Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3256/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Vlaste Mrzljak, kao predsjednika vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Marije Zrilić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-665/2024-8 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-665/2024-8 od 19. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita] solemniziran kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz Karlovca, V. Nazora 6, pod brojem OV-25333/2007 dana 12. prosinca 2007.g., koja glasi: „Naknada 0,25 % (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju CP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 144,12 EUR sa zateznim kamatama od 17. prosinca 2007. do isplate, i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju CP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 307,79 EUR sa zateznom kamatom od 19. svibnja 2025. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen kako je prethodno citirano.

6. U predmetnom postupku tužitelj traži da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je predviđena isplata naknade za izvršenu uslugu kreditiranja u visini od 0,25% od iznosa odobrenog kredita.

7. U postupku je utvrđeno, a između stranaka nije niti sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 7. prosinca 2007. sklopili ugovor o stambenom kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 99.000,00 CHF po srednjem tečaju (kreditora) na dan korištenja kredita. Ugovor nije konvertiran u EUR.

Nije sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 144,21Eur.

8. Neosnovano tuženik, u situaciji kada u postupku nije predložio provođenje niti jednog dokaza osim uvida u ugovor o kreditu, prigovara pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Sud je u postupku proveo sve predložene dokaze, pa kada tuženik nije predložio dokaze na okolnost, da bi se o spornoj odredbi moglo pregovarati, te da bi tužitelj bio upoznat sa svim činjenicama o kojima ovisi visina sporne naknade (a sama činjenica da je ugovor solemniziran, nije takav dokaz) ne može osnovano prigovarati činjeničnom stanju na kojem je utemeljena pobijana presuda.

9. Tužitelj je bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP) što nije niti sporno.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o spornoj odredbi kojom je predviđena isplata naknade od 0,25% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a koja je bila unesena u unaprijed sastavljeni ugovor. Radi toga je osnovan i zaključak da je time tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a budući da mu nije objašnjeno na što se naknada odnosi, odnosno razlozi ugovaranja te naknade, doveden je u neravnopravan odnos u odnosu na banku što je protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).

11. Iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je tuženik nije dokazao, niti uopće tvrdi, da bi plaćeni iznos u konkretnom slučaju bio odraz stvarnih troškova u svezi obrade zahtjeva i administracije kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove nije uopće izračunavao, niti procjenjivao.

12. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da bi tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade u utuženom iznosu, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl. 1115. ZOO; čl. 29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obavljanje radnji u vezi administracije kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

13. Odredbom čl. 322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13.1. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.), ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje. ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Odlučno za ocjenu valjanosti postupanja tuženika jest, da li su za njega obradom zahtjeva i administracijom kredita nastali posebni troškovi te je li tužitelj kao potrošač bio obaviješten o načinu utvrđenja visine tih troškova i svojoj obvezi. Naime, sama činjenica da je odredba gramatički jasna, uočljiva i razumljiva ne znači da je ista poštena u smislu prethodno citiranih odredaba ZZP/03.

16. Tuženik nije naveo koji su posebni troškovi za njega nastali a koje je naplatio spornom naknadnom, nego u žalbi prigovara da se ne radi o odredbi na koju potrošač ne bi imao utjecaja, iako suprotno proizlazi iz činjeničnih utvrđenja, te da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i uočljiva te da tužitelj istoj nije prigovarao.

17. Tuženica je sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, (jer tako proizlazi iz provedenih dokaza) pa je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

18. Radi toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita, nije pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

19. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti su klijenti bili obavještavani o uvjetima za dobivanje kredita bez naknade, može se osnovano zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Zato je pravilno odlučeno i da je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, sa zakonskim kamatama od primitka do isplate.

23. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

24. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Mrzljak