Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-484/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog OZ, zbog kaznenog djela iz čl. 247. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog OZ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovnog broja: K-109/2021-50 od 9. travnja 2025., na sjednici 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika OZ kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Sisku presudom poslovni broj: K-109/2021-50 od 9. travnja 2025., proglasio je krivim optuženog OZ, zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, prijevarom iz čl. 247. st. 1. i 2. KZ/11 te ga je na temelju čl. 247. st. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, s time da mu je na temelju članka 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda, tako da se od kazne na koju je osuđen izvršava 6 (šest) mjeseci, a dio izrečene kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće se izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24, dalje: ZKP/08-24), oštećenoj HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 20.074,32 eura te je naloženo optuženom OZ, OIB [osobni identifikacijski broj] da oštećenoj HZ u roku od 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude isplati iznos od 20.074,32 eura.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. do 7. ZKP/08-24 optuženik je dužan platiti troškove kaznenog postupka o čemu će sud donijeti posebno rješenje.

2. Protiv te presude žalbu podnosi optuženi GZ po branitelju Zlatku Ostroškom, odvjetniku, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da nadležni županijski sud ukine presudu te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

3. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 70/25, dalje: ZKP/08-25) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-558/2025-3 od 19. kolovoza 2025. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije svega, budući da se optuženik žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj žalbeni sud je povodom njegove žalbe, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-25, ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-25, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-25).

6. Optuženik nije u pravu kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji svoju odluku.

6.1. Žalitelj u bitnome smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada nije prihvatio kao vjerodostojnu i istinitu njegovu obranu u kojoj osporava da bi prilikom sklapanja inkriminiranog pravnog posla postupao s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom.

6.2. Tako optuženik prvenstveno upire na svoju obranu u kojoj je tvrdio da je namjera njegovog trgovačkog društva bila ishoditi prenamjenu kupljene nekretnine u poslovnu svrhu, međutim, oštećenica je uporno odbijala predati zatraženu dokumentaciju koja mu je bila nužna kako bi utvrdio je li ista legalizirala objekt na inkriminiranoj čestici, a zbog čega je izgubio dragocjeno vrijeme potrebno za realizaciju kredita poslovne banke koji je trebao poslužiti za isplatu ostatka kupoprodajne cijene.

6.3. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada takvu njegovu obranu nije prihvatio kao vjerodostojnu, s pravom nalazeći da je ista nelogična i paušalna, te da se njezin cilj sastoji u pokušaju prebacivanja odgovornosti za neispunjenje ugovorne obveze na oštećenicu.

6.4. Tako prvostupanjski sud pravilno uočava da su u inkriminiranom kupoprodajnom ugovoru obveze kupca (TD Granovita) i prodavatelja (oštećenice) bile jasno i decidirano ugovorene, konkretno, da će kupac prodavatelju isplatiti kupoprodajnu cijenu od 25.000,00 eura u roku od 12 mjeseci od zaključenja ugovora iz sredstava dobivenih iz kredita, i to prvi dio od 5.000,00 eura u roku od 10 dana od dobivanja kredita, a ostatak kupoprodajne cijene sukcesivno najkasnije do 14. travnja 2012., s time da je prodavatelj ovlastio kupca da se na temelju sklopljenog ugovora (dakle, odmah, prije isplate kupoprodajne cijene) uknjiži u zemljišnim knjigama kao vlasnik, ali da će mu nekretninu predati u posjed tek po isplati cjelokupnog ugovorenog iznosa kupoprodajne cijene.

6.5. Prema tome, iz navedenog proizlazi da u predmetnom kupoprodajnom ugovoru nije bila propisana obveza prodavateljice da kupcu preda odgovarajuću dokumentaciju kao niti da da bi o ispunjenju te obveze ovisila realizacija ugovora, odnosno isplata kupoprodajne cijene za spornu nekretninu.

6.6. Dapače, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je optuženik 28. travnja 2011. (dakle, ubrzo nakon sklapanja inkriminiranog pravnog posla) ishodio kredit od Hypo Alpe Adria Bank Zagreb u iznosu od 42.000,00 eura, čije vračanje je osigurano zasnivanjem hipoteke na predmetnoj nekretninu, a s čime se prodavateljica suglasila već prilikom sklapanja inkriminiranog ugovora (čl. 8. istog).

6.7. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da obrana optuženika u navedenom pravcu predstavlja očitu konstrukciju s ciljem prebacivanja njegove odgovornosti za neispunjenje ugovorne obveze plaćanja kupoprodajne cijene na oštećenicu.

6.8. Naime, i po stavu ovog žalbenog suda tvrdnje optuženika da je zbog toga što mu oštećenica nije predala traženu dokumentaciju izgubio dragocjeno vrijeme za realizaciju kredita kod poslovne banke kao i za prenamjenu objekta iz kuće u poslovni objekt na jasan i egzaktan način opovrgavaju rezultati dokaznog postupka.

6.9. Tako njegovu tvrdnju da je zbog toga što mu oštećenica nije predala traženu dokumentaciju izgubio dragocjeno vrijeme za realizaciju kredita kod poslovne banke opovrgava utvrđena činjenica da je ubrzo nakon sklapanja inkriminiranog ugovora uspio ishoditi kredit od Hypo Alpe Adria Bank Zagreb u iznosu od 42.000,00 eura, čije vraćanje je osigurano zasnivanjem hipoteke, i to upravo na predmetnoj nekretnini, dok njegovu obranu prema kojoj je iz razloga što mu oštećenica nije predala traženu dokumentaciju izgubio dragocjeno vrijeme za prenamjenu objekta iz kuće u poslovni objekt tako da ga nije moga staviti u funkciju jasno opovrgava ugovorna odredba iz koje proizlazi da je prodavateljica dužna spornu nekretninu predati u posjed kupcu tek po isplati cijelog ugovorenog iznosa kupoprodajne cijene, tako da žalitelj, čak i da je uspio ishoditi prenamjenu spornog objekta u poslovni prostor, isti nije bio u mogućnosti ekonomski eksploatirati prije isplate cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene.

6.10. Stoga se i po stavu ovog žalbenog suda takva obrana optuženika ukazuje kao očito konstrukcija s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo.

7. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije prihvatio kao vjerodostojnu niti njegovu obranu u kojoj suštinski tvrdi da se razlog neispunjenja ugovorne obveze plaćanja kupoprodajne cijene nalazi u tome što je njegova tvrtka naknadno zapala u poslovne teškoće koje nije mogao predvidjeti u vrijeme sklapanja inkriminiranog pravnog posla.

7.1. Prije svega, takvu obranu optuženika opovrgava činjenica da je u inkriminiranom ugovoru bilo jasno propisano da će njegovo društvo prodavatelju isplatiti kupoprodajnu cijenu od 25.000,00 eura u roku od 12 mjeseci od zaključenja ugovora iz sredstava dobivenih iz kredita, i to prvi dio od 5.000,00 eura u roku od 10 dana od dobivanja kredita, a ostatak kupoprodajne cijene sukcesivno najkasnije do 14. travnja 2012.

7.2. Naime, a kao što je to prethodno već rečeno, optuženik je ubrzo nakon sklapanja inkriminiranog ugovora uspio ishoditi kredit od Hypo Alpe Adria Bank Zagreb u iznosu od 42.000,00 eura, čije vraćanje je osigurano zasnivanjem hipoteke, i to upravo na predmetnoj nekretnini, međutim, iako mu je taj iznos omogućavao da u cijelosti ispuni svoju obvezu plaćanja kupoprodajne cijene na način i u rokovima kako je to bilo ugovoreno, on je nakon dobivanja kredita ispunio samo manji dio obveze (isplatio je prodavateljici svega 35.000,00 kuna), dok preostali dio u visini od 151.250,00 kuna nije platio ni do današnjeg dana.

7.3. Imajući uz to dodatno u vidu i rezultate provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja iz kojeg proizlazi da je TD Granovita d.o.o. Sisak bilo u poslovnim teškoćama i prije sklapanja inkriminiranog ugovora, kao i prije nastupa blokada računa društva (26. kolovoza 2011.), a što je, kako to pravilno rezonira prvostupanjski sud, optuženiku kao direktoru društva moralo biti poznato, žalitelj nije u pravu kada u žalbi smatra pogrešnom ocjenom prvostupanjskog suda o nevjerodostojnosti njegove obrane u kojoj tvrdi da se razlog neispunjenja ugovorne obveze plaćanja kupoprodajne cijene nalazi u tome što je njegova tvrtka naknadno zapala u poslovne teškoće koje nije mogao predvidjeti u vrijeme sklapanja inkriminiranog pravnog posla.

7.4. Konkretno, iz rezultata provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je optuženikovo trgovačko društvo nekoliko mjeseci prije zaključenja predmetnog ugovora (19. siječnja 2011.) zatražilo poslovni kredit za obrtna sredstva u iznosu od 200.000,00 kuna, a što ukazuje da je imalo problema s likvidnosti odnosno plaćanjem redovnih obveza.

7.5. Pored toga, društvo je i ranije kupovalo nekretnine, a što nije iskazano u bilanci, u vrijednosti od najmanje 1.080.000,00 kuna, u svezi čega su na dan 31. ožujka 2011. nastale obveze za poreze, doprinose i druga davanja državi u iznosu od 127.318,01 kuna, a koje društvo, međutim, nije namirilo, s posljedicom da je od strane Porezne uprave pokrenuta prisilna naplata iznosa od 97.772,13 kuna, a što je dovelo do blokada računa društva, u svezi čega valja dodatno primijetiti da je blokada računa nastupila zbog uzroka, konkretno neplaćanja dužnih obveza na ime nekretnina kupljenih prije sklapanja inkriminiranog pravnog posla.

7.6. Imajući na kraju u vidu još i iskaz vještakinje na raspravi iz kojeg proizlazi da je društvo poduzimalo radnje koje uopće nisu ekonomski opravdane (zatvaranje kredita društva Žito proizvod d.o.o, te kupovanje nekretnina od društva Sviteks d.o.o. koje su bile opterećene kreditima i hipotekama banaka, na koji način je te dugove na sebe preuzelo društvo Granovita), a što sve ukazuje da je društvo Granovita svoje poslovanje očito "prelijevalo" iz jednog društva na drugo, pri čemu nije jasan ekonomski cilj takvog postupanja, prvostupanjski sud je, a suprotno žalbenim tvrdnjama, izveo pravilan zaključak da je društvo Granovita i prije sklapanja inkriminiranog ugovora bilo u ozbiljnim poslovnim teškoćama, te je poduzimalo radnje koje uopće nisu ekonomski opravdane, a budući da je sve to optuženiku, kao direktoru tog društva, bilo poznato, sud prvog stupnja slijedom svega navedenog s pravom smatra izvjesno dokazanim da je optuženik već u vrijeme sklapanja inkriminiranog pravnog posla, svjesno i htijući, postupao s unaprijed stvorenom namjerom da njegovo društvo neće u cijelosti ispuniti preuzetu obvezu plaćanja kupoprodajne cijene, već je platio samo manji dio, dok preostali dio nije platio ni do danas, iako je realizirao ugovor o kreditu čiji iznos mu je omogućavao da na način i u ugovorenim rokovima u cijelosti ispuniti preuzetu obvezu.

7.7. Sve navedene činjenice – indicije i po stavu ovog žalbenog suda upućuju na izvjestan zaključak da je optuženik prilikom sklapanja inkriminiranog ugovora znao i bio svjestan da njegovo društvo s obzirom na stanje poslovanja i poslovne teškoće u koje je zapalo prema redovnom tijeku stvari objektivno neće biti u mogućnosti ispuniti inkriminiranu obvezu, pravilnost kakvog zaključka imajući, a na umu sve prethodno navedeno, optuženik nije doveo u razumnu sumnju ranije izloženim žalbenim tvrdnjama, kao niti navodima da je njegovo društvo Granovita imalo potraživanja prema drugim dužnicima koja nije uspjelo naplatiti s posljedicom da je postalo nelikvidno.

7.8. Što se pak tiče žalbenih navoda kojima optuženika upire na postupanje/nepostupanje oštećenice tijekom stečajnog postupka otvorenim nad društvom Granovita, a što je po mišljenju žalitelja dovelo do toga da je ista propustila naplatiti svoje potraživanje u stečajnom postupku, ovaj žalbeni sud primjećuje da se takve žalbene tvrdnje ukazuju kao irelevantne, budući da se odnose na činjenice koje se nalaze izvan bića predmetnog kaznenog djela, te ni na koji način ne utječu na zaključak prvostupanjskog suda o kaznenoj odgovornosti optuženika za terećeno kazneno djelo, budući da se odnose samo na pitanje da li bi oštećenica da je predmetno potraživanje prijavila u stečajnom postupku uspjela nadoknaditi štetu koja joj je prethodno već nastala počinjenjem predmetnog kaznenog djela.

9. Premda se optuženik ne žali u tom pravcu, ovaj žalbeni sud je sukladno odredbi iz čl. 478. ZKP/08-25 razmotrio i pitanje pravilnosti odluke o kaznenoj sankciji.

9.1. Prije svega, po ocijeni ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznene sankcije, te proces njezine individualizacije.

9.2. Slijedom toga, a polazeći od stupnja krivnje s kojim je počinio terećeno kazneno djelo (izravna namjera prvog stupnja), prvostupanjski sud je cijeneći optuženiku kao olakotno činjenicu njegove starije životne dobi, a kao otegotno to što je u više navrata bio pravomoćno osuđivan zbog počinjenja imovinskih delikata, koji je pravomoćno kažnjavan zbog počinjenja sličnih kaznenih djela imovinskog karaktera i nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, pravilno postupio kada ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, uz izricanje djelomične uvjetne osude prema kojoj će se od izrečene kazne zatvora izvršiti 6 mjeseci, dok se dio izrečene kazne zatvora u trajanju jedne godine neće izvršiti ukoliko u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo.

9.3. Takvu kaznenu sankciju, kako u pogledu vrste tako i mjere, i ovaj žalbeni sud nalazi u svemu primjernoj utvrđenim okolnostima o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije, te proces njezine individualizacije, podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja, i to kako glede zahtjeva generalne, tako i specijalne prevencije.

10. Kako slijedom svega navedenog žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-25 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-25 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko