Poslovni broj: Us I-1827/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, te Katiji Stermšek, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice: ĐR, [adresa], 65428 Russelheim, SR Njemačka OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Andriji Borasu, odvjetniku u Metkoviću, Ivana Gundulića 19, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, kojeg zastupa opunomoćenik ČR, diplomirani pravnik i zaposlenik, temeljem generalne punomoći, radi nepripadne isplate, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene dana 5. rujna 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenika tuženika, dana 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se poništi rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: 140-02/24- 03/03134752958, URBROJ: 341-99-06/2-24-001527 od dana 13. lipnja 2024. II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: 140-02/24-03/03134752958, URBROJ: 341-99- 06/2-24-001527 od dana 13. lipnja 2024., tužiteljica je, u bitnom, navela da tuženik uopće nije razmatrao prigovore tužiteljice iznesene u žalbi zaprimljenoj dana 20. srpnja 2023. i to: - da je bila u radnom odnosu u skraćenom radnom vremenu u trajanju od četiri sata dnevno, i to u vremenu od 1. kolovoza 2016., a ne od 1. srpnja 2015., jer da to proizlazi iz isprava koje prileže spisu, - da je tužiteljici kao umirovljeniku sukladno odredbama novog zakona (ZOMO - stupio na snagu dana 31. prosinca 2018.) dopušteno raditi četiri sata dnevno pa da je taj propis, kao povoljniji za tužiteljicu trebalo primijeniti na konkretan slučaj, - da je stjecanje bez osnove institut obveznog prava reguliran odredbom Zakona o obveznim odnosima pa da se meritorna odluka o stjecanju bez osnove, koja bi imala svojstvo ovršne isprave može donijeti isključivo i jedinu u parničnom postupku, a ne u upravnom postupku, - da je pobijano rješenju u opreci sa praksom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Prvostupanjsko tijelo da nije pravilno ni potpuno utvrdilo odlučne činjenice, a posebno na činjenice na koje je tužiteljica ukazivala u svojoj žalbi, što da je imalo za posljedicu izvođenje pogrešnih činjeničnih zaključaka, a onda po prirodi stvari i na pogrešnu primjenu odredbi materijalnog prava. Dakle, da je prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo: - da je tužiteljica u SR Njemačkoj radila u punom radnom vremenu, a ne u skraćenom radnom vremenu u trajanju od 4 sata, - da je tužiteljica počela sa radom od 1. srpnja 2015., a ne od 1. kolovoza 2016. jer da takav zaključak proizlazi iz isprava koje prileže spisu, - da se odluka o stjecanju bez osnove, koja bi imala svojstvo ovršne isprave može donijeti isključivo u parničnom postupku, zbog čega tuženik nije bio nadležan za donošenje konkretne odluke o povratu isplaćenog iznosa mirovine, temeljem stjecanja bez osnove, - da se na konkretan slučaj trebaju primijeniti odredbe starog zakona o HZMO, a ne odredbe novog zakona koji je stupio na snagu dana 31. prosinca 2018. po kojima je tužiteljici dopušten rad u skraćenom radnom vremenu. Tužiteljica da posebno naglašava da je pobijana odluka u opreci sa praksom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (presuda Čakarević protiv Hrvatske (zahtjev br. 48921/13 i dr.) jer da je odluka utemeljena na pretjeranom formalizmu, bez sagledavanja i ocjene konkretnih okolnosti veznih za tužiteljicu. Naime, da je tužiteljica rukovođena egzistencijalnim razlozima, zbog iznimno niskog iznosa mirovine, bila prinuđena ostvarivati dodatne prihode, kako bi osigurala sebi i svojoj obitelji puko preživljavanje, zbog čega da se odlučila za rad u SR Njemačkoj. Pri tome, s obzirom na svoju naobrazbu ni u primisli nije mogla znati, da bi njena želja, volja i potreba za preživljavanjem odnosno dostojanstvenim životom, mogla biti sankcionirana. Da je kojim slučajem tužiteljica u Republici Hrvatskoj ostvarivala prihode po bilo kojem drugom osnovu (rad u poljoprivredi ili turizmu u vlastitom aranžmanu, ili rad na crno za treće osobe) da takvo ostvarivanje prihoda, odnosno takav rad ne bi bio sankcioniran. Isto tako da je važno naglasiti da pobijana odluka u osnovi predstavlja retroaktivnu primjenu prava, s obzirom na činjenicu da je utemeljena na odluci o obustavi mirovine, unatrag, a ne ubuduće (ex nunc). Kada bi odluka o obustavi mirovine bila u duhu zakona i prakse Europskog suda za ljudska prava, da bi se ona mogla, odnosno trebala primjenjivati samo za ubuduće, dakle od dana 30. lipnja 2022. pa ubuduće, a ne od 1. srpnja 2015. Obzirom da se na ovakav način tužiteljici nameće nerazuman i pretjeran teret, da ista predlaže da naslovni sud donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika pod točkom II. izreke, kojom je odbijena žalba tužiteljice podnesena protiv prvostupanjskog upravnog rješenja te nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka.

2. Na ročištu održanom kod ovog Suda dana 5. rujna 2025. opunomoćenik tužiteljice naveo je da izlaže i predlaže kao u tužbi, te kao u podnesku od dana 28. kolovoza 2025. Još jednom da ukazuje na činjenicu da je pobijano rješenje utemeljeno na pretjeranom formalizmu kao i na činjenicu da pri donošenju rješenja upravna tijela nisu pravilno cijenila sve konkretne okolnosti. Stoga, ukoliko bi pobijano rješenje ostalo na snazi, da bi se tužiteljici nametnulo prevelik, neopravdan i nesrazmjeran teret što da je u suprotnosti sa praksom Europskog suda za ljudska prava. Nadalje je naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga, da predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji, a pobijano rješenje poništi.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku, br. 48999 od dana 31. svibnja 2013. priznato je pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. ožujka 2013. prema čl. 1. Zakona o dopunama Zakona o uvjetima za stjecanje prava na samostalnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu („NN“ 149/09). Prema potvrdi mirovinskog staža njemačkog nositelja osiguranja E 205 DE od dana 27. svibnja 2022. da je tužiteljica bila u obveznom mirovinskom osiguranju od 3. srpnja 1973. do 9. listopada 1973. i od 1. srpnja 2015. do 31. prosinca 2021. Pravomoćnim rješenjem Područnog ureda u Dubrovniku, br. 48999 od dana 7. srpnja 2022. da je obustavljena isplata starosne mirovine s danom 30. lipnja 2015. u skladu s čl. 99. st. 1. ZOMO-a. Izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 2019. da je proširen krug osoba koje mogu istovremeno koristiti mirovinu i raditi nepuno radno vrijeme, međutim da je žaliteljica, kojoj je priznato pravo na starosnu mirovinu, prema čl. 1. Zakona o dopunama Zakona o uvjetima za stjecanje prava na samostalnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu (prema posebnom propisu) ne spada u taj prošireni krug. Citirajući odredbe čl. 102. i čl. 166. ZOMO naveo je da je u provedenom upravnom postupku pravilno utvrđena nepripadna isplata starosne mirovine za razdoblje od 1. srpnja 2015. do 30. lipnja 2022. u svoti od 33.343,65 EUR (251.227,73 kn) u skladu s čl. 99. st. 1. u vezi s čl. 166. i 102. ZOMO-a. Slijedom navedenog, da smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno i da predlaže da se donese presuda kojom se tužbeni zahtjev odbija.

4. Opunomoćenik tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 5. rujna 2025. naveo kako ostaje pri navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

5. Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: 140-02/24-03/03134752958, URBROJ: 341-99-06/2-24- 001527 od dana 13. lipnja 2024. pod točkom I određeno je da se žalba uvažava i poništava osporeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku, br. 48999 od dana 20. srpnja 2023. Pod točkom II određeno je da se odbija žalba podnesena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku, broj 48999 od dana 17. lipnja 2023. (rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku, br. 48999 od dana 20. srpnja 2023. odbačena je kao nepravodobna žalba ĐR, ovdje tužiteljice, podnesena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku, br. 48999 od dana 17. lipnja 2023., dok je rješenjem Područnog ureda u Dubrovniku, broj 48999 od dana 17 lipnja 2023. pod točkom I izreke tužiteljici utvrđena nepripadna isplata starosne mirovine za razdoblje od 1. srpnja 2015. do 30. lipnja 2022. u svoti od ukupno 33.343.65 EUR (251.227,73 kn), a koju svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja je tužiteljica obvezna uplatiti u roku od 15 dana, računajući od dana primitka tog rješenja, u korist žiro računa državnog proračuna navedenog u Uputi za plaćanje nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja u prilogu tog rješenja.).

6. Tijekom ovog upravnog spora izvedeni su dokazi uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora.

7. U sporu je održana rasprava koja je bila zakazana da bi se strankama dala mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24, dalje: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

9. Predmet spora je, u skladu s odredbom članka 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10. Člankom 102. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZOMO) propisano je da su korisnik prava, opunomoćenik, centar za socijalnu skrb, odnosno ustanova za zbrinjavanje starijih i nemoćnih osoba iz članka 101. ovoga Zakona dužni u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava.

11. Odredbom čl. 166. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZOMO) propisano je da osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, kao i nasljednici te osobe prema propisima o nasljeđivanju dužni su ga vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (u daljnjem tekstu: nepripadna isplata) postoji: 1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovome Zakonu, 2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće, 3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada. Stavkom 3. istog članka propisano je da Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema ovome članku i razdoblje na koje se nepripadna isplata odnosi. Stavkom 4. istog članka propisano je da rješenje iz stavka 3. ovoga članka treba sadržavati rok u kojem osoba, koja je primila nepripadno isplaćena sredstva, može dobrovoljno ispuniti tražbinu uplatom na račun državnog proračuna. Stavkom 5. istog članka propisano je da je rješenje iz stavka 3. ovoga članka ovršna isprava.

12. Prema odredbi čl. 99. st. 1. ZOMO-a (koji je bio na snazi do 31. prosinca 2018.) bilo je određeno da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine obustavlja. Iznimno od stavka 1. tog članka mirovina se ne obustavlja: 1. korisniku starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. tog Zakona i nastavi raditi do polovice punog radnog vremena uz izmijenjeni ugovor o radu, 2. korisniku starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. tog Zakona i korisniku starosne mirovine koji je tu mirovinu ostvario do stupanja na snagu tog Zakona koji se tijekom korištenja prava zaposli do polovice punog radnog vremena, 3. korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, ostvarene do stupanja na snagu tog Zakona, 4. korisniku invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ostvarene prema tom Zakonu, 5. korisniku koji obavlja sezonske poslove u poljoprivredi prema propisima o poticanju zapošljavanja i drugim propisima kojima je ovo pitanje uređeno na drugačiji način, odnosno izričito propisano da se ne obustavlja isplata mirovine, 6. korisniku koji ostvaruje drugi dohodak, odnosno obavlja drugu djelatnost (članak 17. tog Zakona).

13. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: 140-02/24-03/03134752958 utvrđeno je: da je postupak za utvrđivanje nepripadnosti isplate pokrenut po službenoj dužnosti; da je rješenjem Područnog ureda u Dubrovniku, br. 48999 od dana **.**.2013. ĐR, ovdje tužiteljici, priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od dana 1. ožujka 2013. prema čl. 1. Zakona o dopunama Zakona o uvjetima za stjecanje prava na samostalnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu ("NN" 149/09); da je dana 7. srpnja 2022. nositelj mirovinskog osiguranja iz Republike Njemačke dostavio tiskanicu P 5000 iz koje je vidljivo da je tužiteljica zaposlena u Republici Njemačkoj od 1. srpnja 2015.; da je tužiteljica, prema potvrdi mirovinskog staža njemačkog nositelja osiguranja E 205 DE od dana 27. svibnja 2022., bila u obveznom mirovinskom osiguranju od 3. srpnja 1973. do 9. listopada 1973. i od 1. srpnja 2015. do 31. prosinca 2021.; da je rješenjem Područnog ureda u Dubrovniku br. 48999 od dana 7. srpnja 2022. obustavljena isplata mirovine zbog stjecanja svojstva osiguranika prema odredbama članka 99. ZOMO.

14. Dakle, postupak u kojem je doneseno prvostupanjsko upravno rješenje pokrenut je po službenoj dužnosti budući je utvrđeno da je tužiteljici isplaćivana mirovina iako je bila u radnom odnosu u Republici Njemačkoj od 1. srpnja 2015. do 31. prosinca 2021., a tužiteljica nije prijavila promjenu koja utječe na pravo odnosno opseg stečenog prava i to jer nije prijavila da je stupila u radni odnos (što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku br. 48999 od dana 7. srpnja 2022.) pa joj je nepripadno isplaćena starosna mirovina za razdoblje od 1. srpnja 2015. do 30. lipnja 2022. Stoga su upravna tijela bila dužna, temeljem gore citirane odredbe čl. 166. st. 3. ZOMO, izvršiti obračun nepripadno isplaćene mirovine (za razdoblje od 1. srpnja 2015. do 30. lipnja 2022.) kako je to pravilno i učinjeno u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, a potom su mogli tužiteljicu i pozvati da dobrovoljno navedeni iznos uplati u korist sredstava Državnog proračuna.

15. Neovisno o tome je li javnopravno tijelo donijelo rješenje kojim se utvrđuje obveza vraćanja, odnosno nalaže vraćanje u određenom roku, tužiteljica može tu svoju obvezu ispuniti i dobrovoljno. U slučaju neispunjenja obveze vraćanja primljenog iznosa mirovine koji tužiteljici nije pripadao, točka II. izreke prvostupanjskog rješenja kojom je utvrđeno da je tužiteljica obvezna iznos nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u određenom roku ne isključuje obvezu javnopravnog tijela da u odgovarajućem sudskom postupku pred nadležnim sudom pokrene postupak radi vraćanja nepripadno primljenog iznosa. Stoga se tim dijelom prvostupanjskog rješenja ne odlučuje o imovinskopravnom zahtjevu o kojem treba odlučivati u sudskom postupku, već se njime samo utvrđuje da postoji obveza vraćanja nepripadnog iznosa mirovine i određuje rok za dobrovoljno ispunjenje obveze po proteku kojeg se može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom radi vraćanja stečenog bez osnove. Iz navedenog proizlazi da je tim dijelom prvostupanjskog upravnog rješenja javnopravno tijelo samo odgodilo mogućnost podnošenja tužbe sudu radi vraćanja stečenog bez osnove do proteka roka određenog za dobrovoljno ispunjenje obveze (istovjetno pravno stajalište izneseno je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Usž- 729/17-2 od dana 13. srpnja 2017.).

16. Naime, Izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je stupio na snagu 1. rujna 2019., proširen je krug osoba koje mogu istovremeno koristiti mirovinu i raditi nepuno radno vrijeme, međutim kako je tužiteljici priznato pravo na starosnu mirovinu prema članku 1. Zakona o dopunama Zakona o uvjetima za stjecanje prava na samostalnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu (prema posebnom propisu), ista ne spada u taj prošireni krug, radi čega je i doneseno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku br. 48999 od dana 7. srpnja 2022.

17. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda niti ostali prigovori tužiteljice izneseni u tužbi (a pretežno se odnose na osporavanje onog što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku br. 48999 od dana 7. srpnja 2022.) nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužiteljice.

18. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

19. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

20. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je, temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužiteljev zahtjev za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 23. rujna 2025.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužiteljice Andriji Borasu, odvjetniku u Metkoviću, I.

Gundulića 19

- tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi,

Zagreb, Antuna Mihanovića 3

- u spis