Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2680/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koje oboje zastupa punomoćnik Tomislav Boljat, odvjetnik u Šibeniku, protiv tužena Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-122/2023 od 18. ožujka 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 23. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-122/2023 od 18. ožujka 2025. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"Utvrđuje se da su tužitelji, ČŽ, [adresa], 22 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i BŽ, [adresa], 22 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnici svaki za 1/2 dijela, nekretnine kat. čest. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 3225 m2, označenih slovima A-B-C-D-A na geodetskoj skici ŠŽ mag. ing. geod. od 14. veljače 2022. godine te na skici mjesta očevida KŽ od 28. lipanja 2024. godine, koje skice čini sastavni dio ove presude."

2. Protiv ove presude žali se tužena iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:

"Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZVDSP-a se prosuđuje prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. U vremenskom razdoblju prije 1. rujna 1980. godine (kao dana stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, stjecanje prava vlasništva na nekretninama prosuđuje se primjenom odredbi Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ).

Pravna pravila OGZ-a koji se na ovim prostorima primjenjuje od 1853. godine, s time da se od 1946. godine primjenjivao na temelju odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (“Službeni list” FNRJ broj 86/1946). Prema pravnom pravilu paragrafa 1472. OGZ-a pravo vlasništva nekretnine na kojoj je bilo upisano državno vlasništvo kao općenarodna imovina temeljem izvanredne dosjelosti (originarno) moglo se steći nakon neprekidnog četrdesetgodišnjeg posjedovanja iste i to do 6. travnja 1941.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka, a posebice iskaze svjedoka koje je sud cijenio kao vjerodostojne i iste u cijelosti prihvatio, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je predmet spora koji je na skici mjesta očevida vještaka mjernika Pjera Sladoljev označena slovima A-B-C-D-A bio u dugogodišnjem nesmetanom posjedu tužitelja i njegovih prednika, da je ne nekretnini prvo bio pradjed tužitelja, potom djed tužitelja koji je nekretninu darovao ocu tužitelja JŽ a ovaj tužiteljima.

Tužena Republika Hrvatska u tijeku postupka i o zaključenja glavne rasprave nije dokazala nepošten posjed djela čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] po tužiteljevim prednicima, niti je osporavala iskaze saslušanih svjedoka, utvrđenja prilikom očevida, dok u odnosu na skicu mjesta očevida sastavljanju od strane stalnog sudskog vještaka Pjera Sladoljev nije imala posebnih primjedbi.

Stoga, zaključno, imajući u vidu, a polazeći od utvrđenja ovog suda da je kontinuirani, samostalni i od nikoga ometani posjed pravnih prednika tužitelja glede nekretnine koja je predmet spora izvršavan počevši od 50-tih godina prošlog stoljeća (što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka u ovom postupku) a koji posjed je ovaj sud našao savjesnim odnosno poštenim, te koja kvaliteta posjeda se presumira po samom zakonu, a kako u konkretnom slučaju u odnosu na potraživanje tužitelja ne postoji suprotstavljeni pravni interes trećih osoba, zaključak je ovog suda kako je pravni prednik tužitelja i to pradjed istih odgovarajući realni dio nekretnine stekao ispunjenjem za to propisanih pretpostavki, točnije izvanrednom dosjelošću rok koje je propisan odredbom čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno u trajanju od 40 godina, svakako dovršen stupanjem na snagu ZV-a, a onda se nekretnina prenosila generacijama u obitelji sve do tužitelja, točnije od ČŽ koji je nekretninu naslijedio od oca ĐŽ, zatim je od ČŽ naslijedio GŽ koji je istu darovao JŽ, ocu tužitelja te u konačnici SŽ istu daruje tužiteljima."

5. Ova odluka suda prvog stupnja je pravilna.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi valja reći da u vrijeme kada je počelo posjedovanje utužene nekretnine od strane prednika tužitelja mjerodavne su odredbe bivšeg Općeg građanskog zakonika koji se na ovim prostorima primjenjuje od 1853. godine, s tim da od 1946. se primjenjuje na temelju Zakona o primjeni pravnih propisa donesenih za vrijeme neprijateljske okupacije i prije 6. travnja 1941. godine (Službeni list FNRJ broj 89/46), a od 1991. se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (Narodne novine broj 53/91), zatim odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine broj 53/91) te odredbe sada važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZVDSP) koje odredbe su određivale rok od 40 godina za stjecanje vlasništva dosjelošću na državnoj imovini.

