otkaz.“

13. 2. Identično pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odluci poslovni broj Rev 1162/2022 od 9. siječnja 2024., prema kojem

„16. Uz tako izričito propisanu obvezu sindikata, po ocjeni ovog suda, propust sindikata da postignu sporazum o sindikalnom povjereniku i o tome obavijeste poslodavca ne može ići na štetu poslodavca. Stoga, po ocjeni ovog suda, u situaciji kad nije formirano radničko vijeće niti je određen sindikalni povjerenik niti je o tome poslodavac obaviješten, poslodavac ne treba poduzimati daljnje radnje radi ispunjenja svoje obveze iz čl. 150. st. 1. ZR-a.“

14. 1. Stoga, ako predmetno savjetovanje u smislu odredbi Zakona o radu u konkretnom slučaju nije ni bilo potrebno, neovisno o tome kako i s kim je ono provedeno, pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije, a koja se svode na kvalitetu tog savjetovanja, u tim okolnostima ne mogu ni biti važna pitanja od kojih bi zavisila odluka u ovoj pravnoj stvari, te kako su u prijedlogu za dopuštenje revizije izloženi razlozi u kojima predlagatelj iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, valja zaključiti da to nisu razlozi čl. 385.a ZPP-a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda, tim više jer se u prijedlogu i ne tvrdi.

14. 2. Odluke revizijskog suda broj Rev 573/2021-2, i Rev 4491/2019-2, nisu odgovarajući razlog važnosti prvom pitanju jer su shvaćanja revizijskog suda vezano za savjetovanje s radničkim vijećem donesena u drugačijoj (od predmetne), činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao ni pravno mišljenje izv. prof. dr. sc. TO, s Katedre za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, jer takva mišljenja odredbe ZPP-a nisu propisale kao razlog važnosti pitanjima.

14. 3. Kako je naprijed navedeno u odnosu na pitanje pod 2. tužitelj navodi da ne postoji sudska odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja bi dala jednoznačan odgovor na postavljeno pitanje, međutim vezano za to pitanje ne navodi niti tvrdi da o tom pitanju postoji različita praksa nižestupanjskih sudova koju bi bilo potrebno ujednačavati odlukom revizijskog suda, te iz tog razloga ni to pitanje nije važno.

15. Prijedlog je, kako je naprijed navedeno, podnesen i iz razloga navedenih u čl. 385.a st. 2. ZPP-a, pozivajući se na povredu temeljnog ljudskog prava, konkretno prava na pravično suđenje.

16. Revizijski sud ocjenjuje da tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje tuženik veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje, zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH).

17. 1. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).

17. 2. Osim toga, odredbe EKLJP i Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o navodima tuženice, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odgovorio na odlučne navode tužitelja, što je učinio ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, dajući za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom je smislu presuda drugostupanjskog suda dovoljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje i pravo na pristup sudu. To što tužitelj smatra da je drugostupanjski sud bio dužan odgovoriti na svaki žalbeni prigovor (naveden u točkama 11. 1. i 11. 2. obrazloženja), u naprijed utvrđenim činjeničnim i pravnim okolnostima ovog slučaja, nije odlučno

18. Slijedom iznesenog tuženiku nije povrijeđeno pravo pristup sudu, na pravično suđenje i pravo na jednakost svih pred zakonom, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a valjalo odbaciti taj dio prijedloga predlagatelja.

19. Slijedom iznesenog, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda ni u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389. b. st. 1. i čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

20. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na prijedlog jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb,23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić