REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-484/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva Santica & Đapić j.t.d. sa sjedištem u Splitu, protiv tuženika Indeks promocija d.o.o., OIB 37502434016, sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 37B, kojeg zastupa punomoćnica Vanja Jurić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4201/2023-2 od 22. listopada 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-765/2019 od 6. lipnja 2023., u sjednici održanoj 9. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

Dopušta se tuženiku revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4201/202-2 od 22. listopada 2024. zbog povrede prava na zaštitu prava na slobodu izražavanja i prava na pravično suđenje.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4201/2023-2 od 22. listopada 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-765/2019 od 6. lipnja 2023. Prijedlog je utemeljen na odredbi članka 385.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer tuženik smatra da su mu pobijanom presudom, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i razlozima danim za takvu odluku, povrijeđena temeljna ljudska prava na slobodu izražavanja i na pravično suđenje zajamčeni odredbom članka 10. i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija), te člankom 38. stavkom 1. i člankom 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH). Pritom se tuženik pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava i presude u predmetima Von Hannover protiv Njemačke (zahtjevi broj 40660/08 i 60641/08, Axel Springer AG protiv Njemačke, zahtjev broj 39954/08, Couderc i Havhette Filipacchi Associes protiv Francuske, zahtjev broj 40454/07, Narodni list d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 2782/12), kao i na praksu Ustavnog suda RH, i to odluka broj U-III-7479/2014 od 16, prosinca 2015., U-III-2195/2019 od 2. studenoga 2016. i U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016.

2. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog tuženika.

3. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 2. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da je tuženik sadržajem prijedloga i njegovih priloga učinio vjerojatnim da su mu pobijanom presudom povrijeđena temeljna ljudska prava na slobodu izražavanja zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i na pošteno suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka.

4. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog objave informacije na internet portalu „Indeks.hr“ čiji je nakladnik tuženik s nadnaslovom „UHLJEBISTAN“, i s naslovnim tekstom „Ovo je zaštitarka u splitskoj bolnici Firule. I ona spava na poslu“ ispod kojeg je naslovnog teksta fotografija tužiteljice i tekst: “U NOVOM izdanju ciklusa o usnuloj državi Hrvatskoj vodimo vas do portirnice splitske bolnice na Firulama gdje je 17. srpnja 2019. u 14:51 snimljena zasad još uvijek nimalo glasovita fotografija zaštitarke u carstvu snova: Vidimo, dakle, zaspalu čuvaricu ulaza u bolnički krug. Ne u bolničku zgradu, ondje je netko drugi, vjerojatno budniji. Pored naše junakinje prolaze automobili s ljudima punima naivne nade da će parkiralište naći blizu ulaza u neku od zgrada bolnice na Firulama. Preplašeni su čekanjem i dijagnozama, iscrpljeni terapijama, ispunjeni nadom i strahovima. Bezbrojne životne drame. A ona – spava. Čemu služi ovo radno mjesto? Zašto spava, nemamo pojma. Možda je radila dvostruku smjenu, možda je žrtva kaotične organizacije, a možda joj se pridrijemalo bez ozbiljnog razloga. No mi razmišljamo o nečem drugome. Ne sjećamo se da se navedenog datuma u spomenuto vrijeme u bolnici dogodilo išta loše ili tragično, što nas dovodi do pitanja opravdanosti zaštitarkina spavanja na radnom mjestu nego njegova postojanja. Ili, da pojednostavnimo – kog će vraga zaštitar(ka) na ulazu u bolnicu ako tijekom radnog vremena može mirno spavati bez rizika da će se dogoditi neko zlo? Baš kao što se, dokumentirali smo i to, na radnim mjestima spavali i jedan od šefova zagrebačkih komunalnih redara, policajac na portirnici Policijske uprave dubrovačko -neretvanske i djelatnik Zagrebparkinga. O našoj smo spavalici prošlog petka pitali i vodstvo splitske bolnice. Nisu odgovorili. Zatim smo ih nekoliko puta nazvali i stigli do tajnice koja nas je informirala da je ravnatelj na svečanoj sjednici Županijske skupštine.“

5. Sudovi su, u bitnom, ocijenili da se radi o članku koji sadrži grube optužbe (uhljebistan), uvredljive i klevetničke tvrdnje o osobnom i profesionalnom integritetu (spava na poslu, usnula zaštitarka…), čiju točnost autor nije provjerio, da ne postoji javni interes za objavljivanjem spornog članaka jer se ne odnosi na problem zapošljavanja u javnom sektoru i plaćama u javnom sektoru, a na što se tuženik poziva u odgovoru na tužbu, da predmetna fotografija nije snimljena na javnom prostoru jer je javni prostor onaj prostor koji je dostupan neograničenom broju ljudi, a predmetna portirnica je kućica na ulazu u bolnički krug u koju ne može svatko pristupiti već samo ovlaštene osobe.