Pritom valja ukazati na načelni stav zauzet na zajedničkoj sjednici Saveznog suda republičkih i pokrajinskih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 14. i 15. prosinca 1983. godine kojim je određeno da se Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima primjenjuje na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegovog stupanja na snagu, ako do tog trenutka nisu istekli rokovi propisani ranijim važećim zakonom, pri čemu, kod toga, primjena Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima dolazi u obzir ako je njime propisan kraći rok, a u slučaju ako je na dan stupanja na snagu tog zakona preostalo kraće vrijeme od roka propisanog tim zakonom, rok dosijedanja istječe po proteku vremena određenog ranijim zakonom.

Također, treba ukazati na odluku Ustavnog suda RH U-III/4145/2017 gdje je navedeno u tumačenju odredbe čl. 388. st. 2. ZVDSP, da rokovi za stjecanje stvarnih prava ako su počeli teći prije stupanja na snagu ZVDSP, dakle, prije 1. siječnja 1997. godine, tada ti rokovi nastavljaju teći ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ZVDSP.

Također, valja ukazati i na pravna stajališta VSRH po kojoj, kroz stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. godine, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredbi zakona, dakle, ukoliko ne postoji suprotstavljeni privatni interes.

7. Suprotno navodima žalbe pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da dosjedanje po prednicima tužitelja započelo oko 1950. godine te da do podnošenja tužbe su svakako istekli rokovi potrebni za stjecanje vlasništva primjenom instituta izvanredne dosjelosti. Obzirom da su prednici tužitelja i tužitelji dosjedali utuženu nekretninu u razdoblju od najmanje 40 godine kao pošteni posjednici.

8. Pravilno je prvostupanjski sud, a suprotno navodima žalbe, prihvatio kao istinite iskaze u ovom predmetu četiri saslušana svjedoka koji su starije životne dobi, i koji stanuju u blizini utužene nekretnine, i koji time imaju neposrednih saznanja o tome tko je posjedovao utuženu nekretninu.

9. Odgovara,da peti saslušani svjedok HŽ je baka tužitelja, međutim, kada je ona iskazivala u bitnome identično kao preostala četiri saslušana svjedoka o tome tko je posjedovao i na koji način predmetnu nekretninu, onda sama činjenica srodstva sa tužiteljima ne anulira istinitost njezinog iskaza.

10. Na navode žalbe tuženika da na DOF-u i HOK-u nije bilo tragova posjeda kako 1968. godine tako ni 1980. -te godine treba reći da se radi o dosta nejasnom i nepreciznoj snimci odnosno orto-foto karti iz kojih se samo na temelju njih ne može zaključiti da nije bilo tragova posjeda, a pogotovo ako se sagledaju iskazi svih saslušanih svjedoka koji su naveli da se je utužena nekretnina koristila za ispašu stoke, da su na njoj bili zasađeni bademi, murve a i masline, pri čemu valja ukazati da iz skice lica mjesta sačinjene po vještaku proizlazi da je nekretnina uređena i očišćena makar se na njoj ne zatiču poljoprivredne kulture, pa već samo ta činjenica da je nekretnina uređena i očišćena ukazuje na to da se ista posjeduje.

11. Osim toga, i iz očitovanja vještaka proizlazi da se na utuženoj nekretnini nalazi i jedan objekat mješovite namjene od kojih je jedan dio stambeni dok su anexi pomoćne namjene, što također ukazuje na posjedovanje nekretnine makar ne i na trajanje posjeda obzirom na to da na okolnost kada je taj objekt sačinjen u tijeku postupka nisu izvođeni dokazi.

12. Također, na žalbene navode da se betonski zid i žičana ograda ne mogu smatrati trajnim obilježjem posjeda od davnine, treba reći da to odgovara isitni, a pogotovu kad u tijeku postupka nisu izvođeni dokazi radi utvrđenja kada je ta betonska i žičana ograda postavljena, ali također, svakako da ukazuje na posjedovanje, dok je vrijeme početka posjedovanja utvrđeno putem iskaza saslušanih svjedoka.

13. Stoga, kada su prednici tužitelja i tužitelj, bez obzira na činjenicu što je tužena bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik, posjedovali utuženu nekretninu kao svoju vršeći pri tom posjedovne čine neometani od bilo koga, pa ni od tuženika, dok s druge strane tuženik nije ni na koji način koristio tu nekretninu niti pokazivao namjeru da želi istu koristiti, onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su prednici tužitelja i tužitelj posjedovali istu kao pošteni posjednici (tuženik nepoštenje nije dokazao), pa kad je to tako, onda je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je pružio tužiteljima traženu pravnu zaštitu.

14. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 23. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić