Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-282/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marte Plančić , kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Maje Skorić i Tonija Šantić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su- 1400/19, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-943/2023-10 od dana 27. rujna 2024. godine, u sjednici održanoj dana 23. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-943/2023-10 od dana 27. rujna 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici u roku od 15 dana iznos od 2.462,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od dana izvršene uplate po tužiteljici do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci te presude (točka I. izreke), kao i parnični trošak u iznosu od 1.035,54 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 27. rujna 2024. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je uvodno „zbog svih zakonom dopuštenih razloga“ koje obrazlaže povredom prava na pravično suđenje bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 338. stavak 4. i članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja, po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u namjenskom Ugovoru o kreditu broj 029-50-3418755 za kupnju osobnog vozila, sklopljenog dana 21. travnja 2006. godine, potvrđenog po javnom bilježniku Krešimiru Copić iz Dugog Sela pod poslovnim brojem: OU-279/2006 dana 24. travnja 2006. godine, a temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.071,25 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz obvezu vraćanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

6. Prethodno navedeni prigovori tuženika kojima ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluke i pravo na procesnu jednakost koje da prvostupanjski sud povrijedio time što je dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a da za takvo postupanje ne daje nikakve razloge - su neosnovani. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio dokaz saslušanjem tužiteljice, zatim javnobilježničkog prisjednika Zorana Kosića kod javnog bilježnika Krešimira Copića iz Dugog Sela, pregled promotivnih uvjeta važećih u vrijeme sklapanja ugovora, te je nakon zaključenja prethodnog postupka, na ročištu 6. rujna 2024. godine izveden dokaz saslušanjem tužiteljice, izvršen pregled dokumentacije u spisu, dok je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem javnobilježničkog prisjednika – čime nije ostvario navedenu povredu, budući da javnobilježnički prisjednik, odnosno javni bilježnik nema potrebna stručna znanje iz oblasti financija i bankarstva, temeljem kojih bi tužiteljica u postupku solemnizacije ugovora objasnila sve ekonomske parametre vezane za primjenu valutne klauzule, dok u tom pravcu tuženik nije predlagao saslušanje djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora.

7. Nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP na koje se glede sadržaja obrazloženja referira tuženik, a niti je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članak 354. stavak 2. točak 11. ZPP, a koju tuženi nalazi u tome što su izostali razlozi presude zbog kojih sud smatra da je valutna klauzula nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva, a osim toga ističe da su stranke pojedinačno pregovarale, te da je tužiteljica u iskazu navela da je imala mogućnost izbora valute, a da je na okolnost da je ista imala mogućnost izbora kredita vezanog uz valutu CHF ili EUR tuženik dostavio svoje promotivne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora.

8. Ovo stoga, jer je prvostupanjski sud naveo razloge ocijenivši odredbe Uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai, Tip Atos, Accent, Getz, Elantra i Matrix tijekom akcije u trajanju od 1. travnja 2006. do 31. kolovoza 2006. (navedene u članku 6. Ugovora o kreditu) u suradnji s tvrtkom "Hyundai Auto Zagreb" d.o.o. (točka 9. obrazloženja), te zaključujući da je iz navedenih Uvjeta za odobravanje kredita razvidno da se korisnike kredita, odnosno potrošače, nije posebno informiralo niti upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a u kom pravcu je ocijenio i iskaz same tužiteljice koja je navela da je osim kredita u valuti CHF bila mogućnost i podizanja kredita u kunama, međutim, da se odlučila za valutu CHF jer je mislila da se radi o sigurnoj valuti jer je za nju Švicarska pojam stabilnosti, da joj od strane autokuće i od strane tuženika nisu nametali u kojoj valuti da sklopi ugovor, ali da joj nisu niti ništa posebno o tome pojašnjavali, niti su bilo što govorili o rizicima podizanja kredita u valuti CHF, da je pročitala u Ugovoru da se radi o valutnoj klauzuli, međutim, da nije očekivala da bi se tečaj mogao toliko mijenjati i da će se rate povećati.

9. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i to:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i davatelj osiguranja i tuženik kao davatelj kredita sklopili namjenski Ugovor o kreditu broj 029-50-3418755 za kupnje osobnog vozila, dana 21. travnja 2006. godine, koji je potvrđen po javnom bilježniku Krešimiru Copić iz Dugog Sela pod poslovnim brojem: OU-279/2006 dana 24. travnja 2006. godine, a temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.071,25 CHF plativo u jednakim mjesečnim anuitetima,

- da je iznos kredita i isplata anuiteta vezana uz valutu CHF,

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj platio, u odnosu na mjesečne anuitete da nije porastao tečaj CHF, iznosi 2.462,00 eura,

- da se tuženik na pripremnom ročištu izjasnio da nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao ni označeni dani u tužbenom zahtjevu kada je tužiteljica izvršila uplate, a niti je sporan status potrošača, te da je tijekom postupka isticao da je kredit u cijelosti isplaćen,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

11. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu na ime razlike tečaja valute, sve sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO, jer time što je u ovom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, to podrazumijeva i nesavjesnost kreditne institucije – tuženika.

12. Navodi tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu na koju se prvostupanjski sud pozvao ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedene presude odnose na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile, a na stanje stvari nema utjecaja prigovor tuženika da je kredit u cijelosti isplaćen.

13. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Naime, potraživanje s naslova vraćanja onog što je stečeno bez pravne osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. ZOO). Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari prema podacima spisa podnesena dana 13. veljače 2023. godine – do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina.

14. Slijedom navedenog, jer je pravilna i na zakonu utemeljena odluka o parničnom trošku, koju tuženik u žalbi posebno ne osporava u odnosu na priznate radnje i visinu odmjerenog troška, već načelno zbog toga što smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP) te ujedno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku. 23. rujna 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marta Plančić