Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-1202/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatki Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njenog punomoćnika ŽE, odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Marijana Belčića iz Osijeka, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, uz javnu objavu dana 23. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 24. rujna 2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 27. rujna 2007. godine kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod br. OV-31493/07, u dijelu odredbe koji glasi:
“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,80% jednokratno, unaprijed…“
II. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 354,30 eura (tristopedesetčetirieuratridesetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 06. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.043,68 eura (tisućučetrdesettrieurašezdesetosamcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 23. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 09. prosinca 2024. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 24. rujna 2007. godine sa prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d. Osijek, sklopila Ugovor o kreditu broj: 5140230452-20010426350/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 24. rujna 2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 27. rujna 2007. godine kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod br. OV-31493/07, prema kojem je prednica tuženice kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.700,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 6 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 2,80% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Prednica tuženice joj je prilikom isplate kredita naplatila dana 05.10.2007. naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.669,45 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 354,30 eura. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tužene (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji kao potrošač nije imala utjecaja. Naime, nije mu bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna, te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tužena temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2. U odgovoru na tužbu od dana 17. siječnja 2025. tuženica se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te ističe prigovor zastare, navodeći da je Ugovor o kreditu otplaćen u prosincu 2013., pa imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 21.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 354,30 EUR, ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. U članku 6. Ugovora o kreditu prema kazivanju tužitelja navedeno je kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 2,80% iznosa kredita, pa je stoga činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Poziva se na odredbu čl. 1022. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. Tako se u članku 2. st. 1. točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju čl. 1022. st. 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. st. 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12. st. 2. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je članak 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., O i UE, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 34.). Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač pravne učinke. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška1, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, pod nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. Prvo ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa tuženik na tu okolnost predlaže saslušanje tužitelja, te ističe kako nije iznio ni jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Zaključno, tuženik ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje dosadašnje navode i to Trgovački sud u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022. potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. Predlaže da sud izvede dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.
3. Tužiteljica podneskom od dana 24. veljače 2025. osporava navode tužene iz odgovora na tužbu, ukazujući da isti de facto, predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva, budući tuženik i dalje osporava potrebu bilo kakovog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. S obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.g.: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Imajući u vidu navedeno, ukazuje kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. & čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”. Nastavno, ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje njegove navode kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita, jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njegov teret, jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Argumentum simili ad simile analogijom na odvjetničke usluge- teza tuženika o opravdanosti naplate ulazne naknade jednako je neosnovana kao kada bi npr. odvjetnik tvrdio da mu stranka uz plaćanje troška temeljem Odvjetničke Tarife za obavljene parnične radnje bila dužna i još morala platiti i troškove za odijelo, aktovku, računalo, uredski materijal te marendu/glablec/užinu u vidu sendviča i kave u sudskom kafiću ili sl. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu, kao niti svrhu istih, te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstra profitom) zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade, niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi, pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na njegovu štetu kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. U odnosu na nepoštenost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.04.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu chf, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da mu je kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu. Dakle, budući da je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. Da je tome tako, odnosno da se takova odredba o ulaznoj naknadi za tzv. odobravanje kredita nepoštena i ništetna, potvrdio je VSRH u svojim odlukama Rev 673/2023-2 od 13.02.2024. i Rev 715/2024-2 od 22.05.2024., a osim toga ukazuje da je od strane već trećega vijeća VSRH-a presudom Rev 1051/2023 od 3.04.2024. potvrđeno stajalište da su ugovorene ulazne naknade u istovrsnim okolnostima nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži i to uz obračun zateznih kamata od dana kada su takove naknade bile naplaćene. U odnosu na prigovore zastare potraživanja, ukoliko tuženiku doista nije “dovoljno” što VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, istome se ukazuje i na priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22.04.2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ističe kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini (neosnovano) naplaćene naknade, slijedom čega drži kako navedena nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženik bude istu osporavao, podredno predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.
4. Podneskom od dana 04. ožujka 2025. tuženica osporava navode iz podneska tužiteljice od 24. veljače 2025. i ostaje kod svih navoda i prijedloga da se sasluša tužiteljica na okolnost spoznaje i obavijesti koje je dobila prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.
4.1. Podneskom od dana 04. rujna 2025. tuženik osporava tužiteljici status potrošača, ali ne spori da je istoj naplaćena naknada za obradu kredita dana 05.10.2007. u iznosu od 2.669,45 hrk.
5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost je li neposredno pregovarala s prednicom tužene o spornoj odredbi Ugovora, te je li od prednice tuženice dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, da li ista ima status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, izvršio uvid i pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27.02.2009. i broj Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. (list 5.- 6. spisa), dopis tužene od 29.07.2024. (list 7. spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. od 24.09.2007. solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-31493/07 od 27.09.2007. (list 8.-16.), Pravilnik o naknada na potrošačke kredite (list 29. i 46. spisa), te ovjerene Izjave svjedoka IE iz [adresa] od 09.04.2024. (list 30. -31.) i ŠE iz [adresa] od 12.12.2023. (list 33. -36.).
6. Na pripremnom ročištu održanom dana 18. rujna 2025. tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost kada je i u kojem iznosu plaćena naknada za obradu predmetnog kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) iz razloga ekonomičnosti postupka, jer je u podnesku od dana 04. rujna 2025. tužena učinila navedeno nespornim.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sklopljenim sa prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek, dana 24.09.2007. solemniziranom po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-31493/07 dana 27.09.2007. u dijelu kojom je ugovoreno da se korisnik kreda obvezuje platiti Banci naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 2,80% jednokratno i unaprijed, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 06.10.2007. pa do isplate.
8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica dana 24. rujna 2007. sa pravnom prednicom tužene (Slavonska banka d.d. Osijek) sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bet depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja, koji je solemniziran dana 27. rujna 2007. od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem: OV-31493/07.
9 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 2,80% sadržana u članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu, ništetna, da li je nastupila zastara potraživanja i da li tužiteljica ima status potrošača.
10. Iz iskaza tužiteljice sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 18. rujna 2025. proizlazi da je zaključila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sa prednicom tužene - Slavonskom bankom d.d. Osijek, u Poslovnici u Osijeku, radi kupnje osobnog vozila i plaćanja premije osiguranja. Ugovor je zaključila kao fizička osoba, nije bila vlasnica obrta, niti tvrtke i vozilo je kupila za vlastite potrebe. Ugovor o kreditu ju je u Banci čekao već unaprijed sastavljen i nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, a niti su joj iste pojašnjene, već je postupanje Banke u konkretnom slučaju prema njoj bilo po principu „uzmi ili ostavi“, pa smatra da ne bi mogla realizirati predmetni kredit, da je odbila pristati na bilo koju ugovornu odredbu sačinjenu od Banke. Nitko joj u Banci prethodno nije rekao da će morati platiti bilo kakvu naknadu za obradu njenog kreditnog zahtjeva, niti na što se taj trošak odnosi, a niti joj je predočen iznos naknade u nominalnom iznosu. Ugovor je pročitala prije potpisivanja i relativno je mogla razumjeti ugovorne odredbe, ali joj nitko u Banci nije ništa pojašnjavao vezano za ugovorne odredbe, niti joj je javni bilježnik prije potvrde Ugovora rastumačio odredbe Ugovora. Trošak obrade kredita je koliko se sjeća Banka naplatila putem njenog računa prilikom isplate kredita.
10.1. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu (list 8.-16. spisa) razvidno je da je isti sastavljen od strane prednice tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 6. st. 1. Ugovora, proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,80% jednokratno, unaprijed.
10.2. Iz dopisa tužene od dana 29.07.2024. (list 7. spisa) proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 05.10.2007. prilikom korištenja kredita u iznosu od 2.669,45 HRK.
10.3. Iz Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) između ostalog proizlazi da je istim regulirana naplata vrsta svih naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača (članak 1.), da je naknada fiksni ili varijabilni iznos koji vjerovnik naplaćuje za pružene usluge, sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita (članak 2.), da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (članak 3.), kao i da za trajanja ugovornog odnosa vjerovnik ne smije naplatiti naknadu koja nije bila poznata potrošaču u trenutku sklapanja ugovora te sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade (članak 4.).
10.4. Ovjerene Izjave IE iz [adresa] (list 30.-31. spisa) i ŠE iz [adresa] (list 33.-34. spisa), sud je ocijenio kao nevjerodostojne, jer navedeni nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi sa spornom ugovornom odredbom.
10.05. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3 od 27.02.2009. proizlazi da se u sudski registar upisuje pripajanje društva Slavonska banka d.d. [adresa], dioničkom društvu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, u registarski uložak s MBS [matični broj subjekta].
10.6. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. proizlazi da se u sudski registar upisuje promjena tvrtke i promjena odredbi statuta u dioničkom društvu pod tvrtkom/nazivom Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, u registarski uložak s MBS [matični broj subjekta].
11. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
12. Iako tužena nije osporila pasivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, ipak valja napomenuti da iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a ne sa tuženicom, iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d., pa je slijedom navedenoga, tuženica sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, i kao takva je pasivno legitimirana u ovom postupku.
13. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 24. rujna 2007. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. stupio na snagu 07.08.2007.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
14. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
15. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).
15.1. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).
15.2. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
16. Nadalje, sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
16.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
16.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
16.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li pravna prednica tužene, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena, da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba u članku 6. st. 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je prednica tužene mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
16.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,80%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
17. Nadalje, odredbom čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također, odredbom čl. 74. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
17.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
17.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
17.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
18. Sukladno citiranoj odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženoj je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika prednice tužene, koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednice tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe, a niti to proizlazi iz priloženih ovjerenih Izjava (svjedoka) IE i ŠE, jer isti nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužiteljica utrošila na kupovinu osobnog vozila i plaćanja premije, vozilo je koristila za vlastite potrebe, a iz čega proizlazi da ista ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s prednicom tuženice kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je u to vrijeme bila vlasnica obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je prednica tuženice banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što ista nije niti pokušala dokazati.
19 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li prednica tuženice i tužiteljica pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene u članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu, koja u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da joj u Banci nitko nije ništa rekao vezano za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle niti od čega se taj trošak sastoji, da je Ugovor u Banci bio unaprijed sastavljen, te nije bilo mogućnosti za pregovaranje o ugovornim odredbama, već je Banka poslovala po principu „uzmi ili ostavi“ i smatra da kredit ne bi mogla realizirati da nije pristala na neku ugovornu odredbu kako ju je Banka unijela u Ugovor unaprijed. Ugovor je pročitala, ali joj nitko nije pojasnio ugovorne odredbe a niti joj je predočen iznos naknade u nominalnom iznosu.
19.1. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da istoj nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužiteljici ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor u Banci.
19.2. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis usluga koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos plaćanjem tzv. ulazne naknade, koja se podmiruje jednokratno, unaprijed, kao i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti je ista sama po sebi razumljiva, te u Ugovoru nije navedeno, a niti se iz sadržaja Ugovora može zaključiti, koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženici, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita za 2,80% od njegove visine, onda je takvom ugovornom odredbom prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, te je ista u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.
19.3. Osim toga, valja reći da, iako je tuženica prilikom obrade kredita imala određene troškove (koje tuženica tijekom ovog postupka navodi kao operativne troškove: troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava; regulatorne troškove, materijalne troškove: oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti; poštarine i slično), sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita - što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženice tijekom postupka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.
19.4. Nadalje, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednice tuženice, ako tužiteljici takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Prednica tuženice je tužiteljici trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njene financijske obveze. To je prednica tuženice mogla samo da je tužiteljici omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljiva, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužiteljice, istoj je predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor u Banci, koje ugovorne odredbe da tužiteljica nije prihvatila i da je odbila potpisati, tada vjerojatno ne bi mogla realizirati kredit. Nadalje, plaćanje troškova obrade kredita, uz to, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 2,80% jednokratno i unaprijed, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužiteljici u da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena. Na taj način, prednica tuženice je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
19.5. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.
20. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednice tuženice i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
21. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu, o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pod I. izreke.
22. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.
23. Pored navedenog treba dodati i to da Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno odredbi čl. 96. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost spornih ugovornih odredbi, ne bi prosuđivali primjenom Zakona o zaštiti potrošača.
24. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
24.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), dakle prije pristupanja Republike Hrvatske u EU.
25. Nadalje, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog Ugovora takvo što nije razvidno.
26. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.
27. Navod tuženice da tužiteljici nije dopušteno isticati ništetnost predmetne ugovorne odredbe sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, nije osnovan. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe, jer je ista bila ništetna već od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora. Budući da je u konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba rezultirala neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti te ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako to smatra tuženica.
28. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.
29. Nadalje, iz priloženog dopisa tužene od dana 29. srpnja 2024. (list 7. spisa) nesporno proizlazi da je naknada za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena u iznosu od 2.669,45 HRK / 354,30 eura, dana 05.10.2007., a što je tužena učinila i nespornim tijekom postupka. Stoga je tuženica iznos od 354,30 eura dužna vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
29.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.
30. Slijedom navedenog, tužiteljici zatezna kamata na iznos od 354,30 eura pripada od slijedećeg dana po uplati i to 06.10.2007. u visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04., 35/05.), od 01.01.2008. do 31.07.2015. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 01.08.2015. do 31.12.2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30.12.2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).
31 . Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.
32 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
32.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 937,50 eura uvećan za sudske pristojbe na tužbu i presudu od po 53,09 eura, odnosno sveukupno od 1.043,68 eura.
31.2. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od dana 24.02.2025. od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.) i od dana 17.04.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), te zastupanja na ročištu od 18.09.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.) i na ročištu za objavu presude od 23.09.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), odnosno ukupno 750,00 eura i obračunatog PDV-a od 187,50 eura (Tbr. 46.), te troška pristojbe na tužbu od 53,09 eura, te na presudu od 53,09 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. - 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.
U Osijeku, 23. rujna 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćniku tuženice
