REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1114/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, u pravnoj stvari tužitelja ZI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-809/2024 od 11. travnja 2025., dana 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijanjem u cijelosti kao neosnovane žalbe tužitelja te djelomičnim odbijanjem kao neosnovane, a u preostalom dijelu uvažavanjem kao osnovane žalbe tuženika, presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-809/2024 od 11. travnja 2025. se:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 37,16 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022 . po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena,

- preinačava u preostalom usvajajućem dijelu točke I. izreke u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate tekuće na priznati iznos glavnice, tako da ista u tom dijelu sada glasi:

„a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“,

- preinačava u preostalom usvajajućem dijelu točke I. izreke, na načinu da se zahtjev tužitelja, preko dosuđenog iznosa glavnice u visini od 37,16 eur do konačno suđenog u iznosu od 168,00 eur (za iznos od 130,84 eur), odbija kao neosnovan, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim na taj iznos,

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke, i to onom kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu od dosuđenog – u odnosu na zatraženu glavnicu i tijek zakonske zatezne kamate na istu od 14. lipnja 2012. do 9. travnja 2020.,

- preinačava u točki II. izreke (odluka o troškovima postupka), tako da ista sada glasi:

„Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ZI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, dok se u preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbija.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 11. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U osnovnom ističe da prvostupanjski sud nije pregledao spis Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/2018, ni pribavio i pregledao spis Ministarstva pravosuđa i uprave broj UP/I-702-03/20-01/52, niti obrazložio zašto nije izveo dokaze predložene u tužbi, na koji način je počinio bitnu povredu postupak iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Smatra da je sud pogrešno postupio kada je kao neosnovan djelomično odbio njegovo tužbeni zahtjev, jer da mu je trebalo dosuditi sveukupan utuženi iznos. Osporava i odluku o troškovima postupka ne navodeći određene razloge. Obzirom na navedeno, predlaže da drugostupanjski sud uvaži njegovu žalbu i preinači presudu sukladno njegovim žalbenim navodima. Potražuje troškove žalbe.

3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u usvajajućem dijelu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 467. u vezi s člankom 353. stavkom 1. točkom 1. i 3. te odredbi članka 354. stavka 2. točke 11. i 14. Zakona o parničnom postupku. Ne čini spornim da se tužitelj nalazio u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. i da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/2018 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., pravomoćno oslobođen optužbe, da je tužitelj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2020. zaprimio 3. siječnja 2020., da je tužitelj dopisom zaprimljenim kod Ministarstva pravosuđa pod klasom: UP/I-702-03/20-01/50 dana 10. travnja 2020., sukladno članku 480. stavku 1. (članak 498. stavak 1.) Zakona o kaznenom postupku, zatražio isplatu iznosa od po 500,00 kuna / 66,36 eur za svaki dan koji je proveo u pritvoru, da je Ministarstvo pravosuđa i uprave dopisom klasa:

UP/I-702-03/20-01/50 od 2. veljače 2023. ponudilo tužitelju ukupan iznos od 47.078,40 eur, odnosno 37,16 eur po danu provedenom u pritvoru. Ne spori dan primitka tužbe tužitelja u ovom predmetu, međutim osporava zaključak suda da je zastoj u predmetnom slučaju trajao od 10. travnja 2020. pa do 2. veljače 2023., jer da je zastoj zastare mogao trajati najviše tri mjeseca pa je zato zastara nastupila. Također, osporava zaključak suda da je dopisom Ministarstva pravosuđa i uprave, klasa: UP/I-702-03/20-01/50 od 2. veljače 2023. došlo do priznanja duga, već da se radi tek o ponudi za zaključenje nagodbe, koja kao takva nije i ne može biti priznanje duga. Navodi da je tužitelj od nadležnog Ministarstva zatražio isplatu iznosa od 66,36 eur po danu provedenom u pritvoru dok predmetnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 345,29 eur pa je u odnosu na razliku između tih iznosa (za iznos od 278,93 eur) trebalo tužbu odbaciti jer u tom dijelu „ne postoji identitet spora“, odnosno u tom dijelu nije ispunjena procesna pretpostavka iz članka 495. stavka 2. (članak 477. stavak 2.) Zakona o kaznenom postupku (1997.). Kako to prvostupanjski sud nije učinio, počinio je bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. Zakona o parničnom postupku. Također, da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, budući pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. U tom pravcu ukazuje da se sud nije očitovao na njezin prigovor da potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina te da svako postupanje tužitelja koji za svaki pojedini dan proveden u pritvoru podnosi posebnu tužbu radi naknade neimovinske štete, osobito vodeći računa o kojem se razdoblju radi, predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja kao i nedopušteno raspolaganje stranke iz članka 3. stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Tvrdi da je visina štete previsoko odmjerena te da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnice nije u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, jer se ista za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da drugostupanjski sud uvaži njenu žalbu, preinači prvostupanjsku presudu sukladno žalbenim navodima, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Sa žalbama stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

4.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

6. Prije svega, obzirom na vrijednost predmeta spora od 345,29 eur, riječ je o postupku u sporu male vrijednosti, na koji se primjenjuju odredbe članka 457. do 467.a ZPP.

6.1. Prema odredbi članka 467. stavka 1. i 2. ZPP presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe članka 370. ZPP. Stoga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe, valja zaključiti da se u postupku u sporovima male vrijednosti žalba ne može podnijeti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga u ovom dijelu postupka o osnovanosti žalbenih navoda parničnih stanaka valja odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku, pa stoga žalbeni navodi tužitelja kojima ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nisu razmatrani.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj je sud utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 467. stavkom 1. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP.

7.1. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer je presuda u dovoljnoj mjeri razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost

8. Nije osnovan žalbeni navod tuženice da je u predmetnom slučaju počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP, jer prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava u odnosu na dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 278,93 eur, pa da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti, što da je sud prvoga stupnja propustio učiniti.

8.1. Naime, iz stanja predmeta proizlazi nespornim da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora, kojeg je podnio Ministarstvu pravosuđa i uprave, za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 66,36 eur, dok tužbom potražuje iznos od 345,29 eur.

8.2. Odredba članka 495. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 58/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002., 178/2004., 115/2006., 152/2008., 76/2009., 80/2011. i 143/2012. - dalje: ZKP/97), na koju se tuženik poziva, propisuje da je prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete, te vrsti i visini naknade.

8.3. Međutim, prethodno navedenu odredbu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revr-530/2007) ne treba tumačiti kao procesnu pretpostavku za pokretanje parnice, kao što je to u slučaju odredba članka 186.a stavka 1. i stavka 6. ZPP (na koju odredbu se tuženik također poziva), kojom je izričito propisano da će se u tom slučaju tužba odbaciti. Naime, tu odredbu ZKP-a treba tumačiti kao zakonom predviđeni način rješavanja spora bez intervencije suda, pri čemu propust oštećenika da se obrati nadležnom ministarstvu može imati nekih drugih posljedica u postupku npr. pitanje prava tužitelja za naknadu parničnog troška ako tuženik prizna tužbeni zahtjev i dr. Prema tome, kada se oštećenik prije podnošenja tužbe ne obrati Ministarstvu pravosuđa u smislu odredbe članka 495. stavka 2. ZKP/97 radi postizanja nagodbe o postojanju štete, nema mjesta odbacivanju tužbe.

8.4. U konkretnom slučaju to znači da, neovisno o činjenici što je svoj tuženi zahtjev za naknadu štete tužitelj postavio u iznosu koji je viši od onog kojim se obratio nadležnom Ministarstvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, odnosno zahtjevom za postizanje nagodbe u pogledu štete, isto nema za posljedicu odbacivanje tužbe u dijelu zahtjeva za iznos od 278,93 eur.

9. Ovdje se posebno ističe da iz stanja predmeta ne proizlazi da bi predmetna presuda bila ispravljana pozivom na odredbu članka 342. stavka 1. ZPP, pa nisu jasni žalbeni navodi tužitelja u tom pravcu.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim od tuženice potražuje naknadu štete (zbog povrede prava osobnosti, prava na slobodu, čast i ugled, te prava na uživanje u obiteljskom životu) koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u pritvoru dana 13. lipnja 2012. u iznosu 345,29 eur, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. lipnja 2012. do isplate.

11. Dokazima provedenim tijekom postupka utvrđeno je činjenično stanje (članak 8. ZPP) bitno za donošenje odluke u predmetu, a koje konačno i nije sporno, i to:

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu u predmetu poslovni broj K-13/2018, radi počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 84/2005., 51/2001., 111/2003., 190/2003., 105/2004., 71/2006. i 110/2007. - dalje: KZ) te da je presudom istog suda od 16. listopada 2018. tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj sveukupno bio u pritvoru 1240 dana,

- da se tužitelj prije utuženja obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske da mu u skladu s odredbom članka 480. stavka 1. točke 1. ZKP/97 i članka 25. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014.) nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru,

- da je Ministarstvo pravosuđa i uprave u predmetu klasa UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. našlo pravno osnovanim zahtjev tužitelja te mu ponudilo isplatu iznosa od 46.078,40 eur, uslijed naknade štete zbog povrede prava osobnosti zbog neosnovanog lišenja slobode, a ovo „obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela, kao i ostale okolnosti slučaja“, i

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 4. ožujka 2024.

11.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja te cijeneći iskaz tužitelja dan u predmetu poslovni broj Pn-269/2023 i poslovni broj Pn-321/2023 (u odnosu na koji su se parnične stranke suglasile da se koristi za potrebe ovog postupka), prvostupanjski je sud zahtjev tužitelja djelomično prihvatio kao osnovan te je naložio tuženici naknaditi tužitelju neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 168,00 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do isplate, dok ga je s preostalim dijelom zahtjeva (u iznosu od 177,29 eur) odbio kao neosnovanim. Pritom, sud je tuženičin prigovor zastare potraživanja tužitelja ocijenio neosnovanim.

12. Prema sadržaju žalbe tužitelja, u ovoj fazi postupka sporno je da li je visina pripadajuće naknade pravilno odmjerena, dok je prema žalbi tuženice sporno ima li tužitelj pravo na naknadu štete zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja.

13. Prema odredbi članka 477. stavka 1. ZKP pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda.

13.1. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. nesporno primio 3. siječnju 2020. pa je sukladno odredbi članka 478. stavka 1. ZKP tada i počeo teći zastarni rok. Zastarni rok je prestao teći 10. travnja 2020. kada se tužitelj obratio nadležnom ministarstvu radi postizanja nagodbe o postojanju šteti i njenoj visini, u kom trenutku je nastupio zastoj postupka koji je trajao tri mjeseca, odnosno koji je trajao do 10. srpnja 2020.

13.2. Naime, prema odredbi iz članka 478. stavak 1. ZKP ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok počinje teći iznova, pa je u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe računajući od 10. srpnja 2020. istekao s danom 10. srpnja 2023. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u predmetu podnesena 19. ožujka 2024., kada je zastara već nastupila.

13.3. Međutim, iz stanja spisa proizlazi (što među strankama nije sporno) da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudila plaćanje iznosa od 46.078,40 eur s osnova naknade štete, što znači da je priznala zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 eur po danu. Upravo za taj iznos koji je tuženica priznala došlo je do prekida zastare (članak 240. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) koja je ponovo počela teći od dana priznanja, odnosno od 2. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO), a kako je tužba podnesena 4. ožujka 2024., za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja u zastari.

13.4. Slijedom navedenoga, tužitelju pripada s osnova naknade štete iznos od 37,16 eur u kojem je dijelu žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku potvrditi (točka I. izreke) pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP, dok je u preostalom dijelu, onom koji se odnosi na plaćanje iznosa od 130,84 eur (sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. isplate) žalba tuženice osnovana, pa je odluku u tom djelu valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan (članak 373. stavak 1. točka 3. ZPP), obzirom je potraživanje tužitelja, suprotno pravnom shvaćanju suda prvoga u tom dijelu u zastari.

14. Kraj izraženog pravnog stava u ovoj presudi, i to da je potraživanje tužitelja preko iznosa od 37,16 eur u zastari, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima osporava odluku prvostupanjskog suda u dijelu točke I. izreke, i to onom kojim je odbijen zahtjev tužitelja u iznosu od 177,29 eur, jer je pravilnom primjenom materijalnoga prava o zahtjevu tužitelja u tom dijelu valjalo jednako odlučiti (članak 368. stavak 2. ZPP).

15. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je tuženica tužitelju ponudila platež iznosa od 46.078,40 eur s osnova naknade štete, na koji je način utvrdila postojanje štete i njenu visinu te mu priznala na ime novčane satisfakcije po danu iznos od 37,16 eur, irelevantan je žalbeni navod tuženice da potraživanje naknade štete za svaki dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina.

16. Prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je odredio tijek zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 eur, to stoga što prema članku 1103. ZOO zatezna kamata na pravičan iznos naknade štete teče od dana kada je postavljen zahtjev za mirno rješenje spora, a to je u predmetnom slučaju upravo dan 10. travnja 2020., kada se tužitelj tuženici obratio zahtjevom za mirnim rješenjem spora i teče sve do isplate, obzirom da iz stanja spisa ne proizlazi da je po tuženici isplaćen novčani iznos od 37,16 eur. Dakle, tužitelj s uspjehom ne može potraživati zateznu kamatu 14. lipnja 2012. do 9. travnja 2020.

17. Međutim, prvostupanjski sud nije stopu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice odredio u cijelosti sukladno odredbi članka 29. stavka 1. ZOO, pa je pravilnom primjenom materijalnoga prava valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu prihvatiti te presudu preinačiti na način da na iznos glavnice od 37,16 eur zatezna kamata ima teći od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

18. Preinakom odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima sukladno članku 166. stavku 2. ZPP. Tužitelj je uspio s osnovom svog zahtjeva dok je djelomično uspio s visinom, pa je prema ocjeni ovog suda uspjeh stranaka podjednak te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (članak 154. stavak 4. ZPP).

19. Slijedom svega gore iznesenog, valjalo je prema odredbi članka 368. stavka 1. i 2. te članka 373. točke 3. ZPP odlučiti kao u izreci.

20. Odluka o troškovima žalbe tužitelja temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.

21. Obzirom tuženica nije postavila zahtjev za naknadom troškova žalbe, o istoj nije odlučivano.

U Puli-Pola 23. rujna 2025.

Sutkinja:

Kristina Pavičić-Sirotić