REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-839/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Škare Ožbolt, odvjetnica u Zagrebu, Masarykova 10, protiv I-tuženika-protutužitelja RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tuženice ŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj], III- tuženice mldb. UH, OIB: [osobni identifikacijski broj] i IV-tuženice mldb. CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], sviH iz [adresa], koje III i IV-tuženice zastupa z.z. I-tuženik RH, OIB: [osobni identifikacijski broj] i svih zastupani po punomoćniku Vinku Areliću, odvjetniku u Zagrebu, Zagrebačka cesta 195, radi predaje u posjed i utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude poslovni broj: Ps- 123/2020-65 od 25. ožujka 2024. Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija žalba tuženika kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ps-123/2020-65 od 25. ožujka 2024.

- potvrđuje u točki II. izreke kojim je odbijen zahtjev iz protutužbe tuženika RH za stjecanje prava vlasništva dosjelošću

- ukida u preostalom dijelu – u točkama I., III. i IV. izreke – pa se predmet vraća istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalima u povodu žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženicima RH i ŽH te mlt. tuženicama UH i CH predati tužitelju ĐH kuću br. 10 u Zagrebu, u Starobrodskoj ulici 10, izgrađenoj na k. č. [katastarska čestica] površine 109 čhv, upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], slobodno od osoba i svih svojih stvari, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.079,04 eura, sve u roku od 15 dana, čime je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, dok su protutužbeni zahtjevi tuženika RH (glavni i dva eventualno kumulirana) radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, suvlasništva u 10,35/100 dijela i suvlasništvu od 9,38/00 dijela iste nekretnine, odbijeni u cijelosti kao i zahtjevi tuženika da im tužitelj naknadi troškove postupka.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobijaju tuženici zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga ističući i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka posebno ističući i postojanje bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Smatraju spornim iskaz svjedokinje PH iz razloga što je na raspravi 8. veljače 2024. u odnosu na pitanje postojanja dogovora između tužitelja i tuženika u vezi stjecanja vlasništva prvotno tvrdila kako tim razgovorima ili dogovorima nije prisustvovala a onda koliko joj je poznato nije bilo nekakvog dogovora o tome da će zbog tih radova nekome pripasti vlasništvo nečega, a nije pravilno ocijenio ni iskaz ostalih svjedoka iz kojih proizlazi kako su na nekretnini viđali samo tuženika koji je izvodio radove pa to sve potvrđuje da su tuženici dosjelošću stekli pravo vlasništva nekretnine odnosno da je prvotuženik stekao to vlasništvo izvođenjem građevinskih radova odnosno dogradnjom, nadogradnjom i preuređenjem. Predlažu preinačenje prvostupanjske presude a podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavljaju zahtjev za naknadu troškova žalbe u ukupnom iznosu od 406,25 eura.

3. Tužitelj ĐH podnio je odgovor na žalbu tuženika osporavajući sve navode iz žalbe pa predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu te postavlja zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 248,75 eura.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja ĐH protiv svih tuženika za predaju u posjed kuće u [adresa] (pobliže označene u izreci presude) te s druge strane zahtjev tuženika RH u formi protutužbe za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću (prvopostavljeni zahtjev) pa potom dva zahtjeva postavljena po pravilima o eventualnoj kumulaciji – za utvrđenje prava suvlasništva dogradnjom, preuređenjem i ulaganjem u 10,35/100 dijela odnosno 9,38/100 dijela.

5.1. Tužitelj ĐH temelji svoj zahtjev za predaju u posjed na tvrdnji da je upisan kao samovlasnik sporne nekretnine u cijelosti a da su u posjedu kuće tuženik RH (tužiteljev sin) i njegova obitelj (supruga EH te mlt. djeca UH i CH) bez ikakve pravne osnove za posjedovanje.

5.2. Tuženik RH pak svoj zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću temelji na tvrdnji da je u mirnom i istinitom te poštenom posjedu kuće od svoga rođenja pa tako i nakon što je tužitelj 1989. godine otišao iz te kuće a eventualno kumulirani zahtjev na tvrdnji da je uz tužiteljevu suglasnost i dopuštanje vršio dogradnju, nadogradnju i uređenje kuće u kojoj prebiva sa svojom obitelji u koju je svrhu izveo radove znatne vrijednosti koje je posebno naznačio u podnesku od 7. rujna 2020.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev a redom, su odbijeni svi zahtjevi tuženika s obrazloženjem kako je tuženik znao da je vlasnik kuće tužitelj te da je uz njegovo dopuštenje izvodio radove na kući tako da nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz članka 159. u vezi s člankom 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001.,79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014. i 81/2015. dalje: ZVDSP), dok je u pogledu eventualno kumuliranih zahtjeva prvostupanjski sud našao utvrđenim kako je tuženik izveo sve radove koje je naveo u podnesku od 7. rujna 2020. (koje je tužitelj uostalom i priznao) pa tako izvršio i dogradnju aneksa s kuhinjom te povećao obujam tavana a to predstavlja povećanje od 10,35% u odnosu na početne gabarite i prema zatečenom stanju udio te nastale stvari u sadašnjim nekretninama iznosi 9,38%, ali ne i da je između tužitelja kao vlasnika i njega ugovorena izmjena stvarnopravnih odnosa odnosno da bi tužitelj kao vlasnik imao volju da tuženik na temelju izvedenih radova stekne pravo suvlasništva, pozivajući se na odredbu članka 156. stavka 1. ZVDSP.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 4., 6., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je u jednom dijelu prvostupanjska presuda zakonita i pravilna a u preostalom dijelu utemeljena ne nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju kao posljedici nepravilne primjene materijalnog prava.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. U pogledu dijela presude kojim je odbijen zahtjev iz protutužbe za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo, dok je u pogled odluke o tužbenom zahtjevu i eventualno kumuliranim protuzahtjevima tuženika ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji je posljedica neodgovarajućega materijalnopravnog pristupa prvostupanjskog suda u prosuđivanju ovog spora.

10. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno kako je tužitelj ĐH upisan kao vlasnik sporne nekretnine u cijelosti, kako je kuća izgrađena 1978. godine za vrijeme trajanja braka tužitelja i tuženikove majke koja je preminula 1999. godine nakon čega je tuženik RH ostao živjeti u toj kući te je potom osnovao obitelj tako da u kući stanuje sa suprugom ŽH i dvije maloljetne kćeri, kao i da je tuženik uz suglasnost tužitelja tijekom vremena izveo znatne radove na adaptaciji pa i nadogradnji nekretnine.

11. Iz stanja spisa proizlazi i činjenica da je brak tužitelja i tuženikove majke razveden 1994. godine i da je tada tužitelj otišao živjeti na drugu adresu. Tako je naime iskazala svjedokinja PH (tužiteljeva kćerka a tuženikova sestra) koja je iskazala i kako joj se čini da "je brat cijelo vrijeme mislio kako je polovica kuće bračna stečevina oca i majke koja je preminula 1999. tj. smatrao da će to otac na ostavini potpisati, ali otac to nije napravio te da brat i ona nisu znali da u ostavini nije riješeno to pitanje bračne stečevine" (stranica 266 spisa).

12. Iako je tuženik saslušan kao stranka iskazao kako je primio rješenje o nasljeđivanju ali ga nije pročitao, ali i da je prethodno tužitelj govorio kako će dio koja pripada majci prepustiti djeci (tuženiku i sestri), tuženik je iskazao i kako su on i tužitelj postigli interni sporazum o tome čija će biti kuća.

13. Stoga u situaciji kada je tuženik do 1999. godine u kući živio sam s majkom te nastavio živjeti pa potom osnovao obitelj s kojom živi u toj kući i izveo znatne radove na kući koje tužitelj i ne osporava a utvrđeno je da je tužitelj znao za izvođenje radova i nije se protivio, prvostupanjski sud nije smio zabraniti pitanja koja se odnose na majčin udio u stjecanju nekretnine kao bračne stečevine jer je moguće da su tužitelj i tuženik upravo na toj poziciji postigli sporazum koji je drugačiji od pozicije formalno upisanog vlasništva u cijelosti u tužiteljevu korist.

13.1. Zato je, po ocijeni ovoga drugostupanjskog suda, potrebno ispitati što se točno događalo u ostavinskom postupku iza pok. tuženikove majke i zbog čega tuženik i njegova sestra nisu zahtijevali svoje nasljedno pravo te je li u vezi s tim između tužitelja kao formalno upisanog samovlasnika i tuženika kao nasljednika iza pok. majke koja je bila u braku s tužiteljem kada je izgrađena kuća postignut sporazum iz kojega tuženik crpi suvlasnička prava pa time i posjedovna prava za sebe i svoju obitelj.

13.2. Prvostupanjsku je presudu stoga valjalo ukinuti u točkama I., III. i IV. izreke te vratiti predmet na ponovno suđenje.

14. Žalba nije osnovana u dijelu koji se odnosi na prvopostavljeni tuženikov zahtjev za utvrđenje prava dosjelošću jer se radi o roditeljskoj kući u kojoj tuženik jest stanovao, ali znajući da to nije njegova kuća a i sve je radove izvodio uz suglasnost tužitelja, tako da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio nepostojanje poštenja posjeda bez koje se kakvoće posjeda ne može steći pravo vlasništva dosjelošću u skladu s mjerodavnim odredbama članaka 159. i 18. ZVDSP, kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

15. Prvostupanjsku je presudu stoga valjalo djelomično potvrditi a u preostalom ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje te ujedno ostaviti da se i o troškovima žalbe odluči u konačnoj odluci.

16. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 370. i 166. stavka 3. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 23. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić