Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2763/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari I-tužitelja ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tužiteljice TS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkoig ureda Kuvač iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2049/2019-53 od 10. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2049/2019-53 od 10. travnja 2025. u točkama I, II, III i IV izreke potvrđuje.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2049/2019-53 od 10. travnja 2025. u točkama V i VI izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. st. 2 i 3 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između I-tužitelja u svojstvu korisnika kredita, II-tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 20. lipnja 2007. potvrđenog kod javnog bilježnika Krešimira Kuzle iz Opatije dana 27. lipnja 2007. pod brojem OV-6825/2007, u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi:

"Promjenjivost kamatne stope

Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.01.2008. (prvi siječnja dvijetisućeosme) godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.", kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika nakon sklapanja ugovora o kreditu.

Isto tako određeno je da predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

Nadalje, u točki II izreke naloženo je tuženiku da naknadi I-tužitelju iznos od 4.507,27 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate kredita. U točki III izreke utvrđene su ništetnima odredbe sadržane u čl. 2. st. 1. i st. 4. i čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog sklopljenog između I-tužitelja u svojstvu korisnika kredita, II- tužiteljice u svojstvu sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 20. lipnja 2007. potvrđenog kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzle iz Opatije dana 27. lipnja 2007. pod brojem OV-6825/2007, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

„Čl. 2. st. 1. – Iznos, namjena i korištenje kredita

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 87.000,00 CHF (osamdesetsedamtisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima.

Čl. 2. st. 4.

1) dio kredita u iznosu od cca 62.494,38 CHF (slovima: šezdesetdvijetisućečetristodevedesetčetiri švicarskih franaka i 28/100) koristiti za refinanciranje obveza prema Ugovoru o kreditu broj: [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 11.01.2005 godine solemniziranog 18.01.2005. godine kod javnog bilježnika u Opatiji, Krešimir Kuzle (OU-02/05);

2) a preostali dio kredita do ukupno 87.000,00 CHF (slovima: osamddesetsedamtisuća švicarskih franaka) isplaćuje se jednokratno na način da se po provedenom osiguranju kredita prema uvjetima iz ovog Ugovora, najviše 70% (sedamdeset posto) odobrenog iznosa isplaćuje odmah, a preostali dio se blokira do prezentacije računa kojim se opravdava namjensko korištenje 30% trideset posto) kredita.

Čl. 4. st. 3. – Otplata kredita

Kredit se otplaćuje u 276 (dvjestosedamdesetšest) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 492,12 CHF (četristodevedesetdva švicarskih franaka i 12/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Isto tako određeno je da predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

U točki IV izreke naloženo je tuženiku da naknadi I-tužitelju iznos od 7.991,00 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate kredita. Točkom V izreke naloženo je tuženiku da isplati I-tužitelju iznos od 4.727,52 eura sa zateznim kamatama, a točkom VI izreke je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.343,39 eura sa zateznim kamatama.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U odnosu na točku I, II, III i IV izreke prvostupanjske presude nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbama. Prvostupanjska odluka u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

5. Sud prvog stupnja je u tom dijelu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Tužitelji su podnijeli tužbu jer smatraju da su ništetne odredba o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke u Ugovoru o kreditu koji je zaključen 20. lipnja 2007. s tuženikom. Navode da su takve odredbe utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014, da je radi takvog utvrđenja I-tužitelji preplatio kamatnu stopu u odnosu na prvobitno ugovorenu, sve tijekom otplate kredita i da je preplaćena razlika u glavnici prilikom izračuna konverzije, a u parnici u spisu pod poslovni broj P-1748/2023, da su ustali tužbom radi promjene tečaja u odnosu na prvobitno ugovoreni, te su predložili spajanje parnica, budući se postupak vodi između istih stranaka i povodom istog ugovora o kreditu, u kojem je II-tužiteljica sudužnik.

6.1. Prvostupanjski sud je na ročištu 17. siječnja 2024. donio rješenje o spajanju parnicu, te je postupak nastavljen pod zajedničkim poslovni broj P-2049/2019.

7. Tužitelji su podneskom od 21. svibnja 2024. precizirali tužbeni zahtjev, a tuženik se protivio preinaci tako preciziranog tužbenog zahtjeva podneskom od 29. svibnja 2024.

8. Iz iskaza svjedokinje MS u bitnome proizlazi da se ne sjeća ugovornog odnosa niti zaključenja ugovora, ne sjeća niti je li bila osobni bankar tužiteljima, jer je u periodu kada je podignut stambeni kredit 2007. na mjesečnoj razini imala najmanje 15-20 stambenih kredita u obradi, uobičajeno bi strankama objasnila da se anuitet otplaćuje prema tečaju na dan dospijeća anuiteta, ali niti ona, niti stranke nisu mogli znati koliko će iznositi tečaj za vrijeme otplate kredita, dok se kamatna stopa mijenjala sukladno odluci banke.

9. Iz iskaza I-tužitelja u bitnome proizlazi da su kredit podigli za adaptaciju jedne stare kuće, kako bi uredili stan za stanovanje, išli su u više banaka interesirati se za kredit, ali kod Addiko banke bilo im je najprihvatljivije, u početku rata je iznosila oko 2.000,00 HRK, prema otplatnom planu takva je rata trebala biti svih 20 godina trajanja kredita. Međutim, nakon izvjesnog vremena počela je rasti i narasla je i preko 4.000,00 HRK. Išli su u banku interesirati se što je moguće učiniti, ali nije bilo moguće učiniti ništa sve dok nije donesen Zakon o konverziji. Nakon izvršene konverzije rata je iznosila oko 2.600,00 HRK, a danas rata iznosi nešto više od 300,00 eura. Prilikom sklapanja ugovora nisu im rekli u banci kako i pod kojim uvjetima može doći do promjene kamata i tečaja, samo su govorili da je to vrlo povoljan kredit jer je i CHF stabilna valuta i da se nema čega plašiti. Banka je sačinila ugovor i na odredbe ugovora nisu mogli utjecati.

10. Iz iskaza II-tužiteljice u bitnome proizlazi da su ona i suprug podigli kredit radi rješenja stambenog pitanja,novac je bio potreban za uređenje starine koju je dobila u nasljedstvo, kada su došli u banku rekli su im ,da je najbolje uzeti kredit vezano za valutu CHF jer je takav kredit najpovoljniji, a CHF je stabilna valuta", međutim, kako je rata kredita rasla, tada im je rečeno da je najbolje da izvrše konverziju vezano za valutu EUR i to su učinili, u banci su im kazali koliko iznosi kamata i tečaj, ali nisu kazali kako i na koji način će se mijenjati tijekom otplate, stoga su bili šokirani kad je rata kredita počela znatno rasti.

11. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije mr. sc. Zrinka Ručevića u bitnome proizlazi da preplata I-tužitelja po osnovi promjene kamatne stope iznosi 3.584,71 eura, a preplata po osnovi promjene tečaja valute CHF 8.914,33 eura, razlika glavnice prilikom izračuna konverzije iznosi 4.727,52 eura koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, a sve uplate koje je I-tužitelj vršio uzete su u obzir pri izračunu konverzije.

11.1. Iz pisanih dopuna nalaza i mišljenja vještaka, te usmenog očitovanja na ročištu 13. svibnja 2024. proizlazi da u nalazu i mišljenju od 25. studenog 2023., tabela 1 str. 2 „razlika anuiteta CHFn=d-i“, pa na dalje, izračunata razlika preplaćene kamate u odnosu na početnu kamatnu stopu koja je iznosila 4,20%, i to u valuti CHF, kada se isto prikaže u HRK, po početnom tečaju u vrijeme zaključenja ugovora odnosno u vrijeme korištenja kredita, preplata za utuženi period iznosi po takvom obračuni 27.008,99 HRK, a ako bi računali po tečaju u vrijeme plaćanja svakog anuiteta, tada bi razlika za utuženi periof ukupno iznosila 33.960,03 HRK.

11.2. Što se tiče razlike u tečaju u odnosu na prvobitno ugovoreni i prema tečaju u vrijeme plaćanja svakog anuiteta za vrijeme utuženog razdoblja prema tako postavljenoj zadaći, preplata bi iznosila 67.159,09 HRK, ako se uzme u obzir i potplata od 5,91 HRK, a bez potplate 67.165,00 HRK.

12. Pravilno je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe jer je svrhovita za konačno rješenje odnosa između parničnih stranaka, a tužitelji su opravdano nakon provedenog financijskog vještačenja postavili tužbeni zahtjev, jer bez svoje krivnje to nisu mogli učiniti do zaključenja prethodnog postupka.

13. Vezano uz preinaku treba dodati da je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare potraživanja za preinačeni dio tužbe i tužbenog zahtjeva iz točaka izreke prvostupanjske presude navedenih u izreci ove drugostupanjske presude, jer navedeni iznos tužitelji potražuju iz iste činjenične i pravne osnove, koji je samo usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka, te preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva.

13.1. I prema odluci Vrhovog suda Republike Hrvatske Rev-382/2024 od 5. lipnja 2024. u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je dopuštena sukladno čl. 190. i čl. 191. ZPP-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno, do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

14. Tužitelji su dokazali status potrošača kroz primjenu odredbe čl. 5. st. 1. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-a) koja odredba normira da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni postao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, kredit je podignut za osobne potrebe, za adaptaciju nekretnine za stanovanje pa tužitelji u ovom predmetu imaju status potrošača.

15. Iz provedenog postupka proizlazi da je tuženik sačinio Ugovor kao trgovac u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 8 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) i isti je zaključio sa I- tužiteljem kao potrošačem u smislu čl. 3. st. 1. t. 4. ZZP-a, dakle, radi se o unaprijed formuliranom ugovoru u kojem nisu naznačeni egzaktni parametri za izračun kamate i tečaja u mjesečnoj rati jer nije bila utvrđena metoda po kojoj se određuju parametri za izračun visine kamate, pa je stoga tuženik na takav način nametnuo ugovorne odredbe, unaprijed formulirane, što je dovelo u neravnopravan položaj tužitelje u odnosu na tuženika u ugovornom odnosu i što stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tako bez pravnog osnova, tuženik stekao veći novčani iznos za utuženi period, zbog povećanja kamatne stope, nego što je to bilo prvobitno ugovoreno, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

15.1. Osim toga, u kolektivnom sporu je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku, koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 pokrenula Udruga Potrošač, protiv 8 hrvatskih banaka, među kojima je i tuženik, te je pravomoćno utvrđeno, da su odredbe o promjenjivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. nepoštene, pa prema tome i ništetne.

16. U odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbi glede valutne klauzule, kao nepoštene ugovorne odredbe utvrđene u kolektivnom sporu, donesena je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017od 14. lipnja 2018. u kojoj se utvrđuje da je „valutna klauzula nepoštena ugovorna odredba“ jer da su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno i pošteno.

17. Prema odredbi čl. 49. st. 1. ZZP-a (Narodne novine br. 41/14, 110/05), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Tužitelji se u ovoj parnici osnovano pozivaju na utvrđenja u kolektivnom sporu, jer prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, za zaštitu kolektivnih interesa i prava, da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, koje je tužitelj ovlašten štititi i u takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naplatu protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, ili postupak za poništenje i utvrđenje ništetnosti ugovora, koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

19. Ugovorna odredba da se promjenjiva kamatna stopa mijenja prema odluci banke nije razumljiva. Razumljivo je da visina kamatne stope ovisi isključio o odluci banke, ali Iz ostalih odredbi ugovora o kreditu nisu vidljivi kriteriji prema kojima će se mijenjati visina kamatne stope, stoga pravilno sud prvog stupnja sud vjeruje iskazima tužitelja, da u ugovoru nije bilo formule kako se mijenja kamatna stopa, niti su bile obrazložene odredbe ugovora kako se i kada mijenjaju kamatne stope, osim što je stipulirano, da se ista mijenja jednostranom odlukom banke.

20. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor tuženika da tužitelji ne bi imali pravni interes za vođenjem parnice jer korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, jer sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326 st. 2 ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjene.

21. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti i sljedeće.

21.1. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem dneksa ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK) tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

21.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a5), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelji tužbeni zahtjev temelje na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da su sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelji izgubili pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuju preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

21.3. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

21.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

21.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.

Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

21.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i I-tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelji koji su kredit konvertirali to pravo uopće nemaju ili im je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljima kaa je izvršena konverzija prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

21.7. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelji uopće ne tvrde da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

21.8. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

21.9. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

21.9.1. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 IS protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

21.9.2. Stoga, pravilno sud prvog stupnja, zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

22. I prigovor zastare potraživanja je pravilno ocijenjen neosnovanim jer temeljem čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanje parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dovodi do prekida zastare pozivom na odredbu čl. 241. ZOO-a, a zastarni rok individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ponovno u trenutku kada sudska odluka donesena u povodu te tužbe postane pravomoćna.

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7219/2013 pravomoćna je 12. lipnja 2014., pa od toga dana teče zastara potraživanja za preplatu kamate, a za potraživanje radi preplate tečaja zastara teče od 14. lipnja 2018 prema odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017, sve sukladno čl. 225. ZOO-a, jer tražbine zastarijevaju za pet godina ako nije određen drugi rok. Tužba u odnosu na potraživanja po osnovi promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke podnesena je 12. lipnja 2019., a tužba u odnosu na potraživanja po osnovi promjene tečaja valute CHF 12. lipnja 2023., dakle u okviru zastarnog roka od 5 godina.

22.1. Osim toga i prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Pravilno je prvostupanjski sud I-tužitelju na o dosuđene iznose, dosudio i zakonsku zateznu kamatu od dospijeća do isplate, jer prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate, visina kamatne stope regulirana je odredbom čl. 29. st. 2. i 8. ZOO- a, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

Tužitelji su dokazali da je tuženik postupio protivno naprijed citiranim odredbama ZZP-a i ZOO-a, dakle, ponašao se kao nepošten stjecatelj, stoga je u obvezi platiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja preplaćenog iznosa svake izvršene uplate, pa do konačne isplate.

24. Posebo treba dodati da je pravilno sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, umanjeno za priznatu preplatu koja je utvrđena prilikom konverzije.

25. Slijedom navedenoga, žalba tuženika proitiv točke I, II, III i IV izreke prvostupanjske presude je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u tim točkama izreke potvrđena.

26. No, u odnosu na točku V izreke prvostupanjske presude sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer u tom dijelu prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Naime, sud prvog stupnja ne daje nikakve razloge o pravnom shvaćanju temeljem čega I-tužitelju dosuđuje i razliku u glavnici koja je dosuđena u točki V izreke. Iz obrazloženja presude suda prvog stupnja samo je vidljivo da je vještak izračunao razliku u glavnici, no razloga o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva nema.

27. Zbog navedenoga je prvostupanjska presuda u tom dijelu primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

27.1. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja otklonit će uočenu birnu povredu odredaba parničnog postupka na način da će dati razloge o ocjeni osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva sadržanog u točki V izreke prvostupanjske presude.

28. Kako odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom ishodu spora, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a ukinuta je i točka VI izreke prvostupanjske presude kojom je odlučeno o troškovima postupka. Zbog navedenoga ovaj sud nije posebno razmatrao žalbene navode tuženika vezane uz troškove postupka.

29. Primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a odlučeno je o trošku sastava žalbe.

U Zagrebu, 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević