Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-668/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Tatjani Kučić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Odvjetničkom uredu Čuljak u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9253/2023-8 od 29. veljače 2024., 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9253/2023-8 od 29. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 501,44 eura, u roku od 15 dana.

II Odbija se tuženikov prigovor prijeboja potraživanja u iznosu od 3.778,09 kn (501,44 Eura), kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade parničnog troška isplati iznos od 2.539,64 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 29. veljače 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

1.1. Sud prvog stupnja donio je i rješenje čija izreka glasi:

"Odbacuje se tužbeni zahtjev (tužba) u preostalom dijelu u iznosu od 674,64 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to:

- na iznos od 1,76 Eura od 05. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,76 Eura od 05. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,08 Eura od 08. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,48 Eura od 21. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,37 Eura od 09. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,53 Eura od 26. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,45 Eura od 06. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,44 Eura od 13. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 30,98 Eura od 05. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,98 Eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 38,31 Eura od 25. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 32,78 Eura od 04. listopada 210. godine do isplate,

- na iznos od 35,00 Eura od 14. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 30,09 Eura od 29. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,18 Eura od 03. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,36 Eura od 29. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 56,03 Eura od 23. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 45,23 Eura od 25. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 42,97 Eura od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 48,39 Eura od 22. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 47,74 Eura od 27. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 597,91 Eura od 09. svibnja 2011. godine do isplate,

sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj ocjenjuje da žalba tuženika nije osnovana te predlaže da ju sud odbije kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužbeni zahtjev u ovom predmetu odnosi se na potraživanje u novcu u iznosu od 1.176,08 eura, dakle u svoti koja ne prelazi 1.320,00 eura, pa se u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a radi o sporu male vrijednosti. Temeljem odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. istog zakona.

6. Tuženik je žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka sadržajno iznoseći zakonski tekst bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a time da ne navodi konkretno u čemu bi se sastojala ta bitna povreda. Kako ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, presuda suda prvog stupnja zbog tog žalbenog razloga nije ispitivana, a ispitana je u odnosu na bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju citirane odredbe članka 365. stavak 2. ZPP- a te je utvrđeno da donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja kao nesporne činjenice među strankama utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 19. travnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila prema kojem je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 25.033,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita na rok otplate od 84 mjeseca. Ugovorena je bila promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,5 % godišnje te da je tuženik povisivao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu, a nije bilo sporno niti da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF.

7.1. U ovom predmetu već je bila donesena presuda broj P-3228/2020 od 29. prosinca 2021. protiv koje je bila uložena žalba te je presudom ovog suda broj Gž-1132/2022 od 13. svibnja 2023. presuda potvrđena za dosuđeni iznos od 674,64 eura s pripadajućim kamatama, dok je ukinuta radi isplate iznosa od 501,44 eura, o kojem iznosu je odlučeno pobijanom presudom. Tuženik je tijekom postupka podnio prigovor radi prijeboja koji se odnosi na tzv. negativne tečajne razlike, odnosno tuženik je u prijeboj stavio tužitelju iznose za koji su bili manji anuiteti u odnosu na početni tečaj CHF zbog toga što je tečaj CHF u određenom razdoblju bio manji u odnosu na tečaj u vrijeme zaključenja Ugovora.

7.2. Provedenim vještačenjem sud prvog stupnja utvrdio je da je s osnova tečajne razlike tužitelj tuženiku preplatio kredit u iznosu od 1.176,08 eura, a da je zbog nižeg tečaja prilikom plaćanja obveza po kreditu u odnosu na početni tečaj tužitelj manje platio iznos od 501,44 eura.

7.3. Iako je tijekom ovog postupka među strankama bilo sporno pitanje zastare, ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, izravne primjene utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i činjenica je li tužitelj potrošač, zbog činjenice da je o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja već pravomoćno odlučeno, te da su te sporne činjenice ranijom odlukom utvrđene, sud ocjenjuje da se nije trebao ponovno upuštati u obrazlaganje svih tih činjenica obzirom da je nakon ukidne odluke ovog suda ostalo sporno jedino je li osnovan prigovor tuženika istaknut radi prijeboja kojim je tuženik tužitelju prijeboj stavio tzv. negativne tečajne razlike, odnosno treba li tražbinu tužitelja po osnovi preplate umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike.

7.4. Ocjenjujući osnovanost prigovora istaknutog radi prijeboja sud prvog stupnja utvrđuje da taj prigovor nije osnovan pozivom na odredbu članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, jer po ocjeni suda tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje ugovora koji sadrži ništetne ugovorne odredbe, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Iz tih razloga sud zaključuje da ne postoji pravna osnova za potraživanje tuženika prema tužitelju zbog čega nije moguće zbog tzv. negativnih tečajnih razlika umanjiti tražbinu tužitelja po osnovi preplate prema ništetnim ugovornim odredbama o valuti u CHF. Osim toga, sud utvrđuje da je prigovor radi prijeboja tuženik u procesno pravnom smislu postavio tek 26. listopada 2021., nakon zaključenja prethodnog postupka, a u smislu odredbe članka 189. ZPP-a, takav prigovor moguće je istaknuti samo do zaključenja prethodnog postupka.

7.5. S obzirom da je pravomoćno presuđeno da je tuženik dužan tužitelju platiti iznos od 674,64 eura s osnova preplate temeljem ništetne odredbe o valuti CHF, sud zaključuje da je osnovan i preostali tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 501,44 eura koji je ukinutom presudom bio odbijen kao neosnovan.

8. Primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, koje ne može biti predmet ispitivanja po žalbi u sporu male vrijednosti, kao pravilnu prihvaća i ovaj sud.

9. Iako je pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da nije bio dužan ponovno raspravljati i utvrđivati sporna pravna pitanja među strankama iz razloga što je dio presude već potvrđen presudom ovog suda broj Gž-1132/2022 od 13. svibnja 2023., a kojom presudom je o tim svim spornim pitanjima već raspravljeno, obzirom da je o žalbi bilo moguće odlučiti na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, ovaj sud je o žalbi odlučivao na temelju odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP- a.

10. Tuženik u žalbi tvrdi da je odlučujući o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Naime, tuženik tvrdi da je pogrešno sud prvog stupnja ocijenio da zastara tražbine tužitelja nije nastupila, da je visinu preplate sud utvrdio kao da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u kunama, zanemarujući da je među strankama ugovorena valutna klauzula, te ukazuje da sud nije mogao primijeniti Direktivu 93/13 obzirom da se radi o ugovoru zaključenom 2005., prije pristupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. Također u žalbi ukazuje da je pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora istaknutog radi prijeboja pri čemu se poziva na praksu Županijskog suda u Bjelovaru u predmetu Gž-1183/2022 ukazujući da je pobijana presuda suprotna pravnim shvaćanjima iz te presude.

11. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku plaćanje preostalog preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz razloga što tuženik tijekom postupka nije dokazao da su okolnosti zaključenja Ugovora s tužiteljem bile drugačije u odnosu na utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača za koju presudu je sud vezan u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a i u vrijeme tužbe važećeg članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19., 19/22.; dalje: ZZP/14). Naime, na okolnost da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima Ugovora tuženik je tijekom postupka predlagao saslušanje svoje zaposlenice MZ, osobnog bankara tužitelja, međutim, tijekom postupka odustao je od tog dokaznog prijedloga. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, sud prvog stupnja je obzirom na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 14. srpnja 2013. pravilno utvrdio da je tuženik primio utuženi iznos kao nepošten stjecatelj, jer je upravo on unio u Ugovor odredbu o valutnoj klauzuli koja je utvrđena ništetnom i da je stoga u smislu članka 323. stavka 1. i 2. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takve ugovorne odredbe, jer se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, a sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

11.1. Također neosnovane su žalbene tvrdnje da je sud pogrešno zaključio da za tražbinu tužitelja nije nastupila zastara jer zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i po shvaćanju ovog suda počela je teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koja je u odnosu na valutu postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) pa je tužba od 29. lipnja 2020. podnesena u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

11.2. Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da je tužitelj preplatio kredit u iznosu od 1.176,08 eura temeljem ništetne valutne klauzule, koji iznos je sud utvrdio kao razliku početno ugovorenog tečaja CHF u odnosu na tečaj prilikom svake otplate. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja nezakonito izmijenio ugovorne odredbe fiksiranjem tečaja na početno ugovoreni te da je time de facto ugovoren drugi kreditni proizvod tj. kredit u kunama. Naime, tuženik se upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. u kojoj se Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva na presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 i utvrđuje da potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ osiguravaju tri pravila o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, odnosno da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba. Prema prvom pravilu smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

11.3. Što se tiče prigovora u žalbi da nije utvrđeno da tužitelj ima status potrošača, ta tvrdnja tuženika neosnovana je jer je tužitelj predmetni kredit sklopio kao fizička osoba s namjenom za kupnju vozila zbog čega ga treba smatrati potrošačem u smislu Direktive 93/13 EEZ, a tuženik tijekom postupka nije iznosio činjenice niti dokaze kojima bi osporavao status potrošača tužitelju. Nije sporna niti primjena prava Europske unije i Direktive 93/13. Točno je da je ugovorni odnos između stranaka zasnovan prije 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska stupila u članstvo Europske unije, ali u odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. pa se u ovom slučaju s obzirom na vrijeme pokretanja postupka, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. Uostalom, do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi ZZP/03 koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, a člankom 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

11.4. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je prvostupanjski sud odbio po tuženiku istaknuti prigovor prijeboja pa su žalbeni navodi tuženika kojima takvo stajalište osporava neosnovani. Naime, prigovorom radi prijeboja obuhvaćeni su iznosi tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tužitelja ne postoji pravna osnova. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prijeboja, to je iz tog razloga, iako je isti trebalo utvrditi da ne postoji, jednako negativno trebalo odlučiti.

12. S obzirom da je ranijom pravomoćnom presudom donesenom u ovom postupku tužitelju dosuđen iznos od 674,64 eura, pravilno je usvojen tužbeni zahtjev i za preostali preplaćeni iznos od 501,44 eura temeljem odredbe članka 1111. stavak 1. ZOO-a iz kojih razloga je žalbu tuženika trebalo odbiti, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a u točkama I. i II. izreke.

12.1. Tuženik paušalno osporava odluku o parničnim troškovima općenito tvrdeći da troškovi podnesaka tužitelja nisu bili nužni, ne navodeći o kojim podnescima se radi te koje to troškove sud nije pravilno dosudio tužitelju. S obzirom da prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a sud drugog stupnja u odnosu na odluku o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovakvi općeniti žalbeni navodi tuženika nisu ispitivani. Kako je sud prvog stupnja o troškovima postupka pravilno odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) i u tom dijelu žalbu tuženika trebalo je odbiti, a presudu suda prvog stupnja potvrditi.

Koprivnica, 23. rujna 2025.

Sutkinja

Tatjana Kučić