1             Poslovni broj Gž-463/2023-2                                                                                                                                        

                                         

 

 

 

 

 

                                         Poslovni broj  Gž-463/2023-2

 

 

 

                                          U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                                                      P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Frajlića, predsjednika vijeća, dr. sc. Sanje Zagrajski sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Snježane Androš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz B., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica R. P. Š., odvjetnica u B., protiv tuženice J. P. iz B., ..., OIB ..., koju zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u B., radi: iseljenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Ps-7/2022-52 od 31. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2024.,

 

                                                                      p r e s u d i o   j e

 

              I. Žalba tuženice se uvažava i preinačava presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Ps-7/2022-52 od 31. siječnja 2023. tako da sada glasi:

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

" I. Nalaže se tuženoj J. P., B., ..., OIB ..., da iseli iz stana vlasništvo tužitelja S. S. iz B., ..., OIB ..., koji stan je označen pod III i nalazi se u potkrovlju stambeno poslovne zgrade u B. u ... kbr. ... i ..., sagrađene na čkbr. ..., upisane u zk.ul. ... k.o. Grad B., upisan u podulošku broj: ..., kao zemljišno-knjižno tijelo II-ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-...), a koji se sastoji od stepeništa, dnevnog boravka, kuhinje i kupaonice, ukupne površine P=35,00 m2, kojem stanu pripada dio kolnog ulaza kao zajedničkog prostora ukupne površine P=26,52 m2 i taj stan, slobodan od svih osoba i stvari u roku od 15 dana preda u posjed tužitelju S. S. iz B., ..., OIB ..., pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tuženoj J. P., B., ..., OIB ... da tužitelju S. S. iz B., ..., OIB ..., nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 384,90 eura1/2.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od 31. siječnja 2022., kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

 

              II. Nalaže se tužitelju da tuženici plati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.471,28 EUR sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1.221,28 EUR od 31. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja godine za koju se kamata obračunava i

- na iznos od 250,00 EUR od 8. veljače 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja godine za koju se kamata obračunava, u roku od 15 dana.

 

                                                                      Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              " I. Nalaže se tuženoj J. P., B., ..., OIB ..., da iseli iz stana vlasništvo tužitelja S. S. iz B., ..., OIB ..., koji stan je označen pod III i nalazi se u potkrovlju stambeno poslovne zgrade u B. u ... kbr. ... i ..., sagrađene na čkbr. ..., upisane u zk.ul. ... k.o. Grad B., upisan u podulošku broj: ..., kao zemljišno-knjižno tijelo II-ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-...), a koji se sastoji od stepeništa, dnevnog boravka, kuhinje i kupaonice, ukupne površine P=35,00 m2, kojem stanu pripada dio kolnog ulaza kao zajedničkog prostora ukupne površine P=26,52 m2 i taj stan, slobodan od svih osoba i stvari u roku od 15 dana preda u posjed tužitelju S. S. iz B., ..., OIB ..., pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tuženoj J. P., B., ..., OIB ... da tužitelju S. S. iz B., ..., OIB ..., nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 384,90 eura1/2.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od 31. siječnja 2022., kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

 

              2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženica razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13. , 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23.u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, s tim da potražuje trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu. U žalbi u bitnome navodi da je tuženica stekla stanarsko pravo na nekretnini u privatnom vlasništvu i da joj za to stjecanje nije bila potrebna nikakva odluka nadležnog tijela, kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja. Navodi i to da je u upravnom postupku koji se vodio u vezi građevinske dozvole, a o kojem u spisu prileži dokumentacija, također bilo utvrđeno da je tuženica nositeljica stanarskog prava. Nadalje navodi da je tuženica kao nositeljica stanarskog prava stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova stekla status zaštićenog najmoprimca i zbog toga je ne može tužitelj iseliti iz stana, osim ako joj osigura drugi adekvatni smještaj. Smatra da je odluka suda prvog stupnja nerazumljiva i proturječna izvedenim dokazima. Osporava i odluku o troškovima postupka, jer da je trošak postupka pogrešno dosuđen tužitelju.

 

              3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              4. Žalba je osnovana.

 

              5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženice, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice iz stana u vlasništvu tužitelja i predaju tužitelju u posjed slobodnog od osoba i stvari.

 

            7. Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan uz obrazloženje da je tužitelj dokazao sve pretpostavke propisane odredbom čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., 143/12. i 152/14., u daljnjem tekstu: ZV) za pravu vlasničku tužbu te da je dokazao da je vlasnik stana i da je tuženica u posjedu tog stana bez valjane pravne osnove. Osim toga, sud prvog stupnja proveo je i test razmjernosti, budući da je tuženica istaknula prigovor prava na dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda („Narodne novine”, Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija) te utvrdio da tuženica nije plaćala tužitelju naknadu za korištenje stana u njegovom vlasništvu, da je plaćala režijske troškove, da bespravno i besplatno koristi stan te da su u ovom slučaju suprotstavljena dva prava – pravo vlasništva tužitelja i pravo na dom tuženice, od kojih po sudu prvog stupnja preteže pravo vlasništva tužitelja. Sud je još utvrdio i to da tuženica ima mirovinu i kćer koja živi na istom području, a koja ima obvezu i dužnost pridonositi uzdržavanju tuženice kao roditelja.

 

              7.1. Za sud prvog stupnja odlučna je činjenica da tuženica ne plaća tužitelju naknadu za korištenje stana i da je on time onemogućen u korištenju vlastite nekretnine, eventualnom odabiru osobe najmoprimca i ostvarenju prava na naplatu tržišne cijene za najam stana, kao i činjenica da tuženica koristi nekretninu tužitelja bez valjane pravne osnove, jer u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja nije dokazala da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu i da ima status zaštićenog najmoprimca, kao i da nije ishodila sudsku presudu koja nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Sud prvog stupnja smatra da prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za iseljenje tuženice nije povrijeđeno pravo tuženice na dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije, jer tuženica ima mirovinu i kćer koja je dužna pridonositi uzdržavanju tuženice kao jednog od roditelja. 

 

              8. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je ocijenio isprave koje prileže u spisu, a na tim dokazima je utemeljena pobijana presuda, a pogrešno je primijenio i materijalno pravo.

 

              9. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio na temelju uvida u zemljišno knjižni izvadak da je tužitelj vlasnik nekretnine - stana označen pod III koji se nalazi se u potkrovlju stambeno poslovne zgrade u B. u ... kbr. ... i ..., sagrađene na kč. br. ..., upisane u zk. ul. ...,  k.o. Grad B., upisan u podulošku broj: ..., kao zemljišno-knjižno tijelo II-ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-...), a koji se sastoji od stepeništa, dnevnog boravka, kuhinje i kupaonice, ukupne površine P=35,00 m2, kojem stanu pripada dio kolnog ulaza kao zajedničkog prostora ukupne površine P=26,52 m2. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da tuženica koristi predmetni stan od 1974.

 

              10. Iz Ugovora o korištenju stana (list spisa 32. do 34.) proizlazi da je isti sklopljen u B. 10. prosinca 1974. između M. K. kao davateljice stana na korištenje i tuženice J. P. kao nositeljice stanarskog prava za stan koji se nalazi u zgradi na adresi u B., ..., u prizemlju, a sastoji se od hodnika, jedne sobe, kuhinje, ostave i WC-a, s tim da stanu pripada i drvarnica i dio tavana. Tim Ugovorom je određena i visina stanarine koju se tuženica obvezala plaćati od 15. prosinca 1974. U stanu je sa tuženicom stanovala i njezina kćer G. sada udano M.

