Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-403/2024-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐRU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Bojan Bogdan, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. iz Splita, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-996/2019 od 07. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužiteljice ĐRU iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 996/2019 od 07. prosinca 2023. u dijelu pod točkom I. izreke u cijelosti.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-996/2019 od 07. prosinca 2023. u dijelu pod točkom II.1. izreke.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-996/2019 od 07. prosinca 2023. u dosuđujućem dijelu sadržanom pod točkom II.2. izreke i pod točkom II.3. izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ĐRU iz [adresa] za isplatu iznosa od 14.850,02 eura s pripadajućim zateznim kamatama (sve kamate kako su precizirane u izreci pod točkom II.2. prvostupanjske presude) kao neosnovan.

2. Svaka stranka snositi će svoj trošak parničnog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice ĐRU iz [adresa] za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

V. Tuženik Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 će sam snositi trošak nastao mu podnošenjem žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtjeva utvrditi da je Ugovor o kreditu broj: 9012532041 od 08. lipnja 2007. ništetan, slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 81.829,07 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos glavnice od ukupno navedenog iznosa na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka I.I. izreke), utvrđeno je da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4. istog Ugovora te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF, a koje promjene su izvršene nakon 08. lipnja 2007. (točka II.1. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i valutne klauzule iznos od 14.850,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II.2. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.331,28 eura sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate (točka II.3. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. izreke u cijelosti i točkom II.3. izreke, u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 2.331,28 eura, žali se tužiteljica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbe tužiteljice i predlaže da prvostupanjski sud potvrdi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke u cijelosti i zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na žalbu.

4. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke u cijelosti žalbom pobija tuženik, također pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i u žalbom osporenom dijelu i da shodno tome preinači odluku o troškovima postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu u ožaljenom dijelu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana, a žalba tuženika djelomično je osnovana.

6. Pošavši od nespornih činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao banka 08. lipnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu br. 9012532041, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.465,00 CHF po srednjem tečaju banke za Chf na dan korištenja kredita, s obvezom vraćanja kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Chf iz tečajne liste tuženika na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,30 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika i da su 04. prosinca 2015., na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), sklopile Dodatak ugovoru o kreditu br. 9012532041, kojim je utvrđen iznos preplate od 6.987.89 eura, koji će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i kojim je utvrđen preostali iznos glavnice u visini od 65.737,56 eura, sud je zaključio:

- da nema mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i isplata iznosa od 81.829,07 eura s pripadajućim zateznim kamatama i to

- jer da da je predmetni Ugovor mogao opstati i bez djelomično ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze i to jer je i bez tih dijelom ništetnih odredbi poznata visina obveze (čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) zbog čega je neosnovan i zahtjev za isplatu u ovom dijelu,

- ali da su, sukladno čl. 87. st. 1. i čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., dalje: ZZP) djelomično ništetne odredbe o načinu promjene ugovorene promjenjive kamatne stope (jednostranom odlukom banke) i o valuti obveze,

- jer da se radi o odredbama koje je unaprijed sastavio tuženik, o odredbama o kojima se nije pregovaralo i na koje tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja, a pri čemu da joj ni prilikom sklapanja ugovora ni u vrijeme vršenja promjena glede visine kamate, tuženik nije dao nikakva jasna i valjana obrazloženja na temelju kojih bi, kao prosječan potrošač, mogla razumjeti posljedice ugovaranja takvih odredbi na svoju obvezu, što je sve dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača,

- slijedom čega da postoji obveza tuženika, sukladno čl. 323. st. 1, čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, platiti tužiteljici ono što je preplatila po osnovi tih dijelom ništetnih odredbi, umanjeno za iznos koji je tužiteljici kao preplata priznato u konverziji,

- a zaključno sud kao neosnovan odbija i prigovor zastare pozivom na shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

7. Ocjenjujući takvu presudu ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona, ali je počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a i to glede dijela tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata o kojoj je odlučeno pod točkom II.2. izreke u dosuđujučem dijelu, o čemu kasnije u obrazloženju ove odluke.

8. Suprotno navodima žalbe tuženika sud prvog stupnja nije počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 3. i čl. 186.b st. 1. ZPP-a.

8.1. Prvostupanjska odluka u tom je dijelu u skladu sa zaključkom o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u Chf nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., dok je zahtjev za dostavu dokumentacije potrebne za određivanje visine tužbenog zahtjeva stavljen u skladu s čl. 186.b. st.1. ZPP-a i u skladu s istim je, po pozivu suda tuženik i postupio te je po provedenom vještačenju određena visina zahtjeva za isplatu.

9. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu glede zahtjeva za utvrđenje i glede zahtjeva za isplatu iz glavnog tužbenog zahtjeva i na temelju toga je pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao pod točkama I. i II.1. izreke pobijane presude pa je neosnovano i isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a u ovom dijelu, kao što je neosnovano i isticanje žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. točka 3. toga Zakona, u tom dijelu. Međutim, pogrešno je sud primijenio materijalno pravo u odnosu na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva iz toče II.2. izreke pobijane presude, što je rezultiralo nezakonitom odlukom, o čemu, također, kasnije u obrazloženju ove odluke.

10. Slijedom toga valja odgovoriti da tužiteljica neosnovano osporava pravilnost prvostupanjske odluke u dijelu pod točkama I. izreke.

10.1. Prvostupanjski je sud dao odgovarajuće razloge za pravilan zaključak kako predmetni ugovor o kreditu 9012532041 od 08. lipnja 2007. opstaje unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora i odredbe o valutnoj klauzuli u Chf, koja proizlazi iz direktnog učinka odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (čl. 502.c ZPP). Te su odredbe utvrđene ništetnima jer se potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. Bitne odredbe o predmetu i cijeni nisu utvrđene ništetnima u cijelosti već u dijelu i to ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem promjenu određuje tuženik kao kreditor svojom jednostranom odlukom, a odredba o valutnoj klauzuli u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak - Chf, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao banka nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

10.3. Time što su stranke dana 04. prosinca 2015. sklopile Dodatak tom Ugovoru, sporazumno su uspostavile primjerenu ravnotežu između zahtjeva zaštite potrošača i učinkovitog tržišta i tržišnih sloboda. Stoga, i na tragu pravnog shvaćanja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., predmetni ugovor može opstati i bez navedenih ništetnih dijelova odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a za te dijelove odredbi se ne tvrdi niti dokazuje da bi bile uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Razloge o djelomičnoj ništetnosti prihvaća i ovaj sud a tužitelj ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

10.4. Slijedom navedenog, sadržajem svoje žalbe tužiteljica nije osnovano osporila pravilnost primjene načela održanja ugovora iz čl. 87. st. 2. ZZP/03 i iz čl. 324. st. 1. ZOO.

11. Nadalje, neosnovano je pozivanje tužiteljice na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima C-484/08, C-96/14, C-26/13, C-186/16, C-118/17, C- 260/18 u kojima je zauzeto stajalište da je valutna klauzula obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ te da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu uslijed čije ništetnosti daljnja pravna egzistencija ugovora više nije moguća. Naime, u predmetu C- 260/2018 polazi se od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi ugovora sa valutnom klauzulom koja u sebi sadrži tečajni rizik upitna, ali iznosi se shvaćanje da članak 6. Direktive Vijeća EEZ/13 ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C- 118/2017). Da takvi ugovori mogu nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi upravo proizlazi iz odredbi čl. 87. st. 2. ZZP i čl. 324. st. 1. ZOO.

11.1. Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije (dalje: Sud), potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose (čl. 324. st. 1. ZOO).

12. Stoga je kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tužiteljice i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u cijelosti.

13. U odnosu na žalbu tuženika prije svega valja reći da žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na konverziju kredita nisu od utjecaja na ništetnost dijela spornih ugovornih odredbi. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, dakle osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao je od dana sklapanja do sklapanja aneksa kojim je izvršena konverzija kredita i imao je sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak (aneks) osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Stoga unatoč sklopljenom aneksu nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim dijela odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 1096/2022 od 8. studenog 2022.).

14. Dalje valja reći da je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 pravilno prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovo jer je tuženik, u unaprijed sastavljeni ugovor, unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo. Pri tomu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio, odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure), a s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici su mu bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na tužiteljicu kao potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese, a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenu tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

14.1. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

14.2. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku iz stavka II.1. izreke presude suda prvog stupnja.

15. Nadalje, tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada žalbenog postupka, sporno je među strankama postoji li pravna osnova za isplatu utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15).

16. Iz činjenice da je tužiteljičin zahtjev za isplatu sud djelomično prihvatio da se zaključiti da je sud prvog stupnja shvaćanja da takva osnova postoji, iako takav svoj zaključak, osim dosuđivanjem iznosa navedenih u točci II.2. izreke, sud ničime, zapravo, nije obrazložio. Time je sud počinio, uvodno navedenu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, na što se pravilno ukazuje navodima žalbe, ali unatoč kojoj postoje pretpostavke da se odluči o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva u žalbenoj fazi postupka i to sukladno ovlaštenju koje je ovom sudu dano kroz čl. 373.a st. 1. točka 1. ZPP-a).

17. Stav je ovoga suda da tužiteljica nema pravo na tu isplatu, unatoč činjenici djelomične ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu broj 9012532041 od 08. lipnja 2007.

18. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23., dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama (Nar. nov. broj 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 47/20., 146/20., 151/22. i 145/24., dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te uz ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

19. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

20. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

21. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu br. broj 9012532041 od 04. prosinca 2015., te da je tim Dodatkom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom Chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom Eur, prema kojoj glavnica kredita 30. rujna 2015. iznosi 65.737,56 eura, a da preplata iz postupka konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 6.987.89 eura, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK- a.

22. Prema tome, navedenim Dodatkom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 08. lipnja 2007., u skladu sa od tužiteljice prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužiteljica je pristala, tako da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu od 08. lipnja 2007., odnosno zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Dodatku ugovoru od 04. prosinca 2015. Sklapanjem tog Dodatka tužiteljica se suglasila s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužiteljica platila tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Dodatka uz Ugovor o kreditu u EUR koji je sklopljen 04. prosinca 2015.

23. Iz činjenice da je sud unatoč tome tužiteljici dosudio razliku iz točke II.2. izreke pobijane presuda da se zaključiti da prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa da činjenica da su stranke sklopile Aneks, kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. Međutim, to nije pravilno. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – "Narodne novine" br. 39/2017) i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici iznose glavnice koje tužiteljica potražuje u točki II.1. izreke, a koje je tužiteljici pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

25. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku od 04. prosinca 2015., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

26. Imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

27. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

28. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

29. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužiteljica koja je kao korisnica kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

30. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem ZID ZPK sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove zahtijevati isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila, pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužiteljica kao korisnica kredita dala svoj pristanak. Tim pristankom tužiteljica je pristala da se i iznosi koje je imala temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

31. Naime, ne može tužiteljica, s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da joj se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

32. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatak ugovoru o kreditu.

33. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisnici kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

34. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

35. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

36. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 TRU, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

37. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica izričito prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2007., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. II.2. izreke.

38. Slijedom navedenog prvostupanjska odluka sadržana pod točkom II.2. izreke preinačena je na temelju čl. 373.a st. 1. točka 1. ZPP-a, pri čemu valja reći da iz navedenog u ovom obrazloženju proizlazi da nije bilo potrebe provoditi vještačenja koje je i kakvo je predlagao tuženik u odnosu na zahtjev za isplatu, jer se radilo isključivo o pravnom pitanju. Na ostale navode žalbe nije bilo potrebe odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

39. S obzirom da je donošenjem ove odluke izmijenjen uspjeh stranaka u ovom postupku ova je sud stava da konačan uspjeh stranaka opravdava odluku da svaka stranka snosi svoj trošak sukladno čl. 154. st. 4. ZPP-a, slijedom čega je tako i odlučeno sukladno čl. 166. st. 2. i čl. 380. točka 3. ZPP-a.

40. Tužiteljici trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a), a određeno je da će tuženik snositi sam svoj trošak žalbe jer njegov uspjeh sa žalbom iznosi 50% (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte