REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1274/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika AT iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5525/2025-2 od 9. rujna 2025., dana 23. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5525/2025-2 od 9. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjski se sud proglasio nenadležnim za suđenje u predmetu (točka I. izreke) te je odbačena tužba od 26. kolovoza 2025. (točka II. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedeno rješenje pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga. Ističe da je sud prilikom donošenja predmetnog rješenja pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže predmetno rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povratom iznosa od 1.113,22 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Radi se o iznosu za koji tužitelj tvrdi da je nepripadno, u razdoblju od 1. svibnja 2015. do 30. lipnja 2018., isplaćen VT, pravnog predniku tuženika, pa upravo od njega i potražuje utuženi novčani iznos sve to pozivom na odredbu članka 166. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 12016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2019. i 119/2022 - dalje: ZMO) i članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO).

5. Polazeći od činjenice da je prebivalište tuženika u [adresa], prvostupanjski je sud pozivom na odredbu članka 46. stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu u građanskim i trgovačkim stvarima („Narodne novine“ broj 101/2017. - dalje: ZMPP) i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinaka) (dalje: Uredba), utvrdio je da nije nadležan za postupanje po predmetnoj tužbi, jer je domicil tuženika u Bosni i Hercegovini (članak 4. stavak 1. Uredbe) a nema osnove niti za nadležnost suda Republike Hrvatske sukladno članku 5. stavak 1. Uredbe, temeljem pravila iz odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe, slijedom čega je tužbu tužitelja pozivom na odredbu članka 16. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) u vezi s članka 28. Uredbe, odbacio.

5.1. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita. Prilikom njegova donošenja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Na utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

6. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. u vezi odredbe članka 381. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud zaključuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Prema sadržaju žalbe tužitelja u ovoj fazi postupka je sporno postoji li nadležnost hrvatskog suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, obzirom da tuženik ima prebivalište u [adresa].

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnoga prava, pravilno je postupio kada je donio predmetno rješenje.

9. Naime, kraj nesporne činjenice da je tuženik osobe s prebivalištem (domicilom) u [adresa], dok tužitelj ima sjedište (domicil) u Republici Hrvatskoj, radi se o sporu s međunarodnim elementom, pa su za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, mjerodavne su odredbe ZMPP koji je stupio na snagu 29. siječnja 2019.

9.1. Opća pravila vezano za nadležnost i postupak sadržana su u odredbama članka 46. ZMPP. Odredbom članka 46. stavak 1. ZMPP propisano je da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.), dok je stavkom 2. propisano da se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. ovoga članka i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

9.2. Slijedom navedenog, odredbom članka 46. stavak 2. ZMPP hrvatski je zakonodavac proširio izravno primjenjiv izvor pravila o međunarodnoj nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima i primjenu određenih odredaba Uredbe i na situacije kada tuženik ima u smislu te uredbe domicil u državi koja nije članica Europske unije, kao što je u konkretnom slučaj.

10. Prema odredbi članka 4. stavak 1. Uredbe osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice. Dakle, temeljno načelo Uredbe jest međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila. To znači da tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo onda ako postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe. To je izričito navedeno u odredbi članka 5. stavak 1. Uredbe prema kojoj osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja (posebna nadležnost).

10.1. U konkretnom slučaju radi se o tužbi radi povrata stečenog bez osnove, odnosno radi povrata nepripadno stečenog davanja iz mirovinskog osiguranja pa stoga nema osnove za nadležnost suda Republike Hrvatske sukladno članka 5. stavak 1. Uredbe temeljem odredbi odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

11. Naime, predmetni zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove nije obuhvaćen ni stvarima koje se odnose na ugovore u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe, ni stvarima koje se odnose na delikte ili kvazi-delikte u smislu članka 7. točke 2. te Uredbe. U takvoj je situaciji zahtjev za povrat na temelju stjecanja bez osnove u nadležnosti je sudova države članice tuženikova domicila, u skladu s općim pravilom iz članka 4. stavka 1. Uredbe (vidi presuda Suda Europske Unije C-242/20 u predmetu Hrvatske šume d.o.o. Zagreb protiv BP Europa SE).

12. Obzirom na prethodno navedeno, tužitelj se neosnovano poziva na točku 14. Uredbe, jednako kao i na članak 58. i 66. ZPP.

13. Obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP riješiti kao u izreci rješenja.

U Puli-Pola 23. rujna 2025.

Sutkinja:

Kristina Pavičić-Sirotić