5.1. Osim toga, sudovi su izrazili pravno shvaćanje da pravo na dostojanstvo, čast i ugled nije ograničeno nikakvim medijskim pravima, a da su s druge strane medijska prava ograničena pravom na zaštitu dostojanstva, časti i ugleda u skladu s odredbom članka 3. stavak 3. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04, 84/11, 81/13 i 114/22 - dalje: ZM) te člankom 10. stavak 2. Konvencije, pa je tužiteljici po osnovi naknade neimovinske štete dosuđen iznos od 1.990,84 eura (protuvrijednost iznosa od 15.000,00 kuna) s pripadajućom zateznom kamatom.

6. Osnovano tuženik ukazuje najprije na vjerojatnost povrede temeljnoga ljudskog prava na slobodu izražavanja kod zaključka sudova da pravo na dostojanstvo, čast i ugled nije ograničeno nikakvim medijskim pravima jer je takav zaključak rezultat ozbiljne povrede materijalnog prava zbog pogrešnog pojednostavljivanja kriterija za zaštitu prava tužiteljice na čast, dostojanstvo i ugled u okolnostima kada je tome pravu suprotstavljeno pravo (tuženika) na slobodu izražavanja. Pored toga, tuženik osnovano ukazuje i na vjerojatnost povrede temeljenoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu odluku i zabrane arbitrarnosti.

6.1. Naime, kada se u građanskom parničnom postupku odlučuje o zahtjevu za naknadu neimovinske štete nastale objavom informacije u medijima, tada se u tom postupku neizostavno sukobljavaju dva prava istog ranga, odnosno dva prava koja uživaju jednaku zaštitu. S jedne strane, to je pravo tužitelja/ice na zaštitu časti, ugleda i dostojanstva, a s druge, pravo tuženika kao nakladnika na slobodu izražavanja (članci 8. i 10. Konvencije, članci 35. i 38. Ustava RH te članci 3. i 7. ZM). Jedno i drugo pravo ograničeni su pravima drugih (stavak 2. članka 8. i stavak 2. članka 6. Konvencije, članak 35. stavak 2. i članak 38. stavak 2. Ustava RH te stavak 3. članka 3. i članak 8. ZM). Stoga kada tužitelj/ica u parničnom postupku potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo kao dijela prava privatnosti, a koja je šteta nastala objavom informacija u medijima, tada je u tom postupku nužno ocijeniti je li u sukobu između navedenog prava tužitelja/ice i prava nakladnika na slobodu izražavanja pretežnije jedno ili drugo pravo te je pritom nužno naći razumnu ravnotežu između ta dva prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu jedno od temeljnih općih pravnih načela, a to je da se uporabom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda.

6.2. Dostignuti standardi zaštite kako prava na zaštitu časti, ugleda i dostojanstva s jedne strane s jedne strane, tako i zaštite prava na slobodu izražavanja s druge, nameću sudovima u balansiranju između dvaju sukobljenih prava istog ranga, određene kriterije koji omogućuju objektiviziranje ocjene o tome koje je od suprotstavljenih prava pretežnije u okolnostima svakog pojedinog slučaja. Riječ je o kriterijima koji se nastali u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (primjerice, Axel Springer SE i RTL Televizija GMBH protiv Njemačke, zahtjev broj 54105/12; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, zahtjev broj 20981/10 od 17. travnja 2014.), a prihvaćeni su u praksi Ustavnog suda RH (primjerice, U-III- 2588/2016 od 8. studenoga 2016., U-III-1898/2018 od 14. studenoga 2019., U-III- 4240/2020 od 5. lipnja 2024.), o kojima nižestupanjski sudovi, u cjelini gledano, nisu vodili računa (referirali su se samo na neke od njih).

6.3. Tako je prilikom vaganja suprotstavljenih prava načelno nužno voditi računa o slijedećim kriterijima: doprinos izražavanja raspravi od javnog interesa, uloga i funkcija osobe i priroda aktivnosti koje su predmet objave u medijima, prethodno ponašanje osoba u pitanju, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, okolnosti i kontekst u kojima su objavljene informacije, metoda kojom su podaci o osobi pribavljeni i njihova točnost te povreda i težina sankcije. Navedeni kriteriji ujedno predstavljaju smjernice za utvrđivanje postojanja općih pretpostavki odštetne odgovornosti u specifičnim okolnostima profesionalne odgovornosti nakladnika.

7. Činjenica da sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu cijenili da su pravo na zaštitu dostojanstva, časti i ugleda, s jedne strane te pravo na slobodu izražavanja s druge, prava istog ranga koja uživaju jednaku zaštitu, ukazuje ne samo na vjerojatnost povrede prava tuženika na slobodu izražavanja, već nadalje ima za posljedicu i vjerojatnost povrede tuženikova prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku, kao i aspektu zaštite od arbitrarnosti, posebno zbog visokog stupnja nekritičnosti prema pravima nakladnika na slobodu izražavanja, a koja se primarno očituje u izostanku razloga o razrješavanju sukoba između dvaju prava istog ranga i izostanku analize naprijed navedenih kriterija koji omogućuju objektiviziranje ocjene o tome koje je od suprotstavljenih prava pretežnije u okolnostima svakog pojedinog slučaja.

8. S tim je u vezi vrlo povezano, iako detaljno ali u isto vrijeme usko i pomalo olako, otklanjanje tvrdnji u postupku saslušane svjedokinje FJ, glavne urednice tuženika, prema kojima sporni članak nije bio usmjeren prema tužiteljici kao zaštitarki, već prema cijelom sustavu. Ovakvu ocjenu revizijski sud daje na temelju uočljive selektivnosti u ocjeni ovog dokaza koja je vidljiva kroz zaobilaženje povezivanja ovog iskaza s cjelinom spornog članka, a posebno njegovog dijela u kojem se navode opisani slučajevi spavanja na radnom mjestu policajca na portirnici jedne policijske uprave, jednog od šefova gradskih komunalnih redara, djelatnika jedne gradske tvrtke, a sve to objavljeno u „ciklusu“ (kako se navodi na početku članka) napisa o svrhovitosti pojedinih radnih mjesta za koja se plaća isplaćuje javnim novcem ili srodnim izvorima.

8.1. Stoga je u ocjeni da je izraz „UHLJEBISTAN“ grubo optužujući propušteno cijeniti je li u domaćem društvu aktualna tema zapošljavanja koje omogućuje neefikasno obavljanje posla i ostvarivanje zarade bez mnogo truda, pogotovo kad se taj rad plaća javnim ili novcem iz srodnih izvora, privlači li i zabrinjava li ta tema javnost u tolikoj mjeri da ona može legitimno iskazati interes za nju, utječe li na dobrobit građana ili život zajednice. Jednako je tako propušteno cijeniti je li autor o ovoj temi pisao odmjereno i je li joj dao veće ili manje značenje od stvarnog, je li njegov ton navijački i/ili dobrohotan i/ili kritički i/ili je objektivan, je li primarno usmjeren na osobu tužiteljice ili na pojavu na koju se referira. S tim je u vezi propušteno cijeniti spornu informaciju u kontekstu članka kao cjeline, a ne njegovih izdvojenih dijelova. Također je propušteno cijeniti je li autor pribavio ili mogao pribaviti spornu fotografiju na zakonit način odnosno je li mjesto na kojem je tužiteljica snimljena za vrijeme spavanja na radnom mjestu u zaštitarskoj uniformi izloženo pogledima mnoštva ljudi s obzirom da je snimljena na ulazu u bolnički krug jedne od većih bolničkih ustanova u zemlji na kojem je iznimno velika dnevna fluktuacija ljudi, neovisno o tome imaju li pristup u prostor u kojem se nalazila tužiteljica i nezaposleni, a to primjerice ukoliko je taj prostor ostakljen, je li opravdano očekivati od slučajnih prolaznika koji vide tužiteljicu kako spava na tako lociranom radnom mjestu da poznaju u detalje njezin radnopravni status odnosno da ju ne povezuju s bolničkom ustanovom. Osim toga, propušteno je cijeniti je li tužiteljica mogla osnovano predvidjeti da bi mogla biti snimljena za vrijeme spavanja tijekom radnog vremena u zaštitarskoj uniformi ukoliko je to mjesto s obzirom na svoju lociranost i uređenje izloženo pogledima mnoštva ljudi i s tim u vezi je li opravdano mogla predvidjeti posljedicu svoje radnje, čak i ako je fotografija snimljena za vrijeme stanke. Također je propušteno cijeniti otvara li predmetni članak, promatrano na naprijed opisani način, prostor za oblikovanje individualnog i javnog mišljenja o predmetnoj temi što je u prirodi slobode medija, kao i je li, s obzirom na sve naprijed navedeno, autor imao etičan odnos prema istini.

9. Iz navedenog je razvidno da su u pobijanoj presudi sudovi propustili uzeti u obzir sve relevantne činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke odnosno razmotriti sve relevantne čimbenike, pa obrazloženje pobijane presude ne udovoljava potrebnom kriteriju dostatnosti iz čega slijedi postojanje vjerojatnosti da je tom presudom povrijeđeno i pravo tuženika na pravično suđenje.

10. Stoga su ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije iz članka 385.a stavka 2. ZPP radi čega je riješeno kao u izreci na temelju odredbe članka 389.b stavak 3. ZPP.

Zagreb, 9. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil