Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-884/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lana Maria Milić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 57/2025-14 od 15. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-57/2025-14 od 15. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnima odredbe čl. 6.1 i čl. 11.1 Ugovora o kreditu broj: 362003 zaključenog između PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ovdje tužitelja i trgovačkog društva VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, prednikom ovdje tuženika, a koje glase:

"6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 naplaćuje se neposredno prije isplate kredita" „11.1. Prijevremena otplata kredita Prijevremena otplata kredita

je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 559,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 248,97 EUR tekućom od 06.03.2007. pa do isplate i

- na iznos od 310,57 EUR tekućom od 06.04.2011. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 446,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita sadržanima u Ugovoru o kreditu broj 362003 kojeg su 2. ožujka 2007. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditor, te zahtjev za isplatu s osnova tih ništetnih odredaba.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju sadržajno ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

6. Nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika dana 2. ožujka 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 362003, na iznos kunske protuvrijednosti od 37.400,00 CHF,

- da je u čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, jednokratno, a naplaćuje se neposredno prije isplate kredita,

- da je u čl. 11.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora,

- da je nesporno tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.875,85 kn/248,97 EUR 5. ožujka 2007., kao i da joj je 5. travnja 2011. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.340,00 kn/310,57 EUR,

- da je kredit podignut radi kupnje osobnog vozila koje je tužiteljica koristila isključivo za osobne potrebe,

- da tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika nisu pojedinačno pregovarali o navedenim naknadama, već da ih je prednik tuženika – banka jednostrano unijela u ugovor pa je tužiteljica te odredbe mogla prihvatiti sklapanjem ugovora o kreditu,

- da tužiteljici nije pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom, niti zašto je ugovorena baš u visini od 1,10% iznosa kredita, a nije joj pojašnjeno niti koji se troškovi podmiruju naknadom na prijevremenu obradu kredita, niti koliki iznos će biti naplaćen u slučaju prijevremene otplate kredita,

- da je kredit otplatila 5. travnja 2011.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnim ugovornim odredbama, da su iste nepoštene i stoga ništetne, sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP) te da tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena, na temelju čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 – dalje: ZOO/05).

10. Zaključak prvostupanjskoga suda u osnovi je pravilan te ga prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, a sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 1,10% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe čl. 6.1 i 11.1 Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 te ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je teret dokaza na tužiteljici da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo što žalitelj opetovano ističe u žalbi.

12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

15. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

16. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 11.1 Ugovora o kreditu) nepoštena u smislu čl. 87. ZZP/03 te ništava u smislu čl. 81. ZZP/03 obzirom da je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom. Radi toga je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora (u tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV - 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. “ Zato je pravilan zaključak, da se radi o ništetnoj odredbi ugovora, te je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, kako je i presuđeno).

18. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,10% od iznosa kredita, i naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

19. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

20. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP). Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

21. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja.

22. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina