Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Kžzd-13/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca ovog suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog KŠ, zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 1.Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovnog broja Kzd-20/2024-8 od 18. rujna 2024., u sjednici održanoj 23. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku optuženi KŠ oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta iz članka 173. stavka 1. KZ/11, a na temelju članka 453. stavka 1. (iako je pravilno članak 453. točka 3.) Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP/08-24).
1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08-24 odlučeno je kako troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1.-5. ZKP/08-24 te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku (dalje u tekstu: državni odvjetnik) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prihvati žalba i na temelju članka 484.a. ZKP/08-24 ukine prvostupanjska presuda i drugostupanjski sud "donese sam presudu" ili da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženika "osudi".
3. Odgovor na žalbu podnio je optuženik po branitelju Gašparu Lujaku, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Bojana Lujaka u Dubrovniku, u kojem se predlaže žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu. Ujedno je u odgovoru zatraženo da se branitelja i optuženika obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi državnog odvjetnika.
4. Prije održavanja sjednice vijeća u suglasju s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24 i 72/25– dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, kojeg je po obavljenom razmatranju vratilo ovom sudu na daljnje postupanje.
5. Na sjednicu vijeća nisu pristupili uredno obaviješteni optuženik, njegov branitelj odvjetnik Gašpar Lujak i Županijska državna odvjetnica u Splitu, a niti koji od njezinih zamjenika pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08.
6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
6.1. Budući da državni odvjetnik pobija presudu samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to je prije ocjene navoda njegove žalbe, bilo potrebno prvostupanjsku presudu ispitati po službenoj dužnosti, na temelju članka 476. stavka 1. točki 1. i 2. ZKP/08, no nije utvrđeno da bi bila počinjena bilo koja bitna povreda odredaba kaznenog postupka koja je propisana tom odredbom, a niti je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.
7. Pobijajući pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu državni odvjetnik u žalbi doslovno iznosi sadržaj iskaza svjedoka DŠ, majke tada maloljetne žrtve FŠ, TŠ, voditeljice mjere nadzora nad vršenjem roditeljske skrbi, AŠ, posebne skrbnice žrtve i MŠ, djelatnice tadašnjeg Centra za socijalnu skrb u Korčuli, smatrajući kako upravo iz iskaza tih svjedokinja proizlazi dokazanim da je optuženi KŠ počinio kazneno djelo za koje se tereti optužnicom, odnosno da je onemogućavao DŠ viđanje s njihovim zajedničkim sinom, žrtvom FŠ, odbijao suradnju s voditeljicom mjere TŠ i na taj način nije provodio i onemogućavao provođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta koju je odredio sud.
7.1. Međutim, ovi žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti jer su rezultat pogrešne ocjene navedenih dokaza, pri čemu je državni odvjetnik propustio s više kritičnosti vrednovati iskaz žrtve FŠ. Naime, iz socijalne anamneze tadašnjeg Centra za socijalnu skrb u Korčuli od 15. travnja 2021. proizlazi kako maloljetni FŠ ne želi ostvarivati kontakt s majkom, odbija susrete s njom, čak i uz prisustvo nadležnih stručnih djelatnika Centra za socijalnu skrb u Korčuli, a pri čemu da maloljetnik negira da ga otac odvraća od kontakata s majkom. Isto tako iz dopisa Srednje škole Blato od 10. prosinca 2020. proizlazi kako je maloljetni FŠ u nekoliko navrata psihologinji ĆŠ iskazao kako ne želi ikakav kontakt s majkom i da ga otac potiče da ostvaruje kontakt s njom. Svjedokinja MŠ, socijalna radnica Centra za socijalnu skrb u Korčuli iskazala je kako je ipak postojala suradnja optuženika i Centra, iako je optuženik pružao određeni otpor pri tome, da je Centar pokušao ostvariti kontakte između maloljetnog FŠ i njegove majke DŠ, u čemu nisu uspjeli, a da je upravo maloljetni FŠ kazao da ne želi vidjeti majku, a razlog zbog čega to ne želi da neće nikome reći.
7.2. Žrtva FŠ iskazao je na raspravi kako ga njegov otac, optuženi KŠ, ni na koji način nije odvraćao od susreta s majkom i da je to bila isključivo njegova odluka, a na koji način je u bitnim okolnostima potvrdio navode obrane optuženika. Sasvim pravilno je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojan iskaz žrtve jer je taj iskaz, osim izvješćem Centra za socijalnu skrb u Korčuli, potkrijepljen i dopisom Srednje škole Blato u kojem je navedeno kako je žrtva FŠ u nekoliko navrata kazao da ne želi imati kontakt s majkom i da ga otac čak potiče da s njom kontaktira.
7.3. Naime, žalitelj zanemaruje kako je za donošenje presude kojom se optuženik proglašava krivim potrebno sve odlučne činjenice utvrditi s potpunom izvjesnošću i bez ikakve dvojbe te njegova krivnja treba biti dokazana izvan svake sumnje, a odlučne činjenice trebaju biti utvrđene s potpunom izvjesnošću. Dakle, za donošenje osuđujuće presude potreban je najviši stupanj utvrđenja odlučnih činjenica do te mjere da na temelju izvedenih dokaza sud nedvojbeno zaključi kako je optuženik počinio kazneno djelo za koje se optužuje. To znači da optuženikova krivnja mora biti pouzdana, sigurna i da ne smije ostavljati nikakvu dvojbu, čak niti najmanji stupanj sumnje koja bi dovela u pitanje osudu. Zato za osudu optuženika moraju biti izvedeni dokazi koji jasno, nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen. Kako se takav zaključak ne može donijeti u ovom slučaju, prvostupanjski sud je sasvim ispravno zaključio kako nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo za koje se optužuje i uslijed toga pravilno ga je oslobodio optužbe na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.
8. Sukladno obrazloženom odlučeno je kao u izreci u suglasju s člankom 482. ZKP/08.
Split, 23. rujna 2025.
Predsjednik vijeća za mladež
Neven Cambj
