Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-503/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Maje Skorić i Marte Plančić, kao članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja CEK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku CE, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku JE, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog sud u Dubrovniku pod brojem P-437/2023 od dana 12. svibnja 2025.godine, u sjednici održanoj dana 23. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog sud u Dubrovniku pod brojem P-437/2023 od dana 12. svibnja 2025. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužiteljici u roku od 15 dana iznos od 3.181,01 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju od ožujka 2008. godine do 30. travnja 2012. godine, kako je to pobliže opisano u izreci te presude (točka I. izreke), kao i parnični trošak u iznosu od 1.689,13 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima, te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja, po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj 266-80/2007, sklopljenog dana 2. travnja 2007. godine za kupnju novog motornog vozila, potvrđenog po javnom bilježniku Anđelku Staniću u Dubrovniku pod poslovnim brojem: Ov-6309/2007/2006 dana 3. travnja 2007. godine, a temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.400,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz obvezu vraćanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja.

6. Nije u pravu žalitelj kada ističe da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 7. i članka 354. stavak 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), koje obrazlaže time što mu prvostupanjski sud nije omogućio da iznese “financijske prigovore“ na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ivone Ivanović od 16. veljače 2025. godine unatoč podnesenom prijedlogu za produženje roka za izjašnjavanje, pa da je time utemeljio presudu na dokazu o kojem tuženiku nije bila dana mogućnost da se izjasni, osim toga da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer prvostupanjski sud nije obrazložio iz kojeg razloga nisu uvaženi pravni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka vezano za prijedlog za dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope, kao i za uračunavanje manjih iznosa.

6.1. Tuženik nije onemogućen u raspravljanju iz razloga koje navodi u žalbi, jer iz podataka spisa predmeta proizlazi da je na uredno dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka očitovao se u podnesku od 28. veljače 2025. godine navodeći da ističe prigovor pravne naravi o kojem odlučuje sud, dok u odnosu na „eventualne financijske prigovore“ zbog „organizacijskih razloga unutar velikog sustava“ nije u mogućnosti se izjasniti u ostavljenom, proteklom roku od 30 dana, te traži da mu se dodjeli daljnji rok od 60 dana, nakon toga u podnesku od 8. travnja 2025. godine obavještava sud da neće moći pristupiti na ročište zakazano za dan 15. travnja 2025. godine (na kojem je saslušan vještak) te predlaže da ukoliko sud odluči zaključiti raspravu da se tužbeni zahtjev odbije uz zahtjev za naknadu parničnog troška. Dakle, tuženik nije onemogućen u raspravljanju i pored toga što sud nije donio posebno odluku o njegovom prijedlogu za produljenje roka za izjašnjavanje, jer kada se ima u vidu da je tuženik nakon protek roka od 30 dana za izjašnjavanje u podnesku od 28. veljače 2025. godine, naznačio tek mogućnost podnošenja „financijskog“ prigovora, nadalje, da takav prigovor nije konkretizirao ni do slijedećeg ročišta dana 15. travnja 2025. godine na kojem je određeno saslušanje vještaka, a na koje tuženik nije pristupio, a niti zatražio odgodu istog, to je, a ocjenjujući i praznog traženja produljenja roka i činjenicu da je tuženik novčarska institucija u odnosu na koju je potpuno nejasno u čemu bi bila spriječena zbog "organizacijskih razloga unutar velikog sustava", neosnovan i prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 7. i članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, na kojeg se referira tuženik.

6.2. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP time što nisu uvaženi pravni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka vezano za prijedlog za dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope, kao i za uračunavanje manjih iznosa.

6.3. Ovo stoga, jer predmetni izračun razlike s osnova tečaja u CHF je posljedica ništetnosti odredbe predmetnog ugovora i to odredbe da se pojedini mjesečni anuiteti otplaćuju vezani za valutnu klauzulu u CHF na dan plaćanja, pa stoga razlika nastaje neprimjenom ništetnih odredbi, što znači da se suprotno navodima tuženika ne može primijeniti neka druga pravila koje nisu ugovorena kao što je je izračun uz primjenu kamatnih stopa za kunske kredite, slijedom čega izostanak razloga u tom pravcu nema za posljedicu nemogućnost ispitivanja prvostupanjske presude.

6.4. Tuženik u žalbi neosnovano ponavlja prigovor da je tužitelju trebalo ukupno zatraženi iznos na ime preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli umanjiti za manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja, što je ujedno i prigovor upućen obračunu utuženog iznosa po vještaku financijske struke - međutim, izostanak razloga u tom pravcu također nema za posljedicu nemogućnost ispitivanja prvostupanjske presude. Naime, ovaj sud ukazuje na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“

6.5. Slijedom navedenog, kako iz razloga koje ističe tuženik nije ostvarena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da izreka presude nije proturječna samoj sebi, ni obrazloženju u kojem su navedeni potpuni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza, a niti su ostvarene ni neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), žalbu tuženika iz tog žalbenog razloga je trebalo odbiti kao neosnovanu.

7. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i to:

- da su tužitelji kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 2 travnja 2007. godine sklopili potrošački Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u iznosu od 32.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti u redovnu kamatnu stopu od 5,25% godišnje koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom kreditora i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima na vrijeme od pet godina u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan plaćanja,

- da je iznos kredita i isplata anuiteta vezana uz valutu CHF,

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj platio, u odnosu na mjesečne anuitete da nije porastao tečaj CHF, iznosi 3.181,01 EUR,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu na ime razlike tečaja valute, sve sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO, jer time što je u ovom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, to podrazumijeva i nesavjesnost kreditne institucije – tuženika.

10. Navodi tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu na koju se prvostupanjski sud pozvao ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedene presude odnose na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

11. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Naime, potraživanje s naslova vraćanja onog što je stečeno bez pravne osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. ZOO). Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Budući da je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari prema podacima spisa podnesena dana 15. svibnja 2023. godine – do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina.

12. Nije osnovana žalba u odnosu na priznati trošak podneska tužiteljice od 27. veljače 2025. godine prema Tar. br. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/29023), jer se u istom tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka po pozivu suda navodeći da ga prihvaća u cijelosti, a ujedno i uredila tužbeni zahtjev u skladu s istim, ujedno, nije osnovana žalba u odnosu na priznati trošak pristojbe tužbe, jer je tužba podnesena elektronskim putem dana 15. svibnja 2023. godine, uz dokaz o plaćanju sudske pristojbe tužbe u iznosu od 39,13 eur dana 12. svibnja 2025. godine (što tuženik ne osporava u žalbi), a Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) kojim je izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18) stupio je na snagu 20. svibnja 2023. godine.

13. Slijedom navedenog, žalbu tuženika trebalo je u cijelosti odbiti i presudit kao u izreci (članka 368. ZPP).

14. Odluka o parničnom trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, a rezultata je neuspjeha tužitelja u ovom postupku.

U Šibeniku, 23. rujna 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić