Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-663/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Andreja Fosin, odvjetnica u Varaždinu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-707/2023-13 od 9. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-707/2023-13 od 9. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 15. travnja 2004., broj 318-50-2247244 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tužene kao kreditora iz čl. 9. a koji glasi: „korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 520,99 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2013. do isplate (stavak II. izreke) kao i da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 539,79 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2025. do isplate (stavak III. izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao korisnice kredita, za isplatom iznosa od 520,99 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2013. do isplate za koji iznos tužiteljica tvrdi da ga je neosnovano isplatila tuženoj na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.
5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se može ispitati.
6. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
7. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor 15. travnja 2004. zaključile Ugovor o kreditu broj 318-50-2247244, kojim je tužiteljici bio odobren kredit u iznosu od 65.000,00 EUR- a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja, da se radilo o stambenom kreditu, s rokom otplate od 180 mjeseci, da je tužiteljica prijevremeno 10. prosinca 2013. otplatila kredit, da je čl. 9. Ugovora bilo ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, te da je tužena 10. prosinca 2013. na ime prijevremene otplate kredita naplatila tužiteljici iznos od tadašnjih 3.925,42 kn odnosno 520,99 EUR-a.
8. Tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada u fazi žalbenog postupka, sporno je, je li naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tužena povrijedila zakon na štetu tužiteljice, te povlači li navedena povreda ništetnost dijela ugovorne odredbe o pravu tužene na naplatu te naknade.
9. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na zaključku da je naknada za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 9. Ugovora ugovorena suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO/05), u kojem je čl. 1024. st. 3. propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka, korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo. Kako tužena na kojoj je bio teret dokazivanja, tijekom postupka nije niti dokazivala niti dokazala da je s tužiteljicom pregovarala o navedenoj naknadi već je Ugovor sastavljen od strane tužene bez ikakve mogućnosti tužiteljice da utječe na sadržaj istog, kao što nije dokazivala niti dokazala da joj je prijevremenom otplatom kredita od strane tužiteljice nastala stvarna šteta odnosno da joj je ista doista i nastala upravo u visini naplaćene naknade, ocjenjuje navedenu odredbu Ugovora ništetnom u smislu odredbe čl. 322. ZOO/05 te da stoga tužiteljica u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO/05 i čl. 1111. ZOO/05, ima pravo na vraćanje iznosa naknade koju joj je tužena nezakonito naplatila.
10. Takav zaključak i odluku suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužene.
11. Prije svega valja istaći da na konkretan slučaj sud primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91) obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 15. travnja 2004., dakle, prije stupanja na snagu ZOO/05 (1. siječnja 2006.) No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.
12. Suprotno iznesenim žalbenim navodima pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio da je prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora na tuženoj bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade, a što tužena ničim nije dokazala. Iz provedenih dokaza, a posebice iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni Ugovor unaprijed formuliran od strane tužene te da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Naime, kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tužena nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužena mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
13. Iz predmetne ugovorne odredbe jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tužena te se radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP i ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP te u smislu odredbe čl. 103. ZOO/91.
14. Pri tome valja istaći da su posve neosnovani žalbeni navodi tužene prema kojima se sud prvoga stupnja pozvao na postupke iz kolektivna zaštite, jer to ne proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude.
15. Kako među strankama nije sporna visina naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je pravilno sud prvoga stupnja temeljem odredbe čl. 104. st.1. i čl. 210. ZOO/91 naložio tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 520,99 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2013. do isplate.
16. Tužena žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njoj dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka tužiteljici uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja.
17. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.
U Velikoj Gorici 23. rujna 2025.
Predsjednik vijeća
Vitomir Boić
