Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1443/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E S E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća te Gabriele Topić Kordej, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Mario Žaja, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffesienbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-151/2023-14 od 18. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-151/2023-14 od 18. veljače 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-151/2023-14 od 18. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 25. rujna 2007. god. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti CHF, a koja je označena u toč. 1. i toč. 7. a) i b) Ugovora i koji glase:

„IZNOS KREDITA

Kunska protuvrijednost CHF 17.869,51

(sedamnaesttisućaosamstošezdeserdevet švicarskih franaka i pedesetjedan centima)

po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

NAČIN OTPLATE

Iznos kredita iz točke 1. otplaćuje se na slijedeći način:

a) dio glavnice kredita u iznosu CHF 14.022,01 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..…

b) preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 3.847,50 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu..…“

II. Nalaže se tuženiku Raiffesienbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju GF , OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.498,99 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi određenoj sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 0,61 EUR od 06.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,41 EUR od 03.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,17 EUR od 02.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,41 EUR od 01.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,66 EUR od 03.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,85 EUR od 01.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,59 EUR od 02.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,10 EUR od 02.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,40 EUR od 02.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,80 EUR od 06.08.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,47 EUR od 01.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,94 EUR od 03.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,50 EUR od 01.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,15 EUR od 02.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,20 EUR od 05.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,56 EUR od 04.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,76 EUR od 03.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,53 EUR od 08.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,20 EUR od 02.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,66 EUR od 04.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,67 EUR od 12.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,97 EUR od 04.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,11 EUR od 06.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,55 EUR od 12.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,69 EUR od 04.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,79 EUR od 07.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,57 EUR od 04.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,22 EUR od 04.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,51 EUR od 07.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,64 EUR kn od 05.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,99 EUR od 07.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,55 EUR od 05.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 28,62 EUR od 09.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,54 EUR od 06.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,88 EUR od 11.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,09 EUR od 05.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,24 EUR od 06.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,32 EUR od 07.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,04 EUR od 05.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,94 EUR od 04.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,43 EUR od 08.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,91 EUR od 09.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,88 EUR od 06.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,63 EUR od 09.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,90 EUR od 09.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,40 EUR od 07.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,57 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,28 EUR od 07.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,84 EUR od 08.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,18 EUR od 07.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,88 EUR od 11.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,36 EUR od 15.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,40 EUR od 03.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,27 EUR od 05.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,05 EUR od 04.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,70 EUR od 04.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,94 EUR od 06.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,15 EUR od 06.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,45 EUR od 10.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,72 EUR od 09.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,96 EUR od 09.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,42 EUR od 08.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,01 EUR od 02.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,37 EUR od 19.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,45 EUR od 19.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,57 EUR od 15.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,40 EUR od 17.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,24 EUR od 17.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,72 EUR od 16.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,96 EUR od 16.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,72 EUR od 17.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,35 EUR od 16.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,53 EUR od 20.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,50 EUR od 19.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,85 EUR od 20.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,76 EUR od 17.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,77 EUR od 18.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,73 EUR od 16.04.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,76 EUR od 22.05.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,08 EUR od 15.07.2014. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Raiffesienbank Austria d.d. OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja, dakle od 18. veljače 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv presude i rješenja, žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 25. rujna 2007. u dijelu ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF-a i zahtjev za isplatom na ime preplate sa navedenog osnova u iznosa od 2.498,99 eura sa zateznim kamatama.

6. U žalbenom postupku, sporna je mjesna nadležnost i osnov tužbenog zahtjeva odnosno da li je ništava odredba o valutnoj klauzuli te zastara, dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude i rješenja dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva i istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti.

10. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a i čl. 8. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud navedene odredbe pravilno primijenio.

11. Jednako tako, tuženik neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999 - dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999- pročišćeni tekst, 8/1999- ispravak i 14/2002) te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer je imao omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze te poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulažući pravne lijekove.

12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da su tužitelj i tuženik dana 25. rujna 2007. sklopili ugovor o kreditu broj [broj kredita], na iznos od 17.869,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, za namjenu kupnje novog vozila Škoda;

- da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Višnje Perajice u bitnome proizlazi da se iznos koji je tužitelj pretplatio temeljem predmetnog ugovora o kreditu zbog više plaćene obveze radi primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno vezivanja glavnice kredita uz valutu CHF, iznosi 18.923,08 kn, sa datumima plaćanja kako je navedeno u tablici vještva;

- da tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio temeljem navedenog nalaza i mišljenja;

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 13. siječnja 2023.,

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. ;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i da navedena odredbe ništetna;

- da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan time da su mjesečni anuiteti plaćeni sukladno ugovoru;

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., koja je predmet raspravljanja u pravnoj stvari, a tužba je podnijeta 12. lipnja 2019.;

- da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22 – dalje u tekstu: ZOO);

- da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan obzirom da je prorogacijska klauzula nepoštena obzirom da nije bila predmet pregovaranja između stranaka te da bi vođenjem postupka u [adresa] tužitelj bio izložen povećanim troškovima što je protivno načelu ekonomičnosti i uzrokuje neravnotežu:

13. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan i da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF te na temelju čl. 322 i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 225. te čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način

14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

15. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

16. U odnosu na žalbene navode vezano za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti potrebno je reći slijedeće.

17. Naime, prema odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istoga članka ZPP-a propisano da sporazum o mjesnoj nadležnosti važi ako je pismeno sastavljeno i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

18. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da stranke mogu ugovoriti mjesnu nadležnost određenog suda i to ako je sud za kojeg su stranke odredile da im sudi u prvom stupnju stvarno nadležan te ako se radi o sporu za kojeg nije propisana isključiva mjesna nadležnost određenog suda.

Međutim, osim ovih pretpostavki za prorogaciju nadležnosti, da bi sud prema sporazumu stranaka mogao suditi u prvom stupnju sam sporazum o mjesnoj nadležnosti mora biti valjan. To ne znači samo da sporazum mora biti sačinjen u pisanoj formi i da se tiče određenog pravnog odnosa, što je propisano odredbom čl. 70. st. 3. ZPP-a, već i da je on valjan prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, u konkretnom slučaju da postoji suglasnost volje obiju ugovornih stranaka da im u prvom stupnju sudi određeni sud koji nije mjesno nadležan.

19. U odnosu na prigovor tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta kreditora odnosno Općinskog građanskog suda u Zagrebu, valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi zaključak prvostupanjskog da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u [adresa], time da je prorogacijska klauzula nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje i uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima.

21. Stoga, obzirom na navedeno nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1.-4. ZPP-a kao što to pogrešno smatra žalitelj.

22. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik u žalbi, a koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi opće prihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci.

23. Naime, tuženiku se ukazuje da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

24. Navedeno stajalište pravilno je primijenjeno u ovom slučaju jer je činjenica da bi tužitelj morao putovati iz [adresa] u [adresa], a radi se o značajnoj udaljenosti koje bi prouzročilo značajne troškove što bi bio preveliki i nerazmjeran teret za tužitelja.

25. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

26. Na žalbene navode valja reći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

27. Stoga je, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

28. Naime, odredbom čl.96. st. 1. ZZP/07 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

29. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli, bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju

30. Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

31. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

32. Stoga je, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sud temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu.

33. U odnosu na žalbeni navod o nedopuštenosti retroaktivne primjene ZZP/2014, i slijedom toga nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP- a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

34. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

35. Nadalje, u odnosu na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

36. U konkretnom slučaju iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

37. Međutim, u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je saslušao tužitelja (list 335 spisa) i na temelju njegovog iskaza utvrdio da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora i da mu djelatnik tuženika nije posebno razjasnio dijelove tipskog ugovora, a koji iskaz je prvostupanjski sud suprotno tvrdnji tuženika pravilno ocijenio kao logičan i životno uvjerljiv

38. Vezano za navedeno na žalbene navode valja reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu, a to je da tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženika.

39. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorene odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

40. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja kada tuženik na kojem je teret dokazivanja da li je pregovarao sa tužiteljem kao i okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da nije primio nikakve obavijesti vezano za osporenu odredbu i da se o osporenoj odredbi nije pregovaralo, a za koju je već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je nerazumljiva, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i da je uzrokovala znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, a koje činjenice nije dokazao adekvatnim dokaznim sredstvima, to suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

41. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

42. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ništava, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

43. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetne odredbe.

44. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

45. Imajući u vidu navedeno, neodlučni su paušalni navodi tuženika da sud nije provodio "odgovarajuće" dokaze, niti cijenio materijalne dokaze priležeće spisu.

46. Dakle, navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotna je odredbi čl. 4. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

47. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

48. Na žalbene navode vezano za ništetnost odredbi ugovora koji je u cijelosti izvršen valja reći da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.) pa su stoga žalbeni navodi neosnovani.

49. Pogrešno tuženik pozivom na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja, kako to pogrešno smatra tuženik.

50. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je pravilno postupio te je za svoje uvjerenje dao valjane razloge kada je otklonio prigovor tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran budući je Ugovor o kreditu otkazan 24. lipnja 2015. kada je cjelokupno potraživanje dospjelo na naplatu, a koje je dugovanje isplaćeno od strane Croatia osiguranja.

Naime, iz postavljenog tužbenog zahtjeva, koji tužitelj temelji na nalazu i mišljenju vještaka a kojem nalazu tuženik nije prigovarao, proizlazi da je zadnji anuitet koji je predmet ovog postupka plaćen 14. srpnja 2014., kada je i utvrđeno da je tužitelj podmirivao mjesečne anuitete sukladno predmetnom Ugovoru o kreditu, dakle plaćanje je tužitelj izvršio prije otkaza Ugovora dana 24. lipnja 2015.

Stoga, žalbeni navodi tuženika su neutemeljeni i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

51. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude G, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

52. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

53. Obzirom na navedeno, kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014,110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP), žalbeni navodi ukazuju se neosnovanim.

54. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

55. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., koja je predmet raspravljanja u pravnoj stvari, a kako je tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, pa su žalbeni navodi neosnovani.

56. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

57. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, sukladno nalazu i mišljenu vještaka kojem tuženik nije prigovorio, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetne valutne klauzule isplati 2.498,99 eura.

58. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužiteljici sukladno odredbi čl.1115. ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

59. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

60. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan kao i prigovor mjesne nenadležnosti.

61. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 i 138/23), pa su suprotni paušalni žalbeni navodi neosnovani.

62. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

63. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. izreke te na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku II. izreke ove drugostupanjske odluke, a na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP- a kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt, univ. spec. iur.