 

              11. Iz Zapisnika o bodovanju stana Općinskog komiteta za komunalne i stambene poslove, urbanizam i građevinarstvo Općine B. od 21. lipnja 1986.   (list spisa 30.) kao i iz Potvrde o visini stanarine Jedinstvene samoupravne interesne zajednice u stambeno komunalnoj oblasti na području Općine B. od 29. svibnja 1989. od 29. svibnja 1989. razvidno je da je visina stanarine za stan u ulici ..., na kojem je nositeljica stanarskog prava tuženica, utvrđena u iznosu od 31.290.- dinara (od 1. travnja do 31. prosinca 1989.) a prema priloženom Zapisniku o bodovanju stana. U oba Zapisnika o bodovanju stana tuženica se navodi kao vlasnica stana (a što je pogrešno), s tim da je na drugom Zapisniku od 21. lipnja 1985. prekriženo ime i prezime tuženice i upisano ime K. F., a Zapisnik je potpisala kćer tuženice G. M.

 

              11.1. U vrijeme sklapanja Ugovora o korištenju stana vlasnica tog stana je bila M. K. Nakon smrti M. K. predmetni stan prodali su tužitelju nasljednici M. K. kao prodavatelji i to K. F.-C. i K. B. (zastupan po skrbnici K. E.) a što proizlazi iz Ugovora o prodaji od 11. siječnja 1988. (list spisa 65. do 67.) i rješenja o nasljeđivanju od 17. rujna 1986. (list spisa 69.).

 

              12. Tužitelj koji u ovom postupku osporava tuženici status nositeljice stanarskog prava prema ranije važećim propisima i status zaštićenog najmoprimca,  pokrenuo je postupak otkaza stanarskog prava tuženici a što proizlazi iz Zapisnika od 27. prosinca 1989., 15. ožujka 1991. i 18. kolovoza 1991. (list spisa 35. do 43.).

 

              12.1. U zapisniku od 27. prosinca 1989. navodi se da se rasprava provodi radi otkaza stanarskog prava tuženici, po prijedlogu tužitelja, a nakon što je tužitelju rješenjem Općinskog komiteta za urbanizam, građevinarstvo, komunalno-stambene poslove, saobraćaj i veze B. od 13. prosinca 1989. određeno rušenje prizemne stambene zgrade u B. na uglu ulica ... i ... koje je tužitelj vlasnik a za tuženicu se navodi da je "nosioc stanarskog prava" na stanu u navedenoj zgradi u privatnom vlasništvu. Taj organ (Općinski komitet) je u tom zapisniku utvrdio da je tuženica stekla stanarskog pravo na stanu u zgradi u vlasništvu tužitelja na temelju Ugovora o korištenju stana od 10. prosinca 1974. Tuženica je u tom postupku izjavila da je suglasna da joj Općina B. osigura drugi stan iste veličine u centru grada i da je spremna preseliti se u taj drugi stan. Zaključak sa rasprave je bio da će se izvršiti uviđaj na licu mjesta da bi se utvrdilo činjenično stanje stana na kojem tuženica ima stanarsko pravo.

 

              12.2. Iz Zapisnika od 22. siječnja 1991. koji je sastavljen u predmetu M.-S. radi pretvaranja stambenog u poslovni prostor u Sekretarijatu za urbanizam, građevinarstvo i komunalno-stambene poslove  proizlazi da je tužitelj kao suvlasnik tog prostora jednako kao i drugi suvlasnik V. M. izjavio da su objekt kupili sa stanarom koji ima stanarsko pravo, ovdje tuženicom i da još uvijek nisu pronašli adekvatan stan koji ne bi pogoršao uvjete stanovanja tuženici.

 

              12.3. Nadalje, u Zapisniku od 15. ožujka 1991. (list spisa 42.) proizlazi da se za tuženicu ponovno navodi da je nositeljica stanarskog prava i da je tužitelj ponudio tuženici useljenje u drugi stan u potkrovlju rekonstruiranog dijela zgrade s tim da se iseli iz dijela zgrade koji tužitelj namjerava rekonstruirati, koji stan je tuženica prihvatila, pa su stranke sklopile Nagodbu (list spisa 43.). U toj Nagodbi se navodi i to da se obustavlja postupak koji je vođen po zahtjevu tužitelja od 1989. za otkaz stanarskog prava tuženici.

 

              12.4. U Zapisniku od 16. kolovoza 1991. (list spisa 39. 40.) koji je sačinjen na licu mjesta od strane stručne komisije koju je osnovao Općinski sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i komunalno-stambene poslove Općine B. i to zaključkom od 5. ožujka 1991., ponovno se navodi da je tuženica nositeljica stanarskog prava i da "stranka S. S. kao davalac stana na korištenje u novo rekonstruiranom dijelu objekta ..., u potkrovlju osigurava kako izjavljuje a i utvrđeno je na licu mjesta, P. J. stan kao nosiocu stanarskog prava i to stan koji ne pogoršava uvjete njena stanovanja te nastavlja izjavu i smatra da je nagodba zaključena 15. ožujka 1991. izvršena, te omogućava nesmetano useljenje P. J.".

 

              13. Iz rješenja o komunalnoj naknadi od 15. ožujka 2019. (list spisa 44. i 45.) proizlazi da je tuženica utvrđena obveznicom plaćanja komunalne naknade za predmetni stan i to kao vlasnica stana iako to nije, jer je vlasnik tužitelj, a što među strankama nije niti sporno.

 

              14. Nadalje, iz Građevinske dozvole od 16. travnja 1991. (list spisa 109. do 111.) proizlazi da je tužitelju odobrena rekonstrukcija dijela prizemne stambene zgrade kao i da se u obrazloženju navodi da su tužitelj i tuženica kao nositeljica stanarskog prava na stanu u predmetnoj stambenoj zgradi, sklopili Nagodbu koja je postala izvršna, a kojom se tužitelj obvezao tuženici osigurati adekvatan stan u potkrovlju kada taj dio zgrade bude rekonstruiran.

 

              15. Prema tome, iz ovih provedenih dokaza i njihovom ocjenom sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a proizlazi zaključak da je tužitelj kupio nekretninu u kojoj je tuženica bila nositeljica stanarskog prava i da se tužitelj prema tuženici ponašao kao prema nositeljici stanarskog prava, čak je sklopio i Nagodbu sa tuženicom i osigurao joj drugi adekvatan stan upravo kao nositeljici stanarskog prava.

 

              15.1. Do sklapanja Nagodbe 15. ožujka 1991. tuženica je u stanu živjela 17 godina (od 1974. do 1991.) a nakon toga u drugom stanu kojeg je dobila na korištenje od tužitelja isto u svojstvu nositeljice stanarskog prava od 1991. do podnošenja tužbe 20. prosinca 2019. to je daljnjih 28 godina, odnosno do danas (2024.) 33 godine, dakle ukupno  50 godina.

 

              16. Tužiteljica je nositeljicom stanarskog prava postala sklapanjem Ugovora o korištenju stana sa M. K. dana 10. prosinca 1974., jer se suprotno stavu suda prvog stupnja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, stanarsko pravo moglo steći i na stanovima u privatnom vlasništvu.

 

              17. Glede mjerodavnog prava relevantne su odredbe Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., u daljnjem tekstu: ZNS) koji je stupio na snagu 5. studenog 1996.

 

              17.1. Na temelju odredbe čl. 53. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96.) danom njegovog stupanja na snagu prestala je vrijediti Glava I., IV., V., VI., VII., VIII., IX., X. i XI. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.).

 

              17.2. Prethodnik Zakona o stambenim odnosima iz 1985. je Zakon o stambenim odnosima („Narodne novine“ broj 52/74., u daljnjem tekstu: ZSO/74) koji je važio od 26. prosinca 1974. do 24. prosinca 1985., jer je Zakon o stambenim odnosima iz 1985. stupio na snagu 25. prosinca 1985.

 

              17.3. Prema odredbama Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 11/66. i 32/68.) koji se u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj primjenjivao kao republički zakon do 26. prosinca 1974., stanarsko pravo se moglo steći i na stanu na kojem postoji pravo vlasništva građana, udruženja građana i drugih građanskopravnih osoba. Od 26. prosinca 1974. kao dana stupanja na snagu ZSO/74., stanarsko pravo se više nije moglo steći na stanu u vlasništvu građana, udruženja građana i drugih građanskopravnih osoba.

 

              17.4. Međutim, sve osobe koje su do 26. prosinca 1974. kao dana stupanja na snagu ZSO/74 stekle stanarsko pravo na stanu u privatnom vlasništvu zadržavaju to pravo. Ovo stoga, što su prema odredbi čl. 131. st. 4. ZSO/74 ostali na snazi stanarski odnosi koji su postojali na dan stupanja na snagu navedenog Zakona. Stanarsko pravo osobe koja stanuje u stanu koji se nalazi u vlasništvu građanina, udruženja građana ili građanske pravne osobe, u osnovi je isto kao i stanarsko pravo građanina koji koristi stan u društvenom vlasništvu, uz iznimke propisane ZSO/74.

 

              18. Prema tome, tuženica je nositeljica stanarskog prava i to pravo joj je i tužitelj izričito priznavao u svim postupcima koje je vodio, a riječ je o postupku za otkaza stanarskog prava (koji je obustavljen) i postupku koji je prethodio izdavanju građevinske dozvole, koji je pravomoćno okončan.

 

              19. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi navodi da M. K. nije imala stanarsko pravo na predmetnom stanu i da nije mogla prenijeti to pravo na tuženicu, pa je na tu okolnost pribavljao i podatke od Grada B. Iz spisa proizlazi da je  M. K. bila vlasnica spornog stana (rješenje o nasljeđivanju O-316/81 list spisa 69.) i ona je sa tuženicom sklopila Ugovor o korištenju stana, a što je prethodno navedeno u obrazloženju ove odluke, pa nije prenosila stanarsko pravo na tuženicu, već je tuženica sklapanjem tog Ugovora postala nositeljica stanarskog prava.

              20. U pravnom sustavu Republike Hrvatske stanarsko pravo prestalo je postojati 5. studenog 1996. na temelju odredbe čl. 30. ZNS-a. 

              20.1. Osobe koje su imale stanarsko pravo na dan 5. studenog 1996., stekle su prava i obveze najmoprimca, sa izuzetkom da pravni položaj najmoprimca ne mogu steći osobe koje su bile nositelji stanarskog prava prema prijašnjim propisima, ali je protiv njih u tijeku postupak za otkaz ili prestanak stanarskog prava. Kako je naprijed navedeno postupak za otkaz stanarskog prava protiv tuženice je obustavljen.

              21. Prema tome, tužitelj je kupio nekretninu - stambenu zgradu u kojoj je  tuženica imala status nositeljice stanarskog prava i tužitelj joj je to pravo osporavao da bi na kraju ipak odustao od postupka za otkaz stanarskog prava, pa je tuženica stupanjem na snagu ZNS-a stekla status zaštićeno najmoprimca.

              22. Stoga je pogrešan zaključak suda prvog stupnja (toč. 33. obrazloženja) da tuženica bespravno i besplatno koristi predmetni stan, jer iako je izostala aktivnost tuženice za ishođenje presude koja nadomješta ugovor o najmu stana, ona je uredno kroz sve vrijeme korištenja stana plaćala sve režijske troškove za taj stan, pa i naknadu za korištenje stana kroz određeno vrijeme, koje sud prvog stupnja nije precizno odredio.

              22.1. Međutim, isto tako, izostala je i bilo kakva aktivnost tužitelja nakon što je dao zamjenski stan tuženici kao nositeljici stanarskog prava 1991. sve do podnošenja tužbe, jer je i tužitelj, ako već smatra da tuženica bespravno i besplatno koristi njegovu nekretninu, mogao (i morao) pokrenuti odgovarajuće postupke da bi korištenje nekretnine u svom vlasništvu od strane tuženice pravno regulirao od 1991. do danas, sklapanjem ugovora o najmu, otkazom ugovora o najmu, naplatom najamnine i dr.

              22.2. Sud prvog stupnja u vezi neplaćanja najamnine navodi (toč. 31. obrazloženja) da tuženica "nije pokazala interes očito smatrajući da joj pripada pravo na posjed stana kao zaštićenom najmoprimcu". Prvenstveno vlasnik nekretnine ima ovlaštenje (a pretpostavlja se i vlasnički interes) za naplatu najamnine. Pa ako tužitelj kao vlasnik nije niti pokušao naplatiti najamninu i to i zaštićenu najamninu ali i razliku između zaštićene i tržišne najamnine, na koju ima pravo prema relevantnoj sudskoj praksi i hrvatskih sudova i Europskog suda za ljudska prava (Statileo protiv Hrvatske, zahtjev broj 12027, presuda od 10. srpnja 2014.) ne može se samo tuženici, a kako to čini sud prvog stupnja, stavljati na teret nepokazivanje interesa (za plaćanje).

              23. Osnovano se tuženica poziva na pravo na dom koje štiti čl. 8. Konvencije koji propisuje:" 1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. 2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.".

              24. Predmetni stan u kojem tuženica živi od 1991. do danas, s tim da je važno naglasiti da je u istoj stambenoj zgradi, na istoj adresi, živjela u drugom stanu od 1974. do 1991., je njezin dom. Dom čine prostrije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (Bjedov protiv Hrvatske, § 57). Dom nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (Orlić protiv Hrvatske, § 53). Ne mora se raditi o stanu ili kući – dom može, primjerice, biti i kamp kućica ili dr. prostor ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom. Zaštitu temeljem čl. 8. Konvencije uživaju i poslovne prostorije (Zahi protiv Hrvatske, § 54). Dom je činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (Paulić protiv Hrvatske).

              24.1. Dovoljno jaka, stvarna i trajna veza proizlazi iz iskaza tuženice ali i činjenice da predmetni stan koristi od 1991. (a prvi stan koristila je od 1974. do 1991.) i da ga smatra svojim domom, jer drugu nekretninu za stanovanje nema, a plaća sve režijske troškove za stan. Tuženica je osoba starije životne dobi (rođ. ... – 82. godine) ima izrazito mala primanja 312,00 EUR, dodatni prihod ostvaruje prodajom rabljene robe na tržnici, pa se može zaključiti da je riječ o egzistencijalno ugroženoj osobi.

              24.2. Okolnost da tuženica ima kćer i sve činjenice koje je sud prvog stupnja utvrđivao u vezi materijalnog statusa kćeri tuženice, nisu pravno odlučujuće, jer iako je točno da su djeca dužna pridonositi uzdržavanju svojih roditelja, ne znači da tuženica treba ostati bez svog doma i da je kćer dužna osigurati svojom majci smještaj u svom domu ili plaćati neki drugi smještaj.

              25. Točan je zaključak suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju riječ o konkurenciji dva konvencijska prava – prava na mirno uživanje vlasništva (čl. 1. Protokola br. 1.) i  prava na dom (čl. 8. Konvencije).

              25.1. Tuženica je tužbeni zahtjev osporavala isticanjem prigovora iz čl. 163. ZV-a i prigovora prava na dom (čl. 8. Konvencije).

              26. Glede prigovora iz čl. 163. st. 1. ZV-a iz provedenih dokaza proizlazi da tuženica ima pravo na posjed i korištenje stana jer je zaštićeni najmoprimac prema ZNS-u, a također osnovan je i prigovor prava na dom jer predmetni stan jest dom tuženice i ona uživa zaštitu tog svojeg prava i prema stavu ovog suda nije dužna iseliti iz nekretnine u vlasništvu tužitelja.

              26.1. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja proveo je test razmjernosti u povodu istaknutog prigovora prava na dom zaključio da nije osnovan, već da preteže pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva, ali je taj zaključak suda prvog stupnja pogrešan.

              26.2. Zahtjev tužitelja da se tuženica iseli iz stana u vlasništvu tužitelja a koji je njezin dom, predstavlja miješanje u njezino pravo na poštovanje njezina doma.

              26.3. Tužitelj kao vlasnik predmetnog stana može zahtijevati povrat posjeda stana kada posjednik nema pravne osnove za posjedovanje, prema odredbi čl. 161. ZV-a. Miješanjem o kojem je riječ u vezi zaštite prava vlasnika na mirno uživanje vlasništva željelo se ostvariti zakoniti cilj zaštite prava i interesa vlasnika stana. 

              26.3. Međutim, središnje pitanje u ovom predmetu jest je li miješanje bilo razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti i stoga „nužno u demokratskom društvu”. Tužitelj nije naveo razloge zbog kojih traži iseljenje osim prava na korištenje i posjedovanje svoje nekretnine, primjerice je li mu stan potreban za svoje stambeno zbrinjavanje i sl. Budući da tuženica prema stavu ovog suda ima status zaštićenog najmoprimca i njezin prigovor iz čl. 163.  st.1. ZV-a je osnovan.

              26.4. Vlasnici stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci trpe prekomjeran teret na svoju štetu, a taj teret im je nametnula država. Vlasnici stanova ne mogu posjedovati stan, ne mogu slobodno izabrati najmoprimca, ugovoriti iznos najamnine, a zaštićena najamnina je višestruko manja od tržišne najamnine, ali zbog toga prekomjernog tereta mogu u sudskom postupku naplatiti od države koja je odgovora za taj prekomjeran teret, razliku između zaštićene i tržišne najamnine, ali ne i uspjeti sa zahtjevom za iseljenje zaštićenog najmoprimca. Osim toga, Vlada Republike Hrvatske prihvatila je prijedlog zakona o načinu izvršenja presuda ESLJP u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva 12027/10 i dr.) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/2018 i dr., pa će tužitelj svoje pravo na mirno uživanje vlasništva rješavati u postupku prema tom zakonu koji tek treba biti donesen.

              27. Stoga je žalba tuženice uvažena, a presuda suda prvog stupnja preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, jer tužitelj neosnovano zahtijeva iseljenje tuženice budući da ona stan u vlasništvu tužitelja koristi kao zaštićeni najmoprimac, taj status joj tužitelj osporava tek od 2019. Predmetni stan je dom tuženice, nema nikakvu nekretninu i zbog toga tuženica uživa zaštitu prava na dom. Iseljenjem tuženice koja je u visokoj životnoj u dobi od 82 godine života, sa izrazito malom mirovinom, koja bi praktički ostala na ulici, došlo bi do miješanja u njezino pravo na dom, koje miješanje nije nužno u demokratskom društvu, jer tužitelj niti ne tvrdi da mu je stan nužno potreban da bi riješio svoje stambeno pitanje ili osoba koje je dužan uzdržavati.

              28. Budući da je uslijed preinake presude suda prvog stupnja tuženica u ovom sporu uspjela u cijelosti, preinačena je i odluka o troškovima postupka pod toč. II. izreke.

 

            28.1. Tuženici je dosuđen trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u vidu jednokratne naknade za postupak u iznosu od 500,00 EUR sukladno odredbi Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), jednokratna naknada za ponovljeni postupak nakon ukidbene odluke u iznosu od 500,00 EUR prema odredbi Tbr. 7. toč. 2. (jer se ponovljeni postupak povodom ukidne odluke smatra novim prvostupanjskim postupkom) i za sastav žalbe od 4. studenog 2021. iznos od 200,00 EUR i za sastav žalbe od 2. veljače 2023. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 10. toč. 2. Tarife) na koji ukupan iznos od 1.400,00 EUR je priznat PDV po stopi od 25 % što iznosi 350,00 EUR, a sveukupno 1.750,00 EUR sukladno odredbama  Tbr. 46., 52. i 54. Tarife.

 

           28.2. Međutim, budući da je tuženici odobreno korištenje pravne pomoći u vidu zastupanja u sudskim postupcima u visini od 2.100,00 kn (list spisa 51.) a što je 278,72 EUR, od ukupno priznatih troškova oduzet je iznos od 278,72 EUR, tako da ukupno priznati troškovi tuženice iznose 1.471,28 EUR, pa je tužitelju naloženo na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a da taj iznos troškova plati tuženici u roku od 15 dana.

 

           28.3. Zatezna kamata na troškove postupka dosuđena je tuženici sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, prema stopi zatezne kamate iz čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05.,  41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO).

             

              29. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 373. toč. 1. i 3. ZPP-a.

 

                                                                      Osijek, 8. veljače 2024.