Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-296/2024-7

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Matić, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr- 175/2022-16 od 15. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-175/2022- 16 od 15. veljače 2024. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 24.118,99 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose pobliže navedene u izreci pod stavkom I te je pod stavkom II izreke naloženo tuženoj nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 5.370,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2024. do isplate.

2.Protiv navedene presude žali se tužena iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3.U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže odbiti žalbu tuženika uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4.Žalba je osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 24.118,99 eura bruto po osnovu razlike plaće za razdoblje od veljače 2017. do svibnja 2021.

6.Iz do sada provedenog postupka proizlazilo bi:

- da je tužitelj u spornom razdoblju bio zaposlen u ..., Postaja pomorske policije na radnom mjestu policijski službenik;

- da je u istom razdoblju radio i na višednevnim plovidbama po nalogu i uputi poslodavca,

- da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u

smjenama te da je tužitelj tijekom višednevnih plovidbi boravio na brodu 24 sata neprekidno.

7.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da mu tuženik kao poslodavac u navedenom razdoblju nije pravilno obračunao i isplatio razliku uvećane plaće za ostvareno radno vrijeme, prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom i blagdanima, naknadu za pasivno dežurstvo, a sve to cijeneći pri tome prirodu njegovog posla u utuženom razdoblju.

8.Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 24.118,99 eura pozivom na odredbe Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) - čl. 94. st. 1., čl. 60. st. 1., na odredbe Zakona o policiji - čl. 33. st. 2 . i st. 3., na Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj 112/17 - dalje: KU) - čl. 38. st. 9. i st. 10. KU, čl. 38. st. 4. KU, čl. 50. KU. Prvostupanjski sud smatra da je tužitelj redovito obavljao poslove za poslodavca u utuženom razdoblju izvan redovnog radnog vremena jer je nadzirao brod u vlasništvu poslodavca, sudjelovao u slučaju potrebe u intervencijama radi zaštite imovine poslodavca izvan redovnog radnog vremena, da broj prekovremenih sati treba odrediti na način da se prekovremenim radom smatra razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora koje je tužitelj nesporno imao uz činjenicu da ni taj odmor nije uvijek bio neprekidan i da između dva radna dana tužitelj nije ostvarivao dnevni odmor u smislu neprekidnog odmora u trajanju od 12 sati. Također da je tužitelj ostvario pravo na naknadu za takozvano pasivno dežurstvo, ali da to pravo nije od utjecaja na prekovremeni rad jer se ta naknada isplaćuje zbog činjenice da je bio na raspolaganju poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, a što je isti bio i za vrijeme odmora koje je određeno kao 8 sati u danu. Stoga prvostupanjski sud prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke Jelene Čurlica koja je prilikom obračuna uzela u obzir i sve naknade plaće koje je tuženik isplatio tužitelju po osnovu prekovremenog rada na način da je obračun za pojedini mjesec umanjivala ukoliko je tužitelju za taj mjesec isplaćen iznos koji je veći od onog koji bi mu pripao za redovne radne sate, ne dirajući pri tome u ostvareno pravo na naknadu za pasivno dežurstvo i terenski dodatak.

9.Sukladno odredbi čl. 94. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14., 127/17., 98/19., dalje ZR/14), za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je čl. 60. st. 1. ZR/14, propisano da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega prema čl. 62. st. 2. ZR/14 puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Isto tako i prema Direktivi 2003-88/EZ od 4. studenog 2003. u čl. 2. toč. 1. i 2. radno vrijeme jest razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira se kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

10.Odredbama čl. 44. KU propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz st. 1. toga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

11.Žalitelj osnovano ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a to stoga jer je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustio utvrditi sve činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

12.Naime, ovaj sud smatra da za sada nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda kojim je prekovremenim radom tužitelja utvrdio (cjelokupno) razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora kojeg je tužitelj nesporno imao. Posljedično, pogrešno je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja koristeći se pritom nalazom i mišljenjem sudske vještakinje Jelene Ćurlica koja je visinu potraživanja tužitelja izračunala uzimajući u obzir da je tužitelj u slučaju višednevnih plovidbi boravio na brodu 24 sata te je iz obračuna izuzela samo 8 sati dnevnog odmora. Naime, životno je i logično da (policijski) službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih plovidbi (službi) na moru ima slobodno vrijeme, a tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom, to prema pravnom shvaćanju ovog suda pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN br. 104/13) i čl. 38. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN br. 112/17), koji su se primjenjivali u utuženom razdoblju i koji su u navedenim odredbama određivali visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom, blagdanom i dr., tužitelj može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, ali ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.

13.Također, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja pri izračunu naknade za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanima djelatnika pomorske policije na brodu treba uzeti u obzir isplaćenu naknadu za takozvano pasivno dežurstvo, a to iz razloga jer se ta naknada isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju tuženiku kao poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, a što je bio i za vrijeme odmora koje je određeno u minimalnom trajanju od 8 sati tijekom jednog dana. Stoga su osnovani žalbeni navodi tuženika da naknadu za takozvano pasivno dežurstvo treba uzeti u obzir prilikom obračuna razlike plaće za prekovremeni rad.

14.Djelatnik pomorske policije na brodu ne može biti takozvano pasivno dežuran u vrijeme prekovremenog rada, zato naknadu razlike plaće za sate odrađene u prekovremenom radu (8 sati) valja umanjiti za naknadu za takozvano pasivno dežurstvo. Stoga su osnovani žalbeni navodi tuženika da naknadu za takozvano pasivno dežurstvo treba uzeti u obzir prilikom obračuna razlike plaće za prekovremeni rad.

15.S obzirom da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao odlučne činjenice, konkretno broj stvarno odrađenih sati rada tužitelja izvan redovnog radnog vremena kroz utuženo razdoblje odnosno koje je to konkretne poslove tužitelj obavljao nakon isteka redovnog radnog vremena i u kojem trajanju, s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog, odnosno zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, a o čemu ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću, proizlazi da prvostupanjski sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje pa za sada ne može prihvatiti niti primjena materijalnog prava. Identičan pravni stav zauzeo je već i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj: Revr-1332/2016-2 od 26. listopada 2016., Rev-2703/2019-3 od 16. prosinca 2020., Rev-1925/2018-2 od 21. listopada 2020.

16.Iz naprijed navedenih razloga valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP).

17.U ponovnom će postupku prvostupanjski sud na pouzdan i nedvojben način raspraviti i utvrditi sve odlučne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti i visine tuženog zahtjeva uzimajući u obzir i ostale žalbene navode te će tek nakon toga biti u mogućnosti ocjenom izvedenih dokaza u skladu s čl. 8. ZPP donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

18.O trošku žalbenog postupka odlučeno je temeljem čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Matić