Poslovni broj: Usž-2398/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Kristine Senjak Krunić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VB, [adresa], protiv tuženika Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske, Sektora za žigove i industrijski dizajn, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, uz sudjelovanje zainteresirane osobe PEVEX d.d., Sesvete, Savska cesta 84, koju zastupa opunomoćenik Zoran Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić & Partneri, Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI, radi prava na žig, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1960/2021-18 od 26. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1960/2021-18 od 26. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/I-381-04/20-010/0123, URBROJ: 559-04/3- 21-035/MP od 19. svibnja 2021. (točka I. izreke), odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke) te se nalaže tužitelju naknaditi zainteresiranoj osobi trošak upravnog spora u iznosu od 3.750,00 Eur u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude (točka III. izreke).

1.1. Osporavanim rješenjem tuženika odbija se kao neutemeljen prigovor tužitelja na objavljenu prijavu za registraciju verbalnog žiga br. Z20200123A "PEVEX", podnositelja PEVEX, maloprodaja neprehrambene robe dioničko društvo, Savska cesta 84, 10360 Sesvete, Hrvatska, ovdje zainteresirane osobe, u dijelu koji se temelji na članku 10. stavku 1. točki 2. Zakona o žigu („Narodne novine“, broj 14/19., dalje: Zakon o žigu) (točka 1. izreke). Nadalje, točkom 2. izreke odbija se kao neutemeljen prigovor na objavljenu prijavu zainteresirane osobe za registraciju verbalnog žiga br. Z20200123A, "PEVEX", u dijelu koji se temelji na članku 10. stavku 3. točki 1. Zakona o žigu, dok se točkom 3. izreke usvaja prijava zainteresirane osobe za registraciju žiga br. Z20200123A podnesena za verbalni žig "PEVEX" te se određuje da će se postupak za registraciju žiga br. Z20200123A nastaviti po pravomoćnosti ovoga rješenja. Prema točki 4. izreke podnositelj prigovora, ovdje tužitelj, je dužan u roku od 30 dana nadoknaditi podnositelju prijave, ovdje zainteresiranoj osobi, troškove upravnog postupka u iznosu od 1.250.00 kuna.

3. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, navodi da prijava verbalnog žiga ”PEVEX” br. Z20200123A vrijeđa njegove ranije žigove, vrijeđa njegovo pravo na osobno ime te je podnesena u zloj vjeri. Osporava stav prvostupanjskog suda i tuženika kako između ranijih žigova i osporavanog žiga ne postoji u dovoljnoj mjeri sličnost za postojanje vjerojatnosti dovođenja javnosti u zabludu. Navodi da su raniji žigovi tužitelja na kojima je utemeljio prigovor - figurativni žigovi broj Z20130601, Z20130602 i figurativni žig Z20130885. Poziva se na Priručnik za ispitivanje žigova tuženika, točku 5.2.2., u pogledu sličnosti s ranijim žigom za slične proizvode ili usluge za postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu. Smatra da u primjeni članka 10. stavka 1. točke 1. Zakona o žigu, ispitivač mora utvrditi kumulativno postojanje svih uvjeta, tj. postoji li sličnost proizvoda i usluga, sličnost znakova i vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu. Vezano uz utvrđenje da ne postoji sličnost u dovoljnoj mjeri za postojanje vjerojatnosti dovođenja javnosti u zabludu, tužitelj smatra da je sud tek paušalno na temelju dostavljenih dokaza utvrdio kako ona ne postoji, bez da je proveo gore navedeni test sličnosti po sva tri navedena kriterija. Nadalje, u ocjeni ukupnog dojma sud se osvrnuo samo na vizualnu, auditivnu i konceptualnu sličnost znakova, bez da je naveo tko su uopće prosječni potrošači u konkretnom slučaju i koja je razina njihove pažnje. Prema Smjernicama za ispitivanje žigova Europskog ureda za intelektualno vlasništvo (Dio C, odjeljak 2, poglavlje 3), za procjenu vjerojatnosti dovođenja javnosti u zabludu bitno je utvrditi tko čini relevantnu javnost, odnosno tko su kupci proizvoda te utvrditi koja je razina pozornosti relevantne javnosti. Pri tome Sud Europske unije smatra da vjerojatnost dovođenja u zabludu postoji već ako je prisutan rizik da bi javnost mogla vjerovati da predmetni proizvodi i usluge potječu od istog poduzeća ili, u nekim slučajevima, od gospodarski povezanih poduzeća (29/09/1998, C-39/97, Canon, EU:C:1998:442, § 29). Navodi da, kada znakovi nemaju konceptualno značenje ili kada postoji konceptualna različitost da to ne može neutralizirati njihovu vizualnu ili fonetsku sličnost, a kako je to utvrđeno u odluci Suda Europske unije u predmetu C-449/18. Slijedom navedenog, smatra da se sud u svojoj odluci nije držao odredbi važećeg materijalnog prava, niti je svoju odluku utemeljio na odredbama materijalnog prava. Sud se u obrazloženju presude paušalno poziva na odluku tuženika i na svoju odluku u drugom, sličnom predmetu. Međutim, smatra da tek paušalno pozivanje na neke ranije odredbe nije u skladu s odredbama Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS) o sadržaju presude. Nadalje, navodi da se sud nije očitovao na prigovore tužitelja, niti je u obzir uzeo dostavljene dokaze, primjerice javne izjave same zainteresirane osobe iz kojih je, prema mišljenju tužitelja, vidljivo da postoji vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu. Nadalje, smatra da je u odnosu na povredu prava na osobno ime, sud jedino trebao utvrditi vrijeđa li znak PEVEX osobno ime tužitelja, tj. povezuju li potrošači znak s osobom tužitelja, prema članku 10. stavku 3. točki 1. Zakona o žigu te smatra da je s tim u vezi nebitno jesu li znakovi slični. Poziva se na presudu Suda Europske unije iz predmeta NEHERA T-250/21, u kojem je taj sud postavio kriterije za procjenu zle vjere kao situaciju u kojoj se treća osoba oslanja na znak ili ugledno starije ime kako bi koristila njegovu snagu privlačenja, ugled i prestiž te iskorištavala, bez ikakve financijske naknade i ulaganja vlastitih napora u tom pogledu, poslovni trud nositelja ili korisnika tog znaka ili imena za stvaranje i održavanje imidža predmetnog znaka ili predmetnog imena. Stoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da nije ključno je li zainteresirana osoba koristila istovjetni znak PEVEX niti jesu li znakovi PEVEC i PEVEX bitno slični, nego je li PEVEX odabrao znak koji se oslanja na znak PEVEC i šteti li tim znakom interesima zainteresirane osobe. Smatra da je sud pogrešno utvrdio da na tržištu neće doći do zabune odnosno da potrošači neće tužitelja i njegove proizvode označene znakom ”PEVEC”, povezivati sa zainteresiranom osobom i proizvodima koje označava pod oznakom ”PEVEX”. Smatra da mu je arbitrarnim i neobrazloženim postupanjem tijela u ovom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, s čim u vezi se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava. Mišljenja je da je u konkretnom slučaju izostalo adekvatno obrazloženje koje bi mu omogućilo kontrolu logičkog procesa pomoću kojeg je prvostupanjski sud donio odluku i ispitivanje jesu li zaključci odluke sukladni zakonu i pravilima logike. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud održao raspravu, 19. siječnja 2024., koja je trajala samo 12 minuta te smatra da na ovaj način sud nije mogao zadobiti bilo kakav usmeni dojam o predmetu, niti su stranke kvalitetno mogle raspravljati o predmetu spora. Sud je, u teško preglednom obrazloženju i u dijelu u kojem bi trebalo biti stajalište prvostupanjskog suda zapravo prepričao stajalište tuženika. Međutim, nije se niti osvrnuo na navode iz tužbe da tuženik nije uzeo u obzir dokaze koje je tužitelj priložio, dapače da je zanemario sve dokaze koje je tužitelj priložio, što se detaljno navodi u tužbi. Međutim, tužitelj u tužbi baš ističe da njegovi dokazi nisu uzeti u obzir niti ih je tuženik ocjenjivao, a očito to nije učinio niti prvostupanjski sud, čime je dodatno povrijeđeno pravo na jednakost oružja tužitelja. Navodi da je ESLJP u svojoj praksi već potvrdio kako se vlasništvom smatra i intelektualno vlasništvo, kao što su zaštitni znakovi i autorska prava, stoga, žalitelj smatra da je ovakvim postupanjem prvostupanjskog suda povrijeđeno i njegovo pravo vlasništva. Predlaže usvojiti žalbu i potražuje naknadu troškova zastupanja po ovlaštenom opunomoćeniku odvjetniku u iznosu od 1.562,00 EUR.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu, u bitnom, navodi da prvostupanjsku presudu smatra zakonitom, a žalbene navode tužitelja smatra paušalnim te neutemeljenim na zakonu. Navodi da tužitelj u ovom upravnom sporu ističe jednake prigovore kakve je isticao upravo u pravomoćno okončanom upravnom sporu koji se pred prvostupanjskim sudom vodio pod poslovnim brojem: Us I-1957/2021, u kojem su isti prigovori ocijenjeni neosnovanima. Zainteresirana osoba posebno ističe kako prvostupanjski sud u predmetu pod poslovnim brojem Us I-957/2021 u svom obrazloženju uvelike objašnjava pravilan način ocjenjivanja sličnosti znakova uzimajući u obzir verbalne elemente PEVEC i PEVEX, a koje je i u ovom upravnom sporu primijenio prvostupanjski sud stoga navodi tužitelja kako isti nije koristio odgovarajuće kriterije ocjenjivanja su u cijelosti neosnovani. Nadalje, prijava za registraciju predmetnog žiga ne vrijeđa ranije žigove tužitelja poput figurativnog žiga Z20130601, figurativnog žiga Z20130602, figurativnog žiga Z20130602, te figurativnog žiga Z20130885 iz jasnog razloga što se ne radi o istovjetnim niti sličnim znakovima, radi čega posljedično ne postoji vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu, a što je prvostupanjski sud pravilno prepoznao. Posebno ističe da su pravomoćnim rješenjem o dosudi Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj: Ovr

-172/2021 142 od 23. listopada 2024. dosuđeni u vlasništvo zainteresirane osobe upravo žigovi Z20130602, Z20130885, Z20180081 stoga svakako isti više nisu u vlasništvu tužitelja zbog čega je svaka usporedba u cijelosti suvišna. Rješenje o dosudi je pravomoćno, a zainteresirana osoba je upisana kao nositelj tih žigova u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo. Zainteresirana osoba naglašava kako dostavljeni novinski članci i ispisi s određenih portala ne predstavljaju dokaze kojima tužitelj dokazuje odlučne činjenice u ovom upravnom sporu. Dodatno, sud u obrazloženju presude izlaže odlučne činjenice, a ne doslovno sve činjenice koje neka od stranaka iznosi u upravnom sporu, a sud je, kako je već navedeno, zakonito obrazložio presudu. Iscrpno obrazloženje svih relevantnih dokaza i odlučnih činjenica obrazložio je i tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja. Smatra neprimjerenim prigovor tužitelja u pogledu činjenice da je rasprava pred prvostupanjskim sudom trajala 12 minuta jer je tužitelja zastupao kvalificirani opunomoćenik, odvjetnik, koji je imao priliku, kako pisano, tako i usmeno na ročištu dana 19. siječnja 2024. istaknuti sve činjenice te dokazne prijedloge. Činjenica da je rasprava trajala ukupno 12 minuta samo dodatno potvrđuje da je tužitelj sve svoje činjenične i dokazne prijedloge već iznio pisanim putem te da zato na ročištu nije imao potrebu dodatno se očitovati već je „ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te kod svih dosadašnjih navoda“ te je stoga i „predložio zaključiti raspravu“ kako je razvidno iz zapisnika s ročišta od dana 19. siječnja 2024. godine. Slijedom svega prethodno navedenog, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi presudu prvostupanjskog suda. Potražuje naknadu troška sastavljanja odgovora na žalbu po ovlaštenom opunomoćeniku odvjetniku u iznosu od 1.562,00 EUR.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12, 152/14, 29/17. i 110/21.), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev te da time nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

8. Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2.), čemu ovdje nije udovoljeno, jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a osporena presuda sadrži sve propisano odredbom članka 60. toga Zakona pa tako i u pogledu stavka 4. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude.

10. Kod toga, Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni pravno odlučni razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, kako je to ovdje i učinjeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo relevantne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim, a iz kojih razloga posljedično proizlazi neosnovanost tužbenih prigovora na kojima tužitelj inzistira i u žalbi.

11. Pritom nije od utjecaja na zakonitost osporene presude okolnost što je, obrazlažući svoju odluku, prvostupanjski sud ponovio utvrđenja tuženika iz osporenog rješenja u odnosu na postojanje istovjetnosti ili sličnosti prijavljenog znaka i ranije registriranih žigova te s tim u vezi vjerojatnosti dovođenja javnosti u zabludu, kraj činjenice da je već tuženik dao detaljnu i jasnu analizu razloga kojima se rukovodio, a koje razloge, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na dokazima koji prileže svezu spisa te na pravilnom tumačenju relevantnih odredaba materijalnog prava primijenjenog u postupku.

11.1. Naime, odlučujući o prigovoru, tuženik je proveo postupak usporedbe proizvoda i usluga obuhvaćenih ranijim žigovima tužitelja s proizvodima i uslugama obuhvaćenim prijavljenim znakom zainteresirane osobe PEVEX d.d., nakon čega je, uzimajući u obzir sve relevantne kriterije u ispitivanju, a osobito prirodu, namjenu i način uporabe suprotstavljenih proizvoda i usluga te vizualnu, auditivnu i konceptualnu sličnost znakova, donio odluku utemeljenu na detaljnoj analizi suprotstavljenih znakova za koju je iznio valjane i dostatno obrazložene razloge.

12. Nadalje, nije osnovan niti prigovor tužitelja usmjeren na povredu njegovih prava na osobno ime, a koji prigovor je, ispravnom primjenom odredbe članka 10. stavka 3. točke 1. Zakona o žigu, otklonio već i prvostupanjski sud pravno relevantnim razlozima koje prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku, iz kojih pored ostalog proizlazi da je u trenutku prijave osporavanog znaka zainteresirana osoba PEVEX d.d. u svojoj tvrtki imao riječ "pevec" te da je od ranije nositelj figurativnih žigova u kojima je riječ "pevec" verbalni dio, pri čemu je prvostupanjski sud uvažio i činjenicu da riječ "pevec" u određenim dijelovima Hrvatske u narječju označava pijetla, a što sve ima za posljedicu i neosnovanost pozivanja tužitelja na europsku sudsku praksu u predmetima registracije poznatog (osobnog) imena, jer se ovdje ne radi o istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u odlukama na koje tužitelj ukazuje u žalbi.

13. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

14. Slijedom navedenog, u odnosu na argumentaciju tužitelja kako su istome povrijeđena ustavna i konvencijska prava, ovaj Sud takve navode smatra neargumentiranim i neosnovanima, dok u pogledu prakse Europskog suda za ljudska prava na koju se opsežno poziva, ne navodi na koji način činjenice i pravna stajališta tih konkretnih slučajeva koje u svojoj žalbi citira mogu biti od utjecaja na konkretnu upravnu stvar, koju ovaj Sud smatra pravilno riješenom.

15. U odnosu na prigovor tužitelja vezano uz trajanje rasprave, valja reći da je ovlaštena opunomoćenica tužitelja na raspravi izjavila da nema daljnjih dokaznih prijedloga te je predložila zaključiti raspravu, stoga su takvi navodi promašeni i ne dovode u sumnju zakonitost provedenog prvostupanjskog sudskog postupka.

16. Na kraju, a u odnosu na zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, ističe se da tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

17. Ovaj Sud nije prihvatio zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška sastava odgovora na žalbu po ovlaštenom opunomoćeniku odvjetniku jer Sud smatra da odgovor na žalbu zainteresirane osobe ne čini opravdani izdatak učinjen u tijeku ili povodu spora u smislu odredbe članka 79. stavka 1. ZUS-a, bez kojih Sud ne bi mogao riješiti žalbu tužitelja.

18. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24.), odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Kristina Senjak Krunić