Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-281/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TEHNOKOM d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 228, OIB: 26987865935, koga zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri u Zagrebu, protiv tuženika LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Hrvoje Novak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6571/2020-27 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća dana 23. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 6571/2020-27 od 28. ožujka 2025. u dijelu pod toč. I, II i IV izreke i predmet vraća na ponovno suđenje, a odluka o troškovima postupka povodom žalbe ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbija se tužbeni zahtjev tužitelja TEHNOKOM d.o.o. na isplatu iznosa od 350.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe do isplate dok se pod II nalaže tužitelju isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 28. ožujka 2025. do isplate. Pod III se odbija zahtjev tuženika LT za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 2.750,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate. a pod IV i zahtjev tužitelja TEHNOKOM d.o.o. za naknadu troška postupka u iznosu od 7.500,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

2. Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu žali se tužitelj iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe te predlaže istu odbiti i potvrditi njome pobijanu odluku uz naknadu odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Nije sporno kako svoj zahtjev za isplatu ugovorne kazne u iznosu od 46.452,98 EUR/350.000,00 kn zbog povrede ugovorne zabrane natjecanja od strane tuženika tužitelj temelji na činjenici da je tuženik bio zaposlen kod tužitelja na temelju Ugovora o radu od 27. lipnja 2012. na radnom mjestu direktora Sektora projektni ured, da je tuženikov Ugovor o radu prestao njegovim otkazom te da se nakon toga tuženik zaposlio u trgovačkom društvu SCAN PROJEKT d.o.o., koje je u tržišnom natjecanju s tužiteljem.

6. U pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako prema članka 101. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR) radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana natjecanja). Stavkom 2. citiranog članka propisano je da, ako radnik postupi protivno zabrani iz st. 1. citiranog članka, poslodavac može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da radnik preda zaradu ostvarenu iz takvog posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvog posla. Stavkom 3. citiranog članka propisano je da pravo poslodavca iz st. 2. citiranog članka prestaje u roku od tri mjeseca od dana kada je poslodavac saznao za sklapanje posla, odnosno pet godina od dana sklapanja posla. Odredbom članka 102. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu, radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (ugovorna zabrana natjecanja). Stavkom 2. citiranog članka propisano je da se takav ugovor ne smije zaključiti za razdoblje duže od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa. Stavkom 5. citiranog članka propisano je da takav ugovor ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili ako se njime, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika. Konačno, odredbom članka 106. st. 1. ZR propisano je da se za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja može ugovoriti ugovorna kazna. Stavkom 2. citiranog članka propisano je ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznog prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete. Stavkom 3. citiranog članka propisano je da se ugovorna kazna iz st. 1. može ugovoriti i za slučaj da poslodavac ne preuzme obvezu isplate naknade plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja, ako je u vrijeme sklapanja takvog ugovora radnik primao veću plaću od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.

7. Prema ugovoru o radu direktora Sektora projektni ured od 27. lipnja 2012. u čl. 3. uje govorena zabrana konkurencije na način da direktor Sektora projektni ured ne može bez suglasnosti društva za svoj ni za tuđi račun obavljati poslove koji ulaze u predmet poslovanja društva, ne može biti član uprave ni nadzornog odbora u drugom društvu koje se bavi poslovima iz predmeta poslovanja društva, a ne može ni u prostorijama društva obavljati poslove za svoj niti tuđi račun. Bez te suglasnosti direktor Sektora projektni ured ne može biti ni član trgovačkog društva koji osobno odgovara za obveze toga društva niti vlasnik ili suvlasnik trgovačkog društva, ako se ono bavi poslovima iz predmeta poslovanja društva (stavak 1.). Postupanje direktora Sektora projektni ured protivno zabrani iz st. 1. ovoga članka predstavlja tešku povredu radne obveze (stavak 2.). Nakon prestanka važenja ovog Ugovora, zabrana konkurencije iz st. 1. ovoga članka je na snazi dvije godine (stavak 3.). Za slučaj povrede obveze iz st. 1. ovoga članka, direktor Sektora projektni ured je dužan platiti ugovornu kaznu u iznosu od 46.452,98 EUR/350.000,00 kn, a pored navedenog društvo ima pravo i na naknadu sveukupne štete, ukoliko ista prelazi visinu ugovorne kazne (stavak 4.).

8. Sud iz iskaza zastupnika tužitelja ŽT utvrđuje kako je tuženik bio zaposlen kod tužitelja od 2000., da su stranke 2012. sklopile novi ugovor o radu za radno mjesto direktora projektnog ureda koji je sadržavao klauzulu o zabrani konkurencije o kojoj prije toga nisu pregovarali niti su ikada o istoj tijekom radnog odnosa tuženika vodili ikakve razgovore, da je tuženik tom prilikom samo pogledao ugovor o radu, pročitao ga i potpisao, da su svi radnici kod tužitelja imali predmetnu klauzulu u svojim ugovorima o radu, da su parametri za određivanje visine ugovorne kazne bili visina plaće tuženika i njegova odgovornost, da tužitelj nije tuženiku isplaćivao naknadu za ugovornu zabranu natjecanja jer to nije bilo potrebno, jer je tuženik imao dobru plaću i jer tako nije bilo ugovoreno, da je radni odnos tuženika prestao njegovim otkazom ugovora o radu, da tom prilikom tuženik nije tražio oslobođenje od ugovorne zabrane natjecanja, da su za povredu zabrane natjecanja saznali u siječnju ili veljači 2019. kada je tuženik zajedno s još trojicom kolega otišao raditi u trgovačko društvo SCAN PROJEKT d.o.o. koje je u tržišnoj utakmici s tužiteljem i za kojeg su znali koja mu je djelatnost.

9. Sud konačno utvrđuje kako nije utvrđeno da je tužitelj s tuženikom prilikom potpisivanja Ugovora o radu za radno mjesto direktora Sektora projektni ured pregovarao niti razgovarao o klauzuli zabrane natjecanja jer nije životno logično da radnik na takvoj poziciji ne bi pitao na što se ta klauzula odnosi te činjenice da je isto u suprotnosti s iskazom tuženika, kojem je sud u cijelosti povjerovao.

10. Tuženik pak tvrdi da je kod tužitelja bio zaposlen 18 godina, da je prije potpisivanja Ugovora o radu iz 2012. pitao zastupnika po zakonu tužitelja o čemu se tu radi te da mu je tada zastupnik po zakonu tužitelja rekao da se ništa ne treba brinuti, da ta klauzula vrijedi samo za vrijeme trajanja radnog odnosa, a da mu za slučaj odlaska neće raditi nikakve probleme, već da će se dalje dogovarati, da je smatrao da je to prihvatljivo pa je ugovor o radu potpisao, da je njegov radni odnos kod tužitelja završio u siječnju 2019. kada je dao obavijest o otkazu, da je tom prilikom tužitelju rekao kamo odlazi raditi, te se 22. siječnja 2019. zaposlio u trgovačkom društvu SCAN PROJEKT d.o.o. koje društvo je bilo u tržišnoj utakmici s tužiteljem.

11. Sud primjenjuje odredbu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) u vezi s odredbom članka 8. st. 4. ZR, prema kojoj su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja a prema čl. 319. st. 2. ZOO se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom. Čl. 320. st 1. ZOO propisuje pak kako u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

12. Sud utvrđuje kako je tekst Ugovora o radu direktora Sektora projektni ured od 27. lipnja 2012. pripremio tužitelj, da su svi radnici tužitelja imali predmetnu klauzulu u svojim ugovorima o radu, da je prilikom potpisivanja istog zastupnik po zakonu tužitelja rekao tuženiku da klauzula o zabrani natjecanja vrijedi samo za vrijeme trajanja njegovog radnog odnosa kod tužitelja, pa sud utvrđuje kako je odredba iz članka 3. Ugovora o radu direktora Sektora projektni ured od 27. lipnja 2012. nejasna pa se ima tumačiti u korist tuženika te da ista predstavlja zakonsku, a ne ugovornu zabrana natjecanja s poslodavcem jer i prema čl. 3. st. 4. Ugovora ugovoreno je da pored naplate ugovorne kazne, poslodavac ima pravo i na naknadu sveukupne štete, ukoliko ista prelazi visinu ugovorne kazne, a što je suprotno odredbi članka 106. st. 2. ZR.

13. Konačno sud utvrđuje da kada bi se radilo o ugovornoj zabrani natjecanja, predmetna bi zabrana, zbog područja i vremena, ali i cilja za koje je ugovorena, narušila zajamčena radnička prava tuženika jer cilj zabrane mora biti zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca, uvažavajući ravnotežu ugovornih strana, pa da zabrana ne dovede radnika u položaj u kojem bi radniku bilo narušeno pravo na rad i napredovanje a obzirom na plaću koju je tuženik ostvarivao kod tužitelja od 1.764,13 EUR/13291,81 kn neto i visinu ugovorne kazne od 46.452,98 EUR/350.000,00 kn, sud utvrđuje kako bi tuženik morao raditi 27 mjeseci da bi platio ugovornu kaznu te uzimajući u obzir tuženikovo financijsko stanje (korisnik dva kredita i jednog zajma, obveznik uzdržavanja dvoje djece), sud utvrđuje kako bi takvom ugovornom kaznom bila narušena ravnoteža između zaštite interesa tužitelja i prava tuženika na rad i zaradu kojom može sebi i svojoj obitelji osigurati dostojanstven život pa da takva odredba o ugovornoj kazni ne obvezuje tuženika. Konačno, sud utvrđuje da kako je tužba u ovom predmetu podnesena 3. srpnja 2020., a zastupnik po zakonu tužitelja je za navodnu povredu saznao u siječnju ili veljači 2019., pa je pravo tužitelja, kao poslodavca, da od tuženika, kao radnika, zahtijevati isplatu navedenog iznosa po osnovi navodne povrede zakonske zabrane natjecanja prestalo budući da je protekao rok od tri mjeseca od dana kada je tužitelj saznao za sklapanje ugovora o radu tuženika kod novog poslodavca.

14. U žalbi tužitelj međutim pravilno navodi kako je u čl. 3 st 1. Ugovora o radu stranaka opisano što se smatra zabranom natjecanja, a stavkom 3. istog članka izričito je ugovoreno da nakon prestanka važenja tog ugovora zabrana iz st. 1. tog važi dvije godine. St 3 članka 3 izričito se nadovezuje na st. 1 u odnosu na ugovornu zabranu natjecanja, a st. 4 tog članka samo upućuje na povredu obveza iz st. 1. Između ostalog, on upućuje i na to da tuženik nakon prestanka Ugovora o radu ne može dvije godine za svoj niti tuđi račun obavljati poslove koji ulaze u predmet poslovanja Društva. Zbog navedenog, stav prvostupanjskog suda kako je ugovorna kazna predviđena samo za slučaj zakonske zabrane natjecanja s poslodavcem, protivan je ispravama koje se nalaze u spisu. U članku 3 Ugovora o radu jasno je i nedvojbeno ugovoreno da tuženik ne može bez suglasnosti tužitelja za svoj i tuđi račun obavljati poslove koji ulaze u predmet poslovanja tužitelja (zabrana konkurencije), da je navedena zabrana na snazi dvije godine nakon prestanka važenja Ugovora o radu, te da je tuženik u slučaju povrede navedene zabrane u navedenom roku dužan platiti ugovornu kaznu u iznosu od 350.000,00 kuna. Sud zaključuje kako je odredba navodno nejasna pa da je sud treba tumačiti u korist tuženika umjesto da prihvati jasnu ugovornu odredbu kojom je nedvojbeno navedeno da zabrana konkurencije vrijedi dvije godine, on prihvaća iskaz tuženika da mu je zakonski zastupnik tuženika naveo da ta klauzula vrijedi samo za vrijeme trajanja ugovora, što je osim toga zakonski zastupnik tuženika u svom iskazu opovrgnuo. Dakle, pogrešno je po žalitelju prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo jer i sam tvrdi da bi ugovorna zabrana važila zbog … "područja i vremena, ali i cilja za koje je ugovorena narušila zajamčena radnička prava." Nije jasno koja bi to radnička prava navedena ugovorna zabrana natjecanja narušila, a to sasvim sigurno nisu pravo na rad i pravo na napredovanje, kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud. Također, visina ugovorne kazne nije nerazmjerna. Pogrešno je naime prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio da je tuženik imao ugovorenu plaću od 13.291,81 kn (1.764,13 EUR). Ugovorom o radu sklopljenom između stranaka, a koji je dostavljen uz tužbu, ugovorena je plaća tuženika u iznosu od 19.550,00 kn što iznosi 2.588,00 EUR (čl. 6 Ugovora), te stimulativni dio plaće u iznosu od 13.000,00 kn (1.725,39 EUR), te dodatni stimulativni dio plaće u visini od 6.500,00 kn (862,69 EUR)-čl. 8 Ugovora. Stoga visina ugovorne kazne od 350.000,00 tada važećih kuna predstavlja manje od devet plaća koje je tuženik ostvarivao kod tužitelja u vrijeme sklapanja Ugovora o radu te se radi o uobičajenoj visini ugovaranja ugovorne kazne za navedenu situaciju, a s obzirom na vrijeme trajanja ugovorne kazne od 2 godine.

15. Konačno, tužitelju nije prestalo pravo na potraživanje ugovorene kazne jer da bi inače protekao rok od tri mjeseca od dana saznanja za sklapanje ugovora o radu tuženika kod novog poslodavca. U konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su odredbom čl. 3 Ugovora o radu ugovorili ugovornu zabranu natjecanja u skladu s odredbom čl. 102. st. 1 ZOR. Za navedenu zabranu natjecanja nije propisan subjektivni rok u kojem poslodavac može potraživati isplatu ugovorne kazne već tužitelj tvrdi kako je isti propisan samo u slučaju zakonske zabrane natjecanja a prema čl. 101. st. 3 ZOR izričito je propisano da u slučaju da radnik postupi protivno zakonskoj zabrani natjecanja iz čl. 101. st. 1. ZR, poslodavac može tražiti od radnika naknadu pretrpljene štete, da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za račun poslodavca, da mu radnik preda ostvarenu zaradu ili na poslodavca prenese potraživanje zarade u roku od tri mjeseca od dana kada je saznao za sklapanje posla. Ukoliko radnik i poslodavac ugovore da se radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem određeno vrijeme, što predstavlja ugovornu zabranu natjecanja, nije propisan nikakav subjektivni rok za potraživanje ugovorene kazne od strane poslodavca, već se na navedeno po tužitelju prema tvrdnjama iz žalbe primjenjuju odredbe članka 139. ZOR o zastari potraživanja iz radnog odnosa.

16. Dakle, doista je u tijeku prvostupanjskog postupka i u pobijanoj odluci izostalo utvrđenje odlučnih okolnosti obzirom da je u čl. 3 st 1. Ugovora o radu stranaka opisano što se smatra zabranom natjecanja, a stavkom 3. istog članka izričito je ugovoreno da nakon prestanka važenja tog ugovora zabrana iz st. 1. tog važi dvije godine, pa sud nije nedvosmisleno utvrdio je li ugovorna kazna predviđena samo za slučaj zakonske zabrane natjecanja s poslodavcem, pored citirane ugovorne odredbe da tuženik ne može bez suglasnosti tužitelja za svoj i tuđi račun obavljati poslove koji ulaze u predmet poslovanja tužitelja (zabrana konkurencije), te je navedena zabrana na snazi dvije godine nakon prestanka važenja Ugovora o radu, dok je tuženik u slučaju povrede navedene zabrane u navedenom roku dužan platiti ugovornu kaznu u iznosu od 350.000,00 kuna. Sud ne daje dostatne razloge o tome temeljem čega utvrđuje kako je ista odredba navodno nejasna pa da je sud treba tumačiti u korist tuženika umjesto da prihvati jasnu ugovornu odredbu kojom je nedvojbeno navedeno da zabrana konkurencije vrijedi dvije godine, te prihvaća iskaz tuženika da mu je zakonski zastupnik tuženika naveo da ta klauzula vrijedi samo za vrijeme trajanja ugovora, a pored toga nije jasno niti uslijed čega sud zaključuje da se o istoj odredbi između stranaka nije pregovaralo.

17. Odlučna je pak činjenica to važi li zabrana samo za trajanja ugovora o radu, ili pak i nakon njegova trajanja, te kakav je domašaj i značaj ugovorne odredbe kojom su stranke odredile trajanje roka od dvije godine nakon prestanka ugovora, pa u tom pravcu sud prvog stupnja nije iznio uvjerljive razloge u pravcu utvrđenja ove okolnosti, a napose u svjetlu tvrdnji stranaka iznesenih o tome u tijeku spora.

18. Na opisani način, ne utvrđujući navedene odlučne činjenice niti provođenjem dokaza niti ispitujući svjedoka i stranke o istima-a sud je taj koji ispituje svjedoke i stranke i izvodi dokaze te rukovodi izvođenjem istih-niti ovaj sud nije u mogućnosti postupiti u smislu čl. 373. a ZPP i ponovno ocijeniti već izvedene dokaze, pa se pobijana odluka ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama temeljem kojih je odlučeno kao u izreci, čime je počinjena bitna povreda odredaba o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno je i činjenično stanje u pogledu navedenih odlučnih okolnosti ostalo nepotpuno utvrđeno, te je temeljem čl. 369. i 370. ZPP istu valjalo ukinuti.

19. U ponovljenom će postupku sud prvog stupnja imati u vidu sve okolnosti na koje je ukazano ovom odlukom, pa će potom moći povodom predmetnog zahtjeva tužitelja donijeti pravilnu i zakonitu odluku, a kako je ukinuta pobijana odluka, to je u pogledu troškova postupka povodom žalbe temeljem čl. 166. